Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 11.09.2022.
Ephraim Kishon: „Kod kuće je najgore“ i druge knjige
Mjesecima me nije bilo na blogu, prvo i prvo zato što sam se zarekla, a onda porekla, da ću se ove godine nastojati suzdržati od veće kupovine knjiga (nešto kao novogodišnja odluka u smjeru štednje) i da ću više čitati iz kućne biblioteke, eventualno se ponovno učlaniti u knjižnicu, reaktivirati e-book reader...
Rekla i porekla, naravno. A Interliber još nije niti na vidiku. Pa onda nisam od sramote mogla B(l)ogu pred oči.
No ipak, čitala sam ponešto iz kućne biblioteke u travnju i u svibnju, prvo u nadi da ću za Kishona moći zainteresirati djecu. Međutim, prerano je, iako smo počeli s pričama kućne tematike.
Čitala sam dakle, iz kućne biblioteke: „Kod kuće je najgore“, „Nije fer, Davide“ (odakle potječe i moja najdraža Kishonova humoreska “Veleslika strica Morrisa“, u kojoj se potanko opisuje nesreća kada postariji stric kupuje „mladima“ umjetničko djelo, sliku naivnog slikarstva koja se njima nimalo ne sviđa. Opis te slike je maestralan:
„Slika je obuhvaćala cjelokupno prostranstvo od četiri četvorna metra, skupa s gotičko-baroknim zlatnim okvirom, a predstavljala je sveukupnu židovsku baštinu. Desno, u prvom planu, dizao se gradić. Dijelom u dijaspori, dijelom u bunilu bio je okružen s puno vode i puno vrlo plavog neba. Odozgo je sjalo sunce u prirodnoj velični, dolje su pasle krave i koze. Uskim puteljkom šetao je ravir s dva svitka Tore u rokama; slijedio ga je stanoviti broj učenika Talmuda, među kojima i nekolikočuda od djece, kao i dječak koji se uočio svog trianestog rođendana priprema za Bar Mizvu. U pozadini su se vidjeli vjetrenjača, skupina guslača, mjesec, jedna svadba i nekoliko poslenih majki kako peru rublje na rijeci. Na lijevog strani otvarala se pučina s obaveznim jedrilicama i ribarskim mrežama. Iz daljine su pozdravljale ptice i obala Amerike.
Nikad u svom životu nismo vijdeli takvo zgusnuće grozote, usto još u četvorinastom obliku, neoprimitivističkom stilu i tehnikoloru.
(...)
Kad je stric Morris, ponos obitelji moje žene, otišao, dugo smo sjedili pred tom uljanom strahotom i šutjeli. Pred nama je izranjala sva tragika židovskog naroda. >Bilo je kao da se naš skromni stan dupke napunio kozama, obblacima, vodom i učenicima Talmuda.“)
Zatim sam čitala „Nema nafte, Mojsije“, „Još malo pa istina“, „Kita boli more“ (knjiga za turiste), pokušala čitati humoristički roman „Lisac u kokošinjcu“ koji sam ranije čitala, ali me nešto nije išlo ovog puta, i konačno okončala zgodu humoreskama Jaroslava Hašeka pod nazivom „Razgovor sa cenzorom.“
Onda su došle neki novi interesi, neke nove nabavke, jer do lipnja je krajnje vrijeme da čovjek odustane od novogodišnjih odluka, čak štoviše, i tako su Kishon i kućna biblioteka pali u drugi plan.
Pa poslušajmo što će dalje biti.
Oznake: ephraim kishon, humor, humoreske, nije fer, davide, židovi, obitelj, smijeh, knjige
ponedjeljak, 12.04.2021.
