Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 15.04.2021.
Jane Austen: „Opatija Norhthanger“
Ja se evo čudim samoj sebi da nisam više čitala Jane Austen – ako se ne varam, osim sada „Opatije Northanger“, ranije sam čitala samo „Emmu“ – je li to uopće moguće?
U svakom slučaju, tako sam odmah poslije Stelle Gibbons i romana „Dijete Roberta Postea“, u čitateljskom zanosu pročitala i „Opatiju Northanger“, i mogu reći da unatoč tome što sam bila skeptična glede svoje čitateljske koncentracije i glede teme, arhaičnosti, same Jane Austen i glasa koji je bije (neudana tetka koja prepričava tračeve), da mi je izvanredno dobro išlo od samog početka pa do kraja.
U središtu je radnje sedamnaestogodišnja Catherine Morland, kći svećenika sa solidnim (ali ne prevelikim) imetkom, koja živi u malom selu s roditeljima i devetero braće. Iako Austen odmah na početku ponavlja da Catherine i nije baš podobna biti junakinjom romana, autorica ipak od nje čini protagonisticu. Naime, jednoga dana Catherine se ukaže mogućnost da s obiteljskim prijateljima otputuje u Bath, tadašnje popularno ljetovalište za višu klasu. Isprva joj je dosadno, ali tada upoznaje mladog gospodina Henrya Tilneya, i za Catherine se sve mijenja.
Ono što je zanimljivo u ovom romanu, jest da sama autorica bije neke svoje bitke glede očigledne popularnosti romana kao književne vrste u to vrijeme, i javnog mnijenja da je roman, za razliku od publicistike, epike, soneta, ipak nešto niža književna vrsta, kojom se zabavljaju dokone žene i koji predstavlja tek tajni, grešni užitak koji je potrebno skrivati od drugih ako želite da vas smatraju ozbiljnom, inteligentnom osobom. Naravno da proizlazi da svi čitaju romane, od dokonih žena i sedamnestogodišnjakinja, do mladića koji ih žele snubiti.
Catherine je, ne mora se niti spominjati, velika obožavateljica tadašnjih gotičkih romana strave, a toliko je mlada i romantična, da svoj odlazak iz Batha u opatiju Northangher promatra kroz prizmu upravo takvih romana, nadajući se da će u tom starom zdanju naći prigodnu kulisu za svoj vlastiti roman (iako romantični, a ne horor).
Druga zanimljiva stvar je Austeničin komentar na društvene norme tadašnjeg vremena i još uvijek snažno ukorijenjen staleški sustav, prema kojemu je primjereno jedino vjenčanje unutar društvene klase i uz primjereni miraz koji žena mora donijeti u brak. Pitanje sreće Catherine Morland je pitanje njezinog imetka. Danas je na takav način gotovo nezamislivo razmišljati, pa je i to nešto što valja uzeti u obzir pri čitanju „Opatije Northanger“.
Treće je nešto što možda svrbi samo mene – muškarci koji se grubo šale na račun žena, odnosno muškarci koji kroz šalu na račun žena progovaraju o njihovoj manjoj inteligenciji, njihovoj histeriji ili njihovim osjećajima – i to se dade vidjeti u ovom romanu Jane Austen.
U svakom slučaju, bacit ću oko dalje na Jane Austen (naravno, ako mi pozornost ne odluta negdje dalje) i dat ću tim romanima, ma kako nižerazredni oni bili, još koju šansu.
Oznake: jane austen, opatija northanger, roman strave, glavni junak, roman, miraz
ponedjeljak, 12.04.2021.
Stella Gibbons: "Dijete Roberta Postea"
„Kad razborita, profinjena Flora Poste s devetnaest godina ostane bez obaju roditelja, zaključi da joj ne preostaje ništa drugo osim otići rođacima u srce Sussexa. Na farmi prikladno nazvanoj Hladna utjeha upoznaje uklete Starkadderove: rođakinju Judith, ucviljenu zbog neizrečenog grijeha; Amosa, koji propovijeda oganj i prokletstvo; njihove sinove, pohotnog Setha i očajnog Reubena; Elfine, dijete prirode; i poludjelu staru tetku Adu Doom, koja već dvadeset godina ne izlazi iz svoje sobe. Ali Flori ništa nije draže od organiziranja drugih ljudi. Oboružana zdravim razumom i tvrdoglavošću, odluči dovesti u red sve članove obitelji. Urnebesno smiješna i nemilosrdna parodija ruralnih melodrama, „Dijete Roberta Postea“ (1932.) jedan je od najomiljenijih komičnih romana svih vremena.“
U jednoj rečenici – ovo se doima kao dobronamjerna parodija romana Jane Austen, pomiješana s parodijom gotičkih horor romana. Malo je reći da sam uživala, i nije bilo potrebno dugo da me knjiga povuče u svoju bremenitu i istovremeno duhovitu atmosferu (čak štoviše, jedan do dva blog-upisa dalje, čudit ću se samoj sebi što nisam češće i više čitala Jane Austen).
