Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 11.09.2022.
Ephraim Kishon: „Kod kuće je najgore“ i druge knjige
Mjesecima me nije bilo na blogu, prvo i prvo zato što sam se zarekla, a onda porekla, da ću se ove godine nastojati suzdržati od veće kupovine knjiga (nešto kao novogodišnja odluka u smjeru štednje) i da ću više čitati iz kućne biblioteke, eventualno se ponovno učlaniti u knjižnicu, reaktivirati e-book reader...
Rekla i porekla, naravno. A Interliber još nije niti na vidiku. Pa onda nisam od sramote mogla B(l)ogu pred oči.
No ipak, čitala sam ponešto iz kućne biblioteke u travnju i u svibnju, prvo u nadi da ću za Kishona moći zainteresirati djecu. Međutim, prerano je, iako smo počeli s pričama kućne tematike.
Čitala sam dakle, iz kućne biblioteke: „Kod kuće je najgore“, „Nije fer, Davide“ (odakle potječe i moja najdraža Kishonova humoreska “Veleslika strica Morrisa“, u kojoj se potanko opisuje nesreća kada postariji stric kupuje „mladima“ umjetničko djelo, sliku naivnog slikarstva koja se njima nimalo ne sviđa. Opis te slike je maestralan:
„Slika je obuhvaćala cjelokupno prostranstvo od četiri četvorna metra, skupa s gotičko-baroknim zlatnim okvirom, a predstavljala je sveukupnu židovsku baštinu. Desno, u prvom planu, dizao se gradić. Dijelom u dijaspori, dijelom u bunilu bio je okružen s puno vode i puno vrlo plavog neba. Odozgo je sjalo sunce u prirodnoj velični, dolje su pasle krave i koze. Uskim puteljkom šetao je ravir s dva svitka Tore u rokama; slijedio ga je stanoviti broj učenika Talmuda, među kojima i nekolikočuda od djece, kao i dječak koji se uočio svog trianestog rođendana priprema za Bar Mizvu. U pozadini su se vidjeli vjetrenjača, skupina guslača, mjesec, jedna svadba i nekoliko poslenih majki kako peru rublje na rijeci. Na lijevog strani otvarala se pučina s obaveznim jedrilicama i ribarskim mrežama. Iz daljine su pozdravljale ptice i obala Amerike.
Nikad u svom životu nismo vijdeli takvo zgusnuće grozote, usto još u četvorinastom obliku, neoprimitivističkom stilu i tehnikoloru.
(...)
Kad je stric Morris, ponos obitelji moje žene, otišao, dugo smo sjedili pred tom uljanom strahotom i šutjeli. Pred nama je izranjala sva tragika židovskog naroda. >Bilo je kao da se naš skromni stan dupke napunio kozama, obblacima, vodom i učenicima Talmuda.“)
Zatim sam čitala „Nema nafte, Mojsije“, „Još malo pa istina“, „Kita boli more“ (knjiga za turiste), pokušala čitati humoristički roman „Lisac u kokošinjcu“ koji sam ranije čitala, ali me nešto nije išlo ovog puta, i konačno okončala zgodu humoreskama Jaroslava Hašeka pod nazivom „Razgovor sa cenzorom.“
Onda su došle neki novi interesi, neke nove nabavke, jer do lipnja je krajnje vrijeme da čovjek odustane od novogodišnjih odluka, čak štoviše, i tako su Kishon i kućna biblioteka pali u drugi plan.
Pa poslušajmo što će dalje biti.
Oznake: ephraim kishon, humor, humoreske, nije fer, davide, židovi, obitelj, smijeh, knjige
nedjelja, 18.07.2021.
Maggie O'Farrell: „Upute za toplinski val“
„Upute za toplinski val“ su nešto ambiciozniji roman od običnog ljetnog štiva za plažu, iako zacijelo nema prikladnijeg naslova za upravo klimatološku situaciju u kojoj se Hrvatska sada nalazi. Nažalost, u romanu nećemo naći neke osobite upute za preživljavanje toplinskog vala.