Stella Gibbons: "Dijete Roberta Postea"
„Kad razborita, profinjena Flora Poste s devetnaest godina ostane bez obaju roditelja, zaključi da joj ne preostaje ništa drugo osim otići rođacima u srce Sussexa. Na farmi prikladno nazvanoj Hladna utjeha upoznaje uklete Starkadderove: rođakinju Judith, ucviljenu zbog neizrečenog grijeha; Amosa, koji propovijeda oganj i prokletstvo; njihove sinove, pohotnog Setha i očajnog Reubena; Elfine, dijete prirode; i poludjelu staru tetku Adu Doom, koja već dvadeset godina ne izlazi iz svoje sobe. Ali Flori ništa nije draže od organiziranja drugih ljudi. Oboružana zdravim razumom i tvrdoglavošću, odluči dovesti u red sve članove obitelji. Urnebesno smiješna i nemilosrdna parodija ruralnih melodrama, „Dijete Roberta Postea“ (1932.) jedan je od najomiljenijih komičnih romana svih vremena.“
U jednoj rečenici – ovo se doima kao dobronamjerna parodija romana Jane Austen, pomiješana s parodijom gotičkih horor romana. Malo je reći da sam uživala, i nije bilo potrebno dugo da me knjiga povuče u svoju bremenitu i istovremeno duhovitu atmosferu (čak štoviše, jedan do dva blog-upisa dalje, čudit ću se samoj sebi što nisam češće i više čitala Jane Austen).
Nije tajna da su Britanci jedan od najduhovitijih naroda, britanski humor je notorno poznat površinom čitavog globusa, pa i sama autorica u svom predgovoru, pismu upućenom tada navodno poznatijem piscu Anthonyju Pookworthyu (smatra se da se radi o fiktivnom imenu koje skriva pisca Hugha Walpolea), navodi da su njegovi romani, iako vjerojatno umješniji, dozlaboga dosadni, a da je njoj, koja je stasala u novinskoj redakciji, cilj bio napisati zabavan roman.
Sama autorica je poslije ovoga romana koji je doživio velik uspjeh, napisala još dvadeset i tri naslova, od kojih niti jedan povijest ne pamti kao ovaj; pa čak i ovdje valja napomenuti da „Dijete Roberta Postea“ unatoč svojoj popularnosti nije ušao u klasike, niti je dobio priznanje koje zaslužuje – neki smatraju da je to vjerojatno stoga jer ga je pisala žena, što je za to doba bilo neobično, pa čak i neprihvatljivo (da žene pišu komične romane).
Krave kojima otpadaju udovi, suluda tetka zatočena na gornjem katu, pohotni sin s kojima zatrudnjuju kuharice i sobarice, otac propovjednik kultu koji se naziva Drhtava braća, majka koja spominje neku davnu nepravdu koju su djetetu Roberta Postea (Flori, naime) učinili Starkadderovi, pa ona sada dolazi po svoju osvetu, ili naknadu svoje štete… Sve je to apsolutno (i s pravom) izvrgnuto ruglu. Dakle, sva drama, melodrama, tragedija… sve je umjesto da bude dramatično, melodramatično, ozbiljno ili tragično, apsolutno smiješno, apsurdno ili čak bizarno.
Ovaj je roman, unatoč činjenici da je objavljen prije devedesetak godina, vrlo svjež, vrlo duhovit i preporučujem ga kao ležerni čitateljski izbor za nedjeljno poslijepodne ili nedajbože novu karantenu.
Oznake: stella gibbons, dijete roberta postea, britanski humor, komični roman, humor, Komedija, jane austen, gotički roman
petak, 14.07.2017.
Jerome K. Jerome: "Tri čovjeka u čamcu (a o psu da se i ne govori)"
Kraj je 19. stoljeća, a tri britanska mladića iz više srednje klase pate od nezajažljive dosade i kojekakvih izmišljenih bolesti. Stoga odlučiše: George, Harris i pripovjedač J., praćen svojim vjernim foks-terijerom Montmorencyem, najzloćudnijim psom ikad, poći na izlet čamcem na vuču po engleskim kanalima.
Putem doživljavaju kojekakve pustolovine i anegdote, od kojih ćete neke čitati po prvi put, a neke su kasnije reciklirane i kod drugih humorističnih autora.
