„Kad razborita, profinjena Flora Poste s devetnaest godina ostane bez obaju roditelja, zaključi da joj ne preostaje ništa drugo osim otići rođacima u srce Sussexa. Na farmi prikladno nazvanoj Hladna utjeha upoznaje uklete Starkadderove: rođakinju Judith, ucviljenu zbog neizrečenog grijeha; Amosa, koji propovijeda oganj i prokletstvo; njihove sinove, pohotnog Setha i očajnog Reubena; Elfine, dijete prirode; i poludjelu staru tetku Adu Doom, koja već dvadeset godina ne izlazi iz svoje sobe. Ali Flori ništa nije draže od organiziranja drugih ljudi. Oboružana zdravim razumom i tvrdoglavošću, odluči dovesti u red sve članove obitelji. Urnebesno smiješna i nemilosrdna parodija ruralnih melodrama, „Dijete Roberta Postea“ (1932.) jedan je od najomiljenijih komičnih romana svih vremena.“
U jednoj rečenici – ovo se doima kao dobronamjerna parodija romana Jane Austen, pomiješana s parodijom gotičkih horor romana. Malo je reći da sam uživala, i nije bilo potrebno dugo da me knjiga povuče u svoju bremenitu i istovremeno duhovitu atmosferu (čak štoviše, jedan do dva blog-upisa dalje, čudit ću se samoj sebi što nisam češće i više čitala Jane Austen).
Nije tajna da su Britanci jedan od najduhovitijih naroda, britanski humor je notorno poznat površinom čitavog globusa, pa i sama autorica u svom predgovoru, pismu upućenom tada navodno poznatijem piscu Anthonyju Pookworthyu (smatra se da se radi o fiktivnom imenu koje skriva pisca Hugha Walpolea), navodi da su njegovi romani, iako vjerojatno umješniji, dozlaboga dosadni, a da je njoj, koja je stasala u novinskoj redakciji, cilj bio napisati zabavan roman.
Sama autorica je poslije ovoga romana koji je doživio velik uspjeh, napisala još dvadeset i tri naslova, od kojih niti jedan povijest ne pamti kao ovaj; pa čak i ovdje valja napomenuti da „Dijete Roberta Postea“ unatoč svojoj popularnosti nije ušao u klasike, niti je dobio priznanje koje zaslužuje – neki smatraju da je to vjerojatno stoga jer ga je pisala žena, što je za to doba bilo neobično, pa čak i neprihvatljivo (da žene pišu komične romane).
Krave kojima otpadaju udovi, suluda tetka zatočena na gornjem katu, pohotni sin s kojima zatrudnjuju kuharice i sobarice, otac propovjednik kultu koji se naziva Drhtava braća, majka koja spominje neku davnu nepravdu koju su djetetu Roberta Postea (Flori, naime) učinili Starkadderovi, pa ona sada dolazi po svoju osvetu, ili naknadu svoje štete… Sve je to apsolutno (i s pravom) izvrgnuto ruglu. Dakle, sva drama, melodrama, tragedija… sve je umjesto da bude dramatično, melodramatično, ozbiljno ili tragično, apsolutno smiješno, apsurdno ili čak bizarno.
Ovaj je roman, unatoč činjenici da je objavljen prije devedesetak godina, vrlo svjež, vrlo duhovit i preporučujem ga kao ležerni čitateljski izbor za nedjeljno poslijepodne ili nedajbože novu karantenu.
Post je objavljen 12.04.2021. u 08:54 sati.