Autorica Maggie O'Farrell je ranije napisala romane „Kad si otišao“ i „Ruka koja je prva držala moju“, od kojih nijedan nisam čitala, ako se ne varam, ali sam za „Ruku koja je prva držala moju“ čula sjajne stvari. Autorica je suvremena britanska spisateljica, koja istražuje miješano britansko i irsko podrijetlo.
Nalazimo se u srpnju godini 1976., legendarni je toplinski val u Londonu te godine – zabranjeno je polijevanje travnjaka zbog suše i nestašice vode, a Robert Riordan je svojoj supruzi Gretti rekao da ide do kioska kupiti novine, i više se nije vratio. Gretta alarmira troje svoje djece – Michaela Francisa koji živi u Londonu, Monicu koja živi na britanskom selu, i najmlađu, Aoife, koja živi čak u Americi, da se vrate i pomognu joj u potrazi za ocem. Tada se počinje razmotavati kako priča o Robertu Riordanu, tako i pojedinačni životi svakoga od troje njihove djece, u cilju da se problematične obiteljske i životne situacije u kojima se oni nalaze, do kraja romana konačno razriješe.
Ovo je roman o tome kako su obitelji komplicirane i kako su životi ponekad komplicirani. Primjerice, Michael Francis je otac dvoje male djece, voli svoju suprugu koja zbog tinejdžerske trudnoće nije imala prilike studirati i završiti fakultet, pa to sada čini, ali se ipak zaljubio u kolegicu s posla. Supruzi zamjera i njezino studiranje, i to što se osamljuje, i bojazan da će ona prevariti njega, kao i činjenicu da zbog njezine trudnoće nije mogao doktorirati i raditi na fakultetu.
Monica je zbog ranijeg razvoda uletjela u vezu s razvedenim muškarcem s dvije kćeri, koje je nikako ne prihvaćaju.
Aoife luta svijetom, pokušavajući sakriti sramotnu tajnu zbog koje nikako ne može naprijed, iako je ušla u vezu koja bi mogla biti trajna.
Roman je pitak, atmosferičan, brzo se čita i vrlo je dojmljiv. Autorica je zaista vješta pripovjedačica, pa ako se i ne radi o klasičnoj knjizi za plažu, nećete pogriješiti ako je tamo ponesete.
Oznake: maggie o'farrell, upute za toplinski val, roman, knjiga, Književnost, obitelj, obiteljska drama
nedjelja, 18.04.2021.
Celeste Ng: "Mali požari posvuda"
Prije nego što pitate kakvo je prezime Ng, Celeste Ng je azijsko-pacifičkog podrijetla, odrasla je u Pittsburghu u Pennsylvaniji i u Shaker Heightsu u Ohiju. Njezin prvi roman „Sve što vam nikad nisam rekla" je dobio nekoliko nagrada nakon objave 2014. godine. „Mali požari posvuda“ je njezin drugi roman, a objavljivala je i niz kratkih priča.
Autobiografski element ovog romana jest mjesto radnje – Shaker Heights blizu Clevelanda je mjesto gdje je odrastala Celeste Ng, a radi se o planskom naselju koje je zamišljeno po idealima tzv. shakera, religijske skupine koja je vjerovala u vrline rada i planiranja.
Evo što urednici kažu o knjizi:
„U Shaker Heightsu, mirnom, bogatom predgrađu Clevelanda, sve je brižno isplanirano – od tlocrta vijugavih ulica do boja kuća i budućeg uspjeha njihovih stanovnika. Duh grada nitko ne utjelovljuje bolje od Elene Richardson, kojoj je igranje po pravilima nit vodilja u životu. Sve je savršeno dok u taj idilični mjehur od sapunice ne dođe tajanstvena umjetnica i samohrana majka Mia Warren sa svojom kćeri Pearl, tinejdžericom, i unajmi kuću od Richardsonovih. Mia i Pearl brzo će postati više od podstanarki: ni jedno od četvero djece Richardsona ne može odoljeti tom neobičnom paru. Ali Mia sa sobom nosi zagonetnu prošlost i prezir prema pravilima, koji bi tu brižnu zajednicu mogao okrenuti naglavačke. Kad stari obiteljski prijatelji Richardsona pokušaju posvojiti dijete kineskoga podrijetla, borba za skrbništvo dramatično će podijeliti grad – i staviti Miju i Elenu na suprotstavljene strane. Sumnjajući u Miju i njezine motive, Elena je odlučna otkriti tajne Mijine prošlosti. Ali zbog te opsesije platit će neočekivanu, strašnu cijenu.“
U jednom svom aspektu, ovo je roman odrastanja – petero tinejdžera koji otkrivaju sebe, jedni druge, i probijaju se iz djetinjstva u odraslost.