Jerome K. Jerome je zanimljiva ličnost, rođen je u Engleskoj od oca koji se također zvao Jerome C. Jerome (Jerome Clapp Jerome), a kasnije je „Clapp“ pretvorio u „Klapka“, kao jedno od četvero djece, u siromašnoj obitelji. Vrlo brzo je morao završiti studije i početi se uzdržavati, a poslovi od kojih je preživljavao su bili: glumac, novinar, službenik u odvjetničkom uredu, učitelj, sve dok ga velika popularnost humorističnog putopisa po Temzi, „Tri čovjeka u čamcu (a o psu da se i ne govori)“ nije financijski osigurala dovoljno da se ostatak života može baviti isključivo pisanjem.
Što se tiče mog čitateljskog iskustva – dakle. Trebalo mi je valjda deset godina nagovaranja da uopće uzmem ovu knjigu u ruke, a sad ne znam zašto sam oklijevala. Istina, početak mi je išao teško, jer se svaki put zabezeknem da se radi o tako starom humorističnom djelu, pa zbog stila i jezika vjerojatno podsvjesno mislim da tu ne može biti ništa duhovito, da se radi o vicevima s bradom.
Međutim, nakon što se George, Harris, J. i Montmorency upuste u pustolovinu, knjiga se čita glatko kao da se radi o najsuvremenijem i najsvježijem djelu koje je napisano prije najviše desetak godina; da i ne spominjemo sve vrijedne putopisne elemente o riječnim gradovima na Temzi i njihovim znamenitostima, zbog kojih je Jerome uopće i počeo pisati knjigu (no nije mogao suzbiti svoj vlastiti smisao za humor, pa je on probio kroz sve pore putopisa i knjiga je krenula u jednom sasvim drugom smjeru).
Stoga, ako ste i vi oklijevali – ne oklijevajte više: ljeto je pravo vrijeme za rješavanje čitateljskih zaostataka, a „Tri čovjeka u čamcu“ i nisu najgore što vam se može dogoditi kao čitatelju.
Oznake: jerome k. jerome, tri čovjeka u čamcu, humor, putopis, temza, foks-terijer
subota, 01.07.2017.
Etgar Keret: "8% ni od čega"
Izraelski pisac mlađe generacije, Etgar Keret, rođen je u Tel Avivu 1967. godine, i jedan je od najpopularnijih suvremenih izraelskih autora. Osim što je poznat kao pisac bestselera, ostvaruje zapažene uspjehe i kao filmski redatelj, te je predavač na odsjeku za TV i film sveučilišta u Tel Avivu (jedna cveba: njegove knjige se najčešće kradu u izraelskim knjižarama i najviše čitaju u izraelskim zatvorima).
„8% ni od čega“ je zbirka od 32 kratke satirične priče, koje su sve labavo povezane istim osjećajem besciljnoga i besmislenoga, s kafkijanskom atmosferom u kojoj su se našli akteri iz približno moje generacije – tridesetikusurgodišnjaci koji se nalaze na prekretnici između slobodnog, mladenačkog života i života „naših roditelja“, s poslom, kreditom, djecom i društvenim obvezama. Neki se tome odupiru uspješno, a neki manje uspješno, dok se kod nekih od njih čak počinju događati i prilično bizarne stvari.
Kod nekih od uvrštenih priča, fabula hoda po rubu fantastičnoga, što bi moglo imponirati i čitateljima koji rado čitaju SF ili anti-utopijsku tematiku, a posebno podvlačim egzotiku koja za nas slavenske čitatelje proizlazi iz činjenice da nam je izraelsko društvo, sa svojim kibucima i dugotrajnom vojnom obukom za žene i muškarce, posve strano.
Sve su priče neobične i meni ne osobito humoristične (ali ja sam sklona sve shvaćati preozbiljno), ali se lako i brzo čitaju i vrlo ćete skoro doći od jednih korica do drugih. Moja je preporuka da se pritom opustite i uživate u vožnji.
Oznake: etgar keret, 8% ni od čega, izrael, satira, milenijalci, humor
petak, 08.07.2016.
