Za razliku od „Dobre prilike“ o kojoj sam posljednje pisala, „Zaručnica“ je primjer beletristike koji me uopće nije oduševio.
Možda je u pitanju drugačiji žanr – prvo je ljubić, a drugo je, kako se kasnije ispostavilo, triler. U središtu je radnje jedna majka (Laura), koja ima sve – karijeru, sina jedinca kojega jako voli i supruga s kojim ima barem podnošljiv brak. Kada njezin sin upozna djevojku po imenu Cherry, majci se ona ne svidi, jer ne pripada istom društvenom i ekonomskom krugu kao i njezin sin, odnosno kao ona i njezina obitelj. Tada, nakon što njezin sin gotovo tragično nastrada, ona izmisli laž kojom uspijeva Cherry isključiti iz njezinog života. Kada Cherry to sazna, ništa joj neće stati na put da se osveti svojoj budućoj svekrvi. Tako nekako.
Možda je na stvari i stil pisanja – nema uopće duha u stilu kojim Michelle Frances piše (ili barem u tome kako je prevedeno). Sve je „tell“, a ne „show“, kako bi trebalo biti.
Moguće je da su i ti jezivi psihopati koje tematizira (pa na neki način i slavi) svaki drugi psihološki triler danas, jednostavno postali neuvjerljivi: dajte nam uvjerljivog negativca, nekoga s kime se možemo poistovjetiti, nekoga čije motive možemo razumjeti. Najstrašnije je zlo ono koje nam je blisko, kakvi i sami, dogodi li se splet nezgodnih okolnosti, možemo postati.
Preporuka – samo ako nemate pametnijega posla.
Post je objavljen 10.01.2022. u 14:30 sati.