U jednom drugom aspektu, ovo je i roman o „izvana gladac, iznutra jadac“ sindromu malih gradova – ništa nije tako savršeno kako se čini, a nesavršenosti imaju tu manu da stalno pokušavaju izviriti van, sve dok nisu toliko velike da se više ne daju niti sakriti.
Ovo je i roman o onom kompliciranom pitanju koje mori i hrvatsku javnost ovih dana (pa mi je sada zapravo nekako drago da kroz roman mogu progovoriti i o tome, pozvana ili nepozvana) – je li za dijete bolje da ostane sa svojim biološkim roditeljima, iako će time možda biti osuđeno na siromaštvo ili na slabije prilike, ili je bolje dijete dati udomiti ili posvojiti ljudima koji dijete silno žele i koji mu mogu priuštiti bolje prilike, najbolje školovanje i najbolju zdravstvenu skrb (ova situacija kod nas čini se nedvojbena, jer mjesto gdje dijete ima ljubav je nedvojbeno bolje od mjesta gdje je dijete u životnoj opasnosti i gdje ljubavi za njega nema).
Ovaj roman ne daje odgovor na to pitanje, iako mi se nekako čini da daje za pravo i da simpatizira s biološkim roditeljima, vjerojatno stoga jer se doima lakše voljeti djecu i sve im omogućiti iz pozicije blagostanja, nego iz stanja oskudice. Roman govori, naime, o ovom pitanju i iz položaja djeteta – dijete će se uvijek svrstati uz svog roditelja koji ga voli, bez obzira na to koliko ga fascinirao novac, životni standard ili mogućnosti drugih roditelja. I to je, pretpostavljam, glas za onoga koji se bori za svoje dijete.
Kao netko tko se marginalno susreće s oduzimanjima djece iz obitelji i povjerama djece da stanuju s drugim ljudima dok se roditelji ne snađu, mogu samo reći da je sustav spor, da ne uzima u obzir činjenicu da djeca rastu brzo i da je šansa roditeljima da se snađu, zapravo medvjeđa usluga njihovoj djeci, koja kroz godinu ili dvije, neki čak i dulje, u sustavu, gube i neke nepovratne emocionalne platforme koje će im nedostajati kasnije u životu.
Što se tiče knjige „Mali požari posvuda“, pročitajte ako su to teme za vas. Svakako ćete imati priliku i pogledati mini-seriju s Reese Witherspoon ako vas knjiga ne pronađe.
Oznake: celeste ng, mali požari posvuda, obitelj, tinejdžeri, posvojenje, udomitelji, posvojitelji, aproprijacija, odrastanje
srijeda, 31.05.2017.
John Irving: "Udovica na godinu dana"
Prošlo je već neko vrijeme od čitanja ove knjige pa do vremena dok sam dohvatila pisati o njoj, pa vas molim da mi oprostite ako ova preporuka bude malo „izdaleka“ i „otprilike“.
Što se tiče autora Johna Irvinga, najpoznatiji je po svojim romanima „Svijet po Garpu“ i „Molitva za Owena Meanya“ te adaptaciji svoje knjige „Kućna pravila“, koja je nagrađena Oscarom. Njegova se djela odlikuju ekscentričnim likovima, naglašenom erotičnošću i eruditskim stilom.