Dragi Kishon, po tko zna koji put
Nedavno sam ponovno posjetila antikvarijat “Ezop” u Osijeku, vjerojatno najstariji, najveći i najbolji antikvarijat u ovom dijelu Hrvatske – otkad smo se vratili, nisam kupovala knjige i jedva sam dočekala da malo listam uokolo i pribavim kakvu zgodnu sitnicu za svoje police. Naravno, kao i svi antikvarijati u Hrvatskoj, pretpostavljam da i “Ezop” većinu svog prometa obavlja posredujući u kupnji i prodaji rabljenih udžbenika za osnovne i srednje škole, ali bilo mi je drago vidjeti da su se proširili na veći prostor i da unatoč gluhom razdoblju tijekom prijepodneva i tijekom ljetne sezone, u njihovom prostoru ima i muvinga i posjetitelja.
I tako sam opet “ubola” dva Kishona: “Raj u najam” i “Nema nafte, Mojsije”. Samo da vam napišem uvod u “Raj u najam”:
Odaziv je bio slab. Došao jedan čovjek, s debelom ženom za petama, pa je nakon kratka obilaska rekao da će se ovo s prvim škropcem pretvoriti u pravu blatnu kupelj, što od kiše, što od kapanja sa stabala. A kladi se u što bilo da će zimi biti ledeno da ti srce pukne, jer on tu ne vidi ništa ni nalik na centralno grijanje.”
I sve to tako u istom stilu. Umjesto uvoda saznajemo:
“Raj u najam” je, unatoč prilično sočnom i bogohulnom uvodu, stoga zapravo zbirka humoreski o Kishonu, njegovoj obitelji i susjedstvu. A “Nema nafte, Mojsije” je knjiga o njegovim sunarodnjacima, Izraelcima, i njihovim nacionalnim značajkama. Kao što možemo saznati i iz samog naslova:
“Što ću s ovim narodom? - zazivao je Mojsije Jahvu. - Još malo pa će me kamenovati.” “Istupi pred narod!” - rekne Jahve Mojsiju. - Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, u pustinji, pa udari štapom po pijesku i iz njega će poteći nafta, toliko da narod može dalje putovati.” Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina, podiže štap i udari po pijesku pustinje, jednom pa drugi put, i udarao je po pijesku cijelog dana i cijele noći, ali nafta nije potekla. I Jahve mu rekne: “Ne mogu vam pomoći, morat ćete dalje putovati pješice.” I putovao je narod izraelski pješice četrdeset godina i stigao u zemlju Kanaan. Ali i tu su tekli samo med i mlijeko.”
I kako da čovjek onda ne voli Kishona, i kako da se čitajući ne cereka naglas kao budala?
Oznake: ephraim kishon, raj u najam, nema nafte, Mojsije, izrael, židovi, humor, humoreska
utorak, 16.06.2015.
Romain Puertolas: „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“
Danas ću vas počastiti prikazom knjige dugoga naslova, francuskog pisca Romaina Puertolasa, autora mlađe generacije (rođen je 1975. godine u Montpellieru) kao sin Španjolca i Francuskinje. Bio je policijski službenik i carinik na francuskoj granici, te se specijalizirao za sprječavanje prelazaka ilegalnih imigranata. Taj je posao napustio nakon što je romanom „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ stekao slavu. Od 2008. godine snima Youtube video-uratke kojima raskrinkava trikove najvećih svjetskih mađioničara.
(sve ove podatke pronašla sam na Wikipediji, jer ne vjerujem biografskoj bilješci na koricama hrvatskog prijevoda, s obzirom da nikakve podudarnosti s tekstom s Wikipedije nisam našla).
Roman „Neobično putovanje fakira koji je zaglavio u Ikeinu ormaru“ je priča o životnom putovanju 38-godišnjeg fakira Adžatašatrua Isomikija Patela iz Radžastana, koji odlazi u Pariz radi nabavke kreveta s čavlima iz Ikee, slučajno završava u ormaru koji se treba prevesti u Veliku Britaniju, i tako započinje njegovo čudnovato putovanje kroz niz europskih država, u kojima upoznaje različite likove i stječe spoznaje koje mu otvaraju oči i obvezuju ga na to da postane bolja i potpunija osoba.
