Francis Wheen: "Kako su prodavači magle zavladali svijetom"
Pitali ste se gdje sam nestala u proteklom razdoblju? Dio vremena svakako mi je odnijelo i čitanje publicističkog izdanja Algoritma, „kratke povijesti modernih sljeparija“, konkretno naslovljenog kao „Kako su prodavači magle zavladali svijetom“ („How Mumbo-Jumbo Conquered the World“). Autor Francis Wheen je poznati britanski novinar i književnik, koji redovno piše za Private Eye, Vanity Fair, Washington Post i The New Yorker.
Autor postavlja tezu da su temelj razvoju moderne filozofske i društvene misli udarili prosvjetitelji Voltaire, Rosseau, Kant, Bacon i Spinoza, ali da su se njihova stremljenja nekako prometnula prema idiotizmu, New Ageu, vjerovanju u NLO-e i netrpeljivosti.
„Bez obzira na svoju svadljivu raznolikost, misliocima prosvjetiteljstva uglavnom su bila zajednička određena intelektualna obilježja – inzistiranje na intelektualnoj autonomiji, odbacivanje tradicije i autoriteta kao nepogrešivih izvora istine, prezir prema vjerskoj zadrtosti i progonima, pristajanje uz ideju analitičke slobode, vjerovanje da je (riječima Francisa Bacona) znanje doista moć.“
Tako se autor osobito obrušava na prodavače self-help literature i promotore „pozitivnog razmišljanja“, „uspjeha“ i sličnog.
„Lista publicističkih uspješnica New York Timesa uskoro je postala toliko zakrčena bodrilačkim traktatima da su uveli posebnu kategoriju: „Upute, savjeti i razno“. Čak su i oni koji su se već obogatili požurili ušićariti što se dalo od toga žanrovskog trenda: šef Chryslera Lee Iacocca, pa veličanstveno vulgarni građevinski poduzetnik Donald Trump i nesimpatični medijski mogul Al Neuharth na brzinu su, rukom nekog unajmljenog pisca, našvrljali budničke megahitove koji su se prodavali kao halva. (Naslov Neuharthove knjige Ispovijesti jednog kurvinog sina savršeno sažima njen prostački duh.) Victor Kiam – zamorni samoizdavač koji je toliko volio žilete Remington da je kupio cijelu tvornicu – proslijedio je čitateljstvu ideje koje su ga katapultirale u plutokratske krugove u knjigama Samo hrabro naprijed i I dalje samo hrabro naprijed.) „Pretvorite negativno u pozitivno!“ „Uz malo ljubaznosti i srdačnosti daleko ćete dogurati.“ „Biznis je igra. Odigrajte je pobjednički.“ „Kao poduzetnik, ne gledate darovanom konju u zube.“ „Kad prilika pokuca na vrata, poduzetnik je uvijek kod kuće.“ „Svaki posao vrijedan truda, vrijedan je poštenog truda.“
To je uzelo toliko maha da su nastale i parodije self-help žanra, ali otkriveno je nešto iznenađujuće:
„Humoristi Christopher Buckley i John Tierney pokušali su se narugati tom fenomenu u svojoj knjizi Bog mi je broker: tajkun-redovnik otkriva sedam i pol zakona duhovnog i financijskog rasta (1998.), a koju je tobože napisao neki „brat Ty“, neuspješni mešetar iz Wall Streeta, alkoholičar, a koji si spasi dušu i usput se obogati nakon što pristupi monastičkom redu posvećenom velikom Chopri. „Zakoni“ brata Tya, premda zabavni („Nazove li vas Bog, javite se“; „Sve dok Bog zna istinu, svejedno je što ćete vi reći svojim klijentima“; „Novcem Bog kaže „Hvala!““), zapravo pokazuju da se taj žanr ne može parodirati, a vjerojatno je imun na porugu.“
U ovoj knjizi sam prvi put čula za tzv. teoriju prelijevanja. O čemu se u biti radi – o uvjerenju da ako se bogatima bude popuštalo u smislu poticaja i smanjenja poreznog opterećenja, da će se njihovo blagostanje na neki način preliti i na niže društvene slojeve (takvo je stajalište, dakako, posve pogrešno, što vidimo i u sve većem produbljivanju jaza između bogatih i siromašnih).
„Premda je „ekonomija ponude“ koju su promicali reganovci zvučala znanstveno (osobito elegantna parabola spomenute Lafferove krivulje), bila je istovjetna nekadašnjem – i odbačenom – praznovjerju poznatom pod nazivom teorija prelijevanja (ili teorija kapanja), odnosno „trickle-down theory“, a koja glasi otprilike ovako: ako se bogataše potiče i omogući im da se što više obogate – uz pomoć niskih poreza, golemih plaća, dionica, stimulacija i raznih povlastica – financijske koristi toga procvata nekako će, kao čarobnim štapićem, „kapnuti“ i u džepove najbjednijeg berača hmelja ili pometača željezničkih prijelaza“.
Govoreći o kramarima besmislica/piljarima sljeparija (postoje i drugi nazivi kojima ih autor časti, iako je zajednički naziv jednostavno „prodavači magle“), autor je spomenuo i tzv. znanstvenike koji se bave proizvodnjom nerazumljivih i nebitnih znanstvenih tekstova koji ni na koji način ne doprinose znanosti, i zapravo joj samo štete.
„Istina ove dosjetke dokazana je nakon godinu dana kad je nestašni australski profesor Andrew Bulhak osmislio računalni program „za sastavljanje nasumičnih, besmislenih, a ipak prilično realističnih tekstova u nekom žanru uz pomoć rekurzivnih tranzitivnih mreža“. Za njegov mu je eksperiment trebao žanr koji rabi „nekontekstualne gramatike“ – i našao ga je. Svaki posjetitelj internetske stranice njegova „postmodernističkog generatora“ bit će nagrađen naizgled ozbiljnim znanstvenim tekstom, zajedno s fusnotama, o „predtekstualnom diskursu koji uključuje stvarnost kao totalitet“ ili možda o „subtekstualnoj paradigmi konteksta“. U svoje prve dvije godine na internetu, taj je generator isporučio pola milijuna takvih ogleda – odreda izvornih tekstova, ali sve do jednog potpuno besmislenih.“
Konačno, autor je, kao (po mom sudu) uvjereni ljevičar, u ovoj knjizi najžešće kritizirao upravo socijalističku i laburističku vladu svoje zemlje, Velike Britanije, na čelu s tadašnjim premijerom Tonyem Blairom. Način na koji su komentatori toga vremena opisivali Tonya Blaira vrlo se lako da usporediti i s načinom kako danas vidimo našeg premijera, slične političke provenijencije.
„Prilično me osupnuo način na koji se odnosi prema pitanjima i odgovorima otkad se kandidirao za predsjednika stranke. Prilično je stoički isprazan. Teško je proniknuti kroz toliku ispraznost, sve dok je on u stanju ustrajati na njoj, a da mu ne postane neugodno.“
Konačno, voljela bih vam reći kako autor na kraju nudi neke odgovore i optimizam, ali ne – on samo tvrdi da nas oni koji nas sad vode, zaokupljaju i fasciniraju, samo žele osuditi na život u potpunom mraku. I ja se mogu složiti s time.