Priču pratimo kroz dvije odvojene vremenske etape – u ljeto 1958. godine, kad mladić po imenu Eddie (Edward O' Hare) dolazi na ljetnu praksu u Hamptonse kod pisca i ilustratora dječjih priča po imenu Ted Cole. Coleovi su izgubili dvojicu sinova tinejdžera u prometnoj nesreći, a nakon nje su dobili kćer po imenu Ruth, toga ljeta staru četiri godine.
Marion Cole je teško podnijela gubitak sinova, zbog čega si nije mogla dopustiti da se veže za svoju kćer. Tedovo opijanje i njegove neprestane afere sa ženama koje su postajale njegovi modeli, gurnule su Marion u strasnu ljetnu ljubavnu vezu s mladim Eddiejem, i dale joj podstrek da napravi ono što je i prije smrti svojih sinova namjeravala napraviti – da napusti svoju obitelj.
U drugoj etapi priče, pratimo Ruth Cole u jesen 1990. godine – ona je spisateljica, njezin odnos s ocem je kompliciran, te se upušta u ljubavnu vezu sa svojim urednikom, istovremeno se upoznajući i ostvarujući prijateljstvo sa sada ostarjelim Eddiejem, koji je ostvario skroman spisateljski uspjeh pišući iznova i iznova ljubavnu priču svoga života – priču o ljubavnoj vezi mlađeg muškarca i starije žene. Ruth se ne može odlučiti na brak, ali joj konačna svađa s ocem te put u Amsterdam s tragičnim završetkom, konačno „presude“ i ona se u konačnici ostvaruje kao majka na način na koji njezina majka prema njoj nikada to nije mogla, ili se nije usudila.
Iako se radi o priči s ograničenim brojem likova i iako su njihovi odnosi zadani, prolazak vremena osvjetljava te odnose, kao i njihovu evoluciju iz neslućenih kutova, pa roman ni u jednom trenu nije dosadan niti naporan. Lajtmotivi su, dakako, odnosi roditelja i djece, pitanje majčinstva i braka, posebno za žene, načini na koje obiteljske tragedije mogu odrediti daljnji tijek događaja, pitanje formativnih godina za tinejdžere, seksualno ispitivanje i brojne druge stvari.
Irving gradi setting s lakoćom, stoga mi je ovaj čitateljski zalogaj svakako ostao u vrlo živom pamćenju i dugo nakon što sam zatvorila stražnje korice romana. Tople preporuke.
Oznake: john irving, udovica na godinu dana, erotika, obitelj, obiteljska drama, preporuka, recenzija
petak, 24.03.2017.
Mario Puzo: „Sicilijanac“
Tamo gdje „Kum“ završava, počinje „Sicilijanac“ – nakon što mladi Michael Corleone „okaje“ svoju sudbinu na Siciliji gdje se skriva kroz dvije godine, konačno je spreman za povratak kući, u Ameriku. Međutim, prije nego što se vrati, mora još nešto učiniti za lokalnu sicilijansku zajednicu: mora sigurno prevesti u Ameriku Turija (Salvatorea) Guiliana, mladića koji se svojim gerilskim banditskim pothvatima uspio zamjeriti i karabinjerima, i cjelokupnoj domaćoj Mafiji, na čelu s don Croceom Malom, koji se nadao da će ga mladić naslijediti na čelu Obitelji.
Vrijeme radnje: od 1943. godine do 1950. godine.
Mjesto radnje: gradić po imenu Montelepre, ali i cijela Sicilija s glavnim gradom Palermom.
Povod radnji: Turi Guiliano je bio dvadesetogodišnjak koji je s najboljim prijateljem Gaspareom Pisciottom krijumčario hranu preko planina za sestrino vjenčanje (crno tržište je bilo osobito razvijeno u to doba, jer prikupljanje hrane preko vlade i njezina distribucija su značili glad, ali i predstavljali način da Mafija dodatno zaradi), kada su ih zatekli karabinjeri, koji su im htjeli zaplijeniti robu. Turi je ustrijeljen, jedva je preživio pod paskom samostanskih svećenika, i tada je odlučio da se više neće pokoravati vladi čiji su pripadnici skloni ubiti čovjeka zbog koluta sira.