Pritom je najzanimljiviji i najvažniji moment ustvari autobiografski, s obzirom da fakir, izlazeći iz ormara u kamion koji ga prevozi, susreće skupinu sjevernoafričkih ilegalnih imigranata, kojima je cilj domoći se Velike Britanije kako bi mogli svojim obiteljima, koje su teškom mukom skupile novac da ih pošalju u „lijepe krajeve“, uzvratiti pruženu pomoć. Najžalosnije i najzačudnije od svega jest što vlastima zemalja koje u koje emigriraju, ako ih uspiju uhvatiti, uopće nije stalo kamo će ih vratiti, bitno im je samo da ih se riješe i da ilegalci prestanu biti njihov problem.
Najbolnija stvar koja mi se dogodila tijekom čitanja ovog romana je doista stravičan i nimalo duhovit prijevod – ne znam jeste li primijetili kako se glavni junak naziva „Isomiki Patel“ – u engleskom prijevodu je to, primjerice „Oghash Rathod“. Knjiga obiluje humorom iz „Naše male klinike“, koja je nastala nespretnim prijevodima imena iz francuskog izvornika, odnosno engleskog prijevoda. Zbog navedenog, doista nisam mogla uživati u prilično bedastoj i laganoj knjizi, stvorenoj za plažu, koja je zbog svog teksta i jezika čak stvorena i za dječje uši. Ako ste unatoč mom upozorenju odlučili pročitati ovaj roman, preporučujem izvornik ili nešto vještiji prijevod.
Oznake: romain puertolas, neobično putovanje fakira koji je zaglavio u ikein, IKEA, ilegalni imigranti, Francuska, Velika britanija, humor
ponedjeljak, 10.12.2012.
Wladimir Kaminer: "Berlinske ulice"
Wladimir Kaminer je Rus, Moskovljanin, od 1990. ima prebivalište u Berlinu sa suprugom i dvoje djece. Radi se o renesansnom kulturnom radniku koji objavljuje tekstove u različitim njemačkim novinama i časopisima, ima tjednu radio-emisiju pod nazivom Wladimirov svijet, a u kafiću Burger organizira događanja kao što je njegov popularni Ruski disko (objavio je i istoimenu zbirku priča), napisao je roman „Vojni rock“, putopise „Putovanje u Trulalu“, autobiografske zapise „Heroji svakodnevice“ i još jednu zbirku humorističkih pripovjedaka „Moja njemačka knjiga o džungli“.
„Berlinske ulice“ su humorističke priče o životu autora i njegove obitelji u Schonhausenskoj aleji, u multi-kulti dijelu Berlina. Cijelu jednu skupinu priča čine susreti sa slavnim ličnostima na Schonhausenskoj aleji, od kojih izdvajam Charlesa Bukowskog, Alberta Einsteina i Nielsa Bohra, Elvisa Presleya, Billa Clintona, Mickeya Rourkea, Carlosa Castanedu i Johna Malkovicha.
Međutim, u bitnome se priče bave životom kvarta: susjedima u zgradi, pravilnim ritmom kojim se izmjenjuju lokali i dućani, doseljavanjem Vijetnamaca, bifeima sumnjive kvalitete, i događanjima u trgovačkom centru (Schonhausenske arkade) oko kojega se vrti društveni život kvarta. Konzumerizam nas je ujedinio, čini se.
Da smo malo svjesniji svega što se događa oko nas, i mi bismo našli jednako zanimljive priče u vlastitim kvartovima i ulicama. Posebna je zanimljivost ovih priča što ih Nijemcima i o Nijemcima, iznosi upravo stranac.
Govoreći o stilu, valja reći da Kaminer piše izravno, lagano i neopterećeno, a da je njegov humor dobroćudan kao Kishonov, iako zbog toga nije dosadan niti predvidljiv, već je na mahove iznenađujuće svjež.
Tople preporuke za tople osjećaje!
Oznake: wladimir kaminer, berlinske ulice, humor
