Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 18.09.2015.
Ostvarenje sna: voditi knjižaru
Britanski Guardian je nedavno izvijestio o samostalnoj knjižari po imenu Open Book, smještenoj u malom gradu Wigtownu u Škotskoj, koju putem servisa AirB'n'B možete iznajmiti i voditi za samo 150 funti tjedno. Wigtown je, kažu, grad nezavisnih malih knjižara i njihovih vlasnika (pri čemu se misli na knjižare koje nisu dio većeg lanca knjižara), a Open Book je projekt kojim su građani željeli privući nove posjetitelje u svoj mali grad, te dopustiti novopečenim voditeljima knjižare da stave svoj osobni pečat na vođenje knjižare.
LINK
Što mislite o ovoj ideji? Čula sam komentare tipa: „samo je to još falilo: da nekome plaćam da radim za njega“, ali organizatori kažu da je 150 funti tjedno namijenjeno pokriću troškova radi održavanja poslovanja knjižare i da se ustvari ne radi o „radnom odmoru“, već o nastojanju popularizacije malih knjižara, knjige i čitanja, te gradića Wigtowna.
Iskreno, meni se sviđa. Mogu zamisliti da umjesto tradicionalnog odmora na plaži negdje na hrvatskoj obali radije biram ovakvu varijantu odmora, čak ne ni zato što se radi o prodaji knjiga, pristala bih ja i na neku drugu tematiku, ali čini mi se da bih tijekom odmora radije radila nešto drugo i sasvim drugačije nego što radim i kako živim ostatak godine (iako to baš i nije bilo pravilo kroz gotovo deset godina godišnjih odmora koje sam imala dosad).
No zašto pričamo o godišnjim odmorima? Do idućeg godišnjeg odmora mora proći još gotovo čitava godina dana, pa o tome što ćemo raditi tijekom godišnjeg još dugo možemo samo sanjati.
Oznake: airbnb, Knjižara, knjige, čitanje, škotska, wigtown, guardian, godišnji odmor
utorak, 15.09.2015.
Sue Townsend: „Adrian Mole: Godine cappuccina“
Kao prvo – vratila sam se nakon dvomjesečnog izbivanja! Kako neki od vas znaju, a drugima sam dala naslutiti, bila sam odsutna kako bih prvo rodila, a zatim naučila biti majka sada već šestotjednoj djevojčici, što je uloga koja će se, kako sam već shvatila, pokazati jednom od najvažnijih u mom životu (stoga vjerujem da mi nećete zamjeriti ovo skoro dvomjesečno odsustvo s bloga).
Također, kao što ste također vjerojatno mogli naslutiti, u tom muzičkom intermezzu nije bilo baš previše vremena za čitanje, s obzirom na bdijenja, plakanja i mijenjanja pelena, ali sam ipak jedan naslov uspjela prošvercati da bih ostala u toku. Riječ je o knjizi iz naslova, dijelu jednog od mojih najdražih humorističkih serijala, i to štivu iz pera autorice Sue Townsend o Adrianu Moleu.
„Godine cappuccina“ kronološki prethode „Izgubljenim dnevnicima“ i odnose se na 1997. i 1998. godinu – godine su to koje su obilježene tragičnom smrću princeze Diane i Dodija al Fayeda u prometnoj nesreći, velikom pobjedom laburista pod vodstvom Tonya Blaira i polaganim razočaranjem britanske nacije u vodstvo koje se trebalo pokazati revolucionarnim.
Za Adriana Molea su pak „godine cappuccina“ godine u kojima postaje višestruki otac, televizijski kuhar i autor kuharice, te u kojima ponovno otkriva da je njegova ljubav prema Pandori i dalje nesuđena. Naime, sjećate li se Sharon Bott s kojom je Adrian imao kratku aferu odmah nakon srednje škole? Ispada da je plod te afere sada dvanaestogodišnji dječak po imenu Glenn, koji očajnički žudi za očinskom figurom u svom životu? No ne i samo to: Adrian je iz braka s Nigerijkom Jo Jo dobio sina Williama, koji u trenutku radnje ovog dijela dnevnika ima tri godine i živi s Adrianovim roditeljima Pauline i Georgeom i njegovom sestrom Rosie (obitelj ima vlastitu krizu s obzirom da Rosie u svojoj petnaestoj godini proživljava buran pubertet, George je u depresiji zbog impotencije, a Pauline se upušta u istraživanje nešto zelenijih pašnjaka, ako se razumijemo).
I dalje se zabavljam čitajući Adriana Molea – iako čitam napreskokce, iako je vrsta humora istovjetna u svakom nastavku otkad sam bila dijete pa do sada, iako je možda ovaj nastavak već izgubio na suvremenosti (s obzirom da je prošlo dobrih 18 godina od događaja koje opisuje) – meni kod Adriana Molea ništa ne smeta. No, dopuštam da sam subjektivna. I naravno da uvijek preporučujem.
(sada čitam „Zvjezdanu prašinu“ Neila Gaimana, pa se nadam da ću uskoro moći izvijestiti i o tome, ali nemojte očekivati ekspresnu brzinu)
Oznake: sue townsend, adrian mole, godine cappuccina, neil gaiman, zvjezdana prašina, princeza diana, tony blair, laburisti