Tu počinje njegova legenda: od dječaka se razvio u ozbiljnog vojnog taktičara, kojemu nije mogla doskočiti niti vlada iz Rima, a niti članovi Obitelji, imao je veliku podršku sicilijanskih seljaka i radnika iako nije bio socijalist ni komunist, i svakodnevno je poduzimao brojne akcije kojima je provocirao vladajuće i novac i druga dobra dijelio građanima, učinivši od sebe tako sicilijanskog Robina Hooda.
Međutim, dolaskom organizirane vojne akcije na Siciliju, krug oko Turija Guiliana i njegove bande (koja je svakodnevno okupljala sve veći broj članova) počinje se zatvarati i on odluči pobjeći u Ameriku, za što mu treba pomoć obitelji Corleone, ali i njegovog neprijatelja don Crocea Mala na Siciliji. I upravo u tom trenutku počinje radnja.
Ovaj roman je silno zabavan, čita se u dahu i začinjen je nizom obrata, pa, ako ste fan uzbudljive i napete priče, svakako pročitajte ako već niste.
Oznake: mario puzo, sicilijanac, mafija, obitelj, omerta, korupcija
srijeda, 22.03.2017.
Louis de Bernieres: „Prašina koja pada sa snova“
Ova knjiga je vjerojatno prva koju treba spomenuti kao zaslužnu za to što me probudila iz čitateljskog zimskog sna: Louis de Bernieres je, iako ga se možda neću sjetiti na prvu, jedan od mojih najdražih autora (čak i ako nisam pročitala „Mandolinu kapetana Corellija“, iako namjeravam), a njegov novoprevedeni roman, „Prašina koja pada iz snova“ je teško opisivi čitateljski biser.
Kraj je viktorijanskog doba u Engleskoj, i za tri dobrostojeće susjedne obitelji, zlatno doba kralja Edvarda označava jedno idilično djetinjstvo. Za četiri djevojke iz kuće The Grampians: Rosie, Christabel, Ottilie i Sophie McCosh, kćeri burzovnog mešetara Hamiltona McCosha i njegove supruge, ljubiteljice kraljevske obitelji, za njihove susjede, male Amerikance Sidneya, Alberta i Ashbridgea Pendennisa, te za njihove susjede s druge strane, Daniela i Archieja Pitta, kraj edvardijanskog doba i početak Prvog svjetskog rata istovremeno je i naglo odrastanje i zauzimanje novih pozicija u svijetu i ratnim zbivanjima.
Rosie je od djetinjstva bila obećana Ashbridgeu i to se podrazumijevalo za sve Prijatelje (Pals, kako su se kao djeca nazivali), no njegovo stradavanje u ratu će je natjerati da se okrene vjeri, a s druge strane da se posveti brizi za bolesnike u vojnoj bolnici. Njezina druga sestra, Ottilie, također je radila u vojnoj bolnici, dok je Christabel bila fotografkinja u ratu (i tako upoznala svoju partnericu Gaskell), dok je smotana Sophie, koja je bila vozačica i mehaničarka u ratu, usred ratnih zbivanja upoznala vojnog svećenika Fairheada, a njihova ljubavna priča jedina je tekla glatko i idilično od samog svog začetka.
Archie Pitt se borio s indijskim plemenima u britanskim kolonijama, a njegov brat Daniel Pitt se u Prvom svjetskom ratu proslavio kao vrhunski vojni pilot. Upravo će njegova i Rosiena sudbina biti spojene po završetku rata.
Kad je rat završio, sve tri obitelji su ustanovile (neki članovi s manje otpora, a neki sa više), da su se vremena promijenila: djevojke su shvatile da se nakon što su vidjele tragedije i stradanja na fronti i u vojnim bolnicama, više ne mogu vratiti vezenju i poeziji, plesovima i društvenim obvezama na način na koji bi to s voljom činile da rata nije bilo – svaka od njih će tražiti svoje novo mjesto u svijetu, zauzimati ulogu kakva djevojkama iz višeg društvenog sloja možda i ne pristaje. S druge strane, Daniel Pitt i njegovi suborci, pa i velečasni Fairhead, shvatit će da svoje živote nakon rata moraju nastaviti, jer su kroz četiri godine oni bili zaustavljeni, ali ih ranije zacrtane životne putanje više ne zadovoljavaju – društveni sloj kojemu su pripadali više ne postoji, ili ako postoji, sve više propada, a novi društveni poredak još nije uspostavljen.