Nije tajna da su Britanci jedan od najduhovitijih naroda, britanski humor je notorno poznat površinom čitavog globusa, pa i sama autorica u svom predgovoru, pismu upućenom tada navodno poznatijem piscu Anthonyju Pookworthyu (smatra se da se radi o fiktivnom imenu koje skriva pisca Hugha Walpolea), navodi da su njegovi romani, iako vjerojatno umješniji, dozlaboga dosadni, a da je njoj, koja je stasala u novinskoj redakciji, cilj bio napisati zabavan roman.
Sama autorica je poslije ovoga romana koji je doživio velik uspjeh, napisala još dvadeset i tri naslova, od kojih niti jedan povijest ne pamti kao ovaj; pa čak i ovdje valja napomenuti da „Dijete Roberta Postea“ unatoč svojoj popularnosti nije ušao u klasike, niti je dobio priznanje koje zaslužuje – neki smatraju da je to vjerojatno stoga jer ga je pisala žena, što je za to doba bilo neobično, pa čak i neprihvatljivo (da žene pišu komične romane).
Krave kojima otpadaju udovi, suluda tetka zatočena na gornjem katu, pohotni sin s kojima zatrudnjuju kuharice i sobarice, otac propovjednik kultu koji se naziva Drhtava braća, majka koja spominje neku davnu nepravdu koju su djetetu Roberta Postea (Flori, naime) učinili Starkadderovi, pa ona sada dolazi po svoju osvetu, ili naknadu svoje štete… Sve je to apsolutno (i s pravom) izvrgnuto ruglu. Dakle, sva drama, melodrama, tragedija… sve je umjesto da bude dramatično, melodramatično, ozbiljno ili tragično, apsolutno smiješno, apsurdno ili čak bizarno.
Ovaj je roman, unatoč činjenici da je objavljen prije devedesetak godina, vrlo svjež, vrlo duhovit i preporučujem ga kao ležerni čitateljski izbor za nedjeljno poslijepodne ili nedajbože novu karantenu.
Oznake: stella gibbons, dijete roberta postea, britanski humor, komični roman, humor, Komedija, jane austen, gotički roman
petak, 16.08.2013.
Jane Austen: "Emma"
Kako već rekoh neki dan – pravo vrijeme za potpunu i sustavnu edukaciju po pitanju književnih klasika vjerojatno nikad neće doći, stoga se doista ne isplati čekati: da se slože konstelacije prikladnih zviježda, da dođe odgovarajuće godišnje doba, da plaća bude veća, da dobijem otkaz pa da imam vremena čitati, da odem na bolovanje ili porodiljni pa da imam vremena čitati... moram čitati sada i odmah: zbrda-zdola i navrat-nanos.
Imam dojam da će Zlicu od Opaka ovo razveseliti: pročitala sam „Emmu“, kao prvi roman Jane Austen koji sam čitala (znam, znam, može li se dogoditi da čovjek, osobito ženica kao ja, proboravi na ovoj planeti gotovo trideset godina, a da nikad nije uzeo – tj. uzela – roman Jane Austen u ruke?)
I, pitate, kakvi su dojmovi? Ma ja vam to sve lajkam silno – najodličnije mi je što je Emma vrlo mlada gospođica iz dobre obitelji, koja se ne može družiti baš sa svima i svakime, a kako je u svom okruženju zasigurno najpametnija i kako je sklona donositi vlastite odluke od djetinjstva (s obzirom da joj je majka umrla, Emma je vodila kućanstvo svog oca, boležljivog čovječuljka kojega najviše opterećuje pitanje odakle vuče propuh i je li rosa na travi preopasna za šetnju), te – ne zaboravimo – kako je u razbuktaloj mladosti, nije čudo da je malo poletjela smatrajući da zna kako spariti koga s kime i da je to pitanje njezine najveće ekspertize.
Tako je upravo Emma unesrećila mladu djevojku rođenu izvan braka, Harriett, kad nije dopustila da Harriett pođe za imućnog seljaka, smatrajući da je djevojci to ispod časti jer je možda izvanbračna kćer kakvog grofa. Osim toga, bila je pomalo neljubazna prema jednoj osiromašenoj starijoj djevojci, ali sve u svemu, Emmin je najveći grijeh što je bila pomalo nadobudna, što dvadesetogodišnjakinji itekako dobro pristaje. Sve ostalo zbivalo se mimo Emminih očiju i znanja, i o događajima u svom okruženju vrlo je često donosila pogrešne procjene i zaključke. Osobito je milo što je, bivajući po svom mišljenju posve iznad ljudi u svom okruženju, Emma smatrala da joj se prizemne stvari poput ljubavi i braka nikad neće dogoditi.
Isto tako – kod Jane Austen (sudeći barem po „Emmi“) ne događaju se ubojstva i ružne stvari, sve je lijepo, pastoralno i milo, pa sam uživala u jednom drugom, zaštićenom svijetu, svijetu posve skrojenom po mjeri malih, umišljenih gospođica.
Oznake: jane austen, emma
