Nedavno sam ponovno posjetila antikvarijat “Ezop” u Osijeku, vjerojatno najstariji, najveći i najbolji antikvarijat u ovom dijelu Hrvatske – otkad smo se vratili, nisam kupovala knjige i jedva sam dočekala da malo listam uokolo i pribavim kakvu zgodnu sitnicu za svoje police. Naravno, kao i svi antikvarijati u Hrvatskoj, pretpostavljam da i “Ezop” većinu svog prometa obavlja posredujući u kupnji i prodaji rabljenih udžbenika za osnovne i srednje škole, ali bilo mi je drago vidjeti da su se proširili na veći prostor i da unatoč gluhom razdoblju tijekom prijepodneva i tijekom ljetne sezone, u njihovom prostoru ima i muvinga i posjetitelja.
I tako sam opet “ubola” dva Kishona: “Raj u najam” i “Nema nafte, Mojsije”. Samo da vam napišem uvod u “Raj u najam”:
“Nekoliko tjedana pošto je prvi par turista istjeran iz vrta edenskoga, na njegovu ulazu pojavio se oglas: “Hitno: zbog iznenadnog odlaska dosadašnjih stanara, Raj se daje u najam.”
Odaziv je bio slab. Došao jedan čovjek, s debelom ženom za petama, pa je nakon kratka obilaska rekao da će se ovo s prvim škropcem pretvoriti u pravu blatnu kupelj, što od kiše, što od kapanja sa stabala. A kladi se u što bilo da će zimi biti ledeno da ti srce pukne, jer on tu ne vidi ništa ni nalik na centralno grijanje.”
I sve to tako u istom stilu. Umjesto uvoda saznajemo:
“Općenito literarna žica stane u meni titrati sredinom zime, negdje oko Hanuke, što je naš Božić, samo bez jelke, kad se u mojoj zemlji pojavi prvi i zadnji snijeg, a moj izdavač stane mi dobacivati obzirne aluzije kako od mene očekuje novu i izvanredno komičnu knjigu za iduće godišnje doba. Kao da to ne znam. Kao da nisam čovjek za sva doba. Kao da mi nije te iste aluzije servirao i prošle zime, i pretprošle zime, i svake zime za protela tri desetljeća...”
“Raj u najam” je, unatoč prilično sočnom i bogohulnom uvodu, stoga zapravo zbirka humoreski o Kishonu, njegovoj obitelji i susjedstvu. A “Nema nafte, Mojsije” je knjiga o njegovim sunarodnjacima, Izraelcima, i njihovim nacionalnim značajkama. Kao što možemo saznati i iz samog naslova:
“Sva izraelska zajednica po Jahvinoj zapovijedi krene dalje iz pustinje Sina. Utabore se kod Refidima. Tu narodu ponestane goriva za daljnje putovanje. Zato narod zapodjene prepirku s Mojsijem. Vikali su: “Daj nam benzina da dalje putujemo!”A Mojsije im odgovori: - Zašto se sa mnom prepirete? Zašto kušate Jahvu? - Ali narod je žeđao za gorivom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: “Zašto si nas iz Egipta izveo, zemlje neobično bogate izvorima nafte? Zar da izginemo ovdje zajedno s našom djecom i stokom?”
“Što ću s ovim narodom? - zazivao je Mojsije Jahvu. - Još malo pa će me kamenovati.” “Istupi pred narod!” - rekne Jahve Mojsiju. - Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, u pustinji, pa udari štapom po pijesku i iz njega će poteći nafta, toliko da narod može dalje putovati.” Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina, podiže štap i udari po pijesku pustinje, jednom pa drugi put, i udarao je po pijesku cijelog dana i cijele noći, ali nafta nije potekla. I Jahve mu rekne: “Ne mogu vam pomoći, morat ćete dalje putovati pješice.” I putovao je narod izraelski pješice četrdeset godina i stigao u zemlju Kanaan. Ali i tu su tekli samo med i mlijeko.”
I kako da čovjek onda ne voli Kishona, i kako da se čitajući ne cereka naglas kao budala?