Ovaj je roman dirljiv, životan i uvjerljiv: govori o „bespućima povijesne zbiljnosti“ u kakvima se svi u ovom ili onom periodu svog života možemo naći – rat, velike seobe naroda poput ove kakvu sad doživljavamo u Hrvatskoj, prestanak života kakav poznajemo… Sve je to nešto s čime se svi možemo poistovjetiti (a istovremeno, pisano na razini razrješavanja svakodnevnih situacija poput razmirica s neurotičnom punicom, nesporazuma oko odgoja djeteta ili bračnih zadjevica). Zato, ako imate strpljenja i vremena, nećete požaliti ako oboje utrošite upravo na ovaj roman, ja ga toplo preporučujem.
Oznake: louis de bernieres, prašina koja pada sa snova, prvi svjetski rat, bespuća povijesne zbiljnosti, obitelj, rat, knjige i čitanje
ponedjeljak, 20.03.2017.
Mario Puzo: „Posljednji don“
U nekoliko tjedana sam ponovno razvila ozbiljan čitateljski apetit pa sam se zainatila konačno pročitati „Posljednjeg dona“ američkog autora Maria Puza, koji sam počinjala čitati zacijelo pet puta i nikako da ga dovršim. E sad je konačno dolijao!
U središtu je radnje don Domenico Clericuzio, koji želi svoju Obitelj u cijelosti izvesti iz ilegalnih poslova i učiniti ih dobrostojećim pripadnicima američke više klase. Njegovi sinovi Vincent, Petie i Giorgio se već ionako bave ugostiteljstvom, građevinom i bankarskim poslovima, no u sferu legalnog treba uvesti i njegovog krvnika Pippija de Lenu i njegovog sina Crossa, čiji je paravan vođenje hotela i kasina Xanadu u Las Vegasu, ali najveću brigu ostarjelom donu zadaje njegova emocionalno poremećena kći Rose Marie i njezin sin jedinac Dante, rođen iz tragično okončanog braka i zato zadojen mržnjom prema obitelji i mržnjom prema Crossu i njegovom ocu.
Jedan od okidača za priču je i ljubavni odnos između sada već odraslog Crossa de Lene i glumice Athene Aquitane, prijateljice Crossove sestre Claudie (i općenito, u ovom romanu si je Puzo dao truda opisati i odnose u američkoj filmskoj industriji, odnos prema scenaristima i drugim autorima kreativnih sadržaja, odnos studija prema glumcima i redateljima i opisati općenito ozračje u tom društvenom segmentu)
Općeniti dojam, kad dođete do kraja, jest da roman i nije tako loš, ali je od do sada pročitanih Puzovih romana, po meni daleko najslabiji (zadnji put sam ga počela čitati neposredno nakon „Kuma“ i odmah na prvu mi je dojam bio kako je ovaj roman za klasu ispod „Kuma“) – nakon njega sam pročitala i „Sicilijanca“ i on je ostavio nešto snažniji, uvjerljiviji utisak nego „Posljednji don“.
Sve u svemu, za tipa koji nije mafijaš, koji s pripadnikom Mafije nikada nije razgovarao ni razmjenjivao iskustva, Mario Puzo uspijeva složiti vrlo uvjerljivu sliku ovog društvenog sloja i, priznajem, prilično slikovito uspijeva dočarati i neke aspekte našeg balkanskog društva.
Oznake: mario puzo, posljednji don, mafija, obitelj, omerta
utorak, 15.11.2016.
Ann Patchett: "Trk"
Nakon „Bel Canta“, u biblioteci Zlatka Crnkovića kao pedeset i šesti naslov našao se i drugi roman autorice Ann Patchett pod naslovom „Trk“ (u izvorniku: „Run“). Radi se o obiteljskoj priči koja mi je tek slučajno došla pod ruku, i koju sam ustvari dugo čitala, misleći da me se neće dojmiti, iako tek sad uviđam da mi njezini dijelovi još uvijek pomalo odzvanjaju glavom.
U središtu je radnje jedna neobična, okrnjena obitelj, sastavljena od oca, umirovljenog političara, po imenu Bernard Doyle (a po nacionalnoj pripadnosti Irca) i njegove dvojice posvojenih sinova afroameričke rase, Teddya i Tipa. Naime, kad je Doyleova supruga Bernadette bila živa, htjela je imati veliku obitelj, ali osim sina Sullivana nisu mogli imati više djece, stoga su posvojili male crne dječake – prvo jednoga, a onda zbog toga što je na tome inzistirala njihova biološka majka, i drugoga. U međuvremenu je Bernadette umrla, dječaci su odrasli, Sullivan je u bavljenju humanitarnim radom odselio u Afriku, a Doyle je bdio nad svojom djecom želeći za njih velike stvari. Stoga nije bio zadovoljan što je Tip umjesto politike, prava ili medicine izabrao ihtiologiju (znanost o ribama), a Teddy je pod utjecajem majčinog brata, svećenika Sullivana, razmišljao o Katoličkoj crkvi.
No uobičajeni tijek stvari za obitelj Doyle se mijenja nakon što Tipov život spasi nepoznata crnkinja podmetnuvši svoje tijelo pred jureći auto nakon Tipovog neopreznog stajanja na cestu. Sama, nakon što joj majku (i Tipa) odvozi vozilo hitne pomoći, ostaje dvanaestogodišnja djevojčica, njezina kćer. Doyle preuzima brigu o djevojčici, Sullivan se nenadano vraća iz Afrike i cijela situacija postaje prilično zbrkana, posebno kad čitatelj dozna da su djevojčica i njezina majka dugo živjele u blizini Doyleovih i znale sve o životima dječaka.
Iako ovakvo prepričavanje fabule može stvoriti dojam da se radi o kaotičnom i dinamičnom romanu, ova je knjiga ustvari introspektivna – promatrajući iz pozicija jednog po jednog lika, otkrivajući njihove intimne želje i težnje, njihove karakterne osobine i njihove načine razmišljanja, autorica uspijeva dočarati obiteljski život kakav on doista jest, sa svim svojim manama i vrlinama, s razočaranjima u svoje najbliže i u želje koje imamo za njih.
Čudna neka priča, moram priznati, priča kakvu zaista ne znam kome bih preporučila, ali tko god je dohvati u ruku, ostat će iznenađen.
Oznake: ann patchett, trk, zlatko crnković, obitelj, obiteljski odnosi, Roditelji i djeca
nedjelja, 28.09.2014.
Još malo o ženama u poslovnom okruženju
Kao što je to vjerojatno poznato, u posljednje me vrijeme, vjerojatno potaknuto popularnošću Sheryl Sandberg iz Facebooka i njezine priče „Lean In“ (koja govori o približavanju žena vrhovima moći u poslovnom svijetu), prilično zaokuplja pogled na žene koje nastoje plivati u gospodarskom okruženju i neprestano udaraju u tzv. „stakleni strop“. Naime, položaj žene u društvu, i to ne samo u ekonomiji, vrlo se brzo mijenja i pred žene se stavljaju novi izazovi, a da niti jedna društvena struja – ni feministi, ni tradicionalisti bilo koje vrste, nisu ponudili prikladnu utjehu niti odgovore na pitanja koja muče žene.
Zato, na početku donosim tekst Vanesse Loder i Lise Abramson s web-portala Fast Company, koji govori o pet načina na koje se žene mogu približiti (lean in), a da pritom ne izgore (burn-out) – žene nužno moraju biti autentične, biti blage prema sebi, te biti odlučne i načisto sa svojom vizijom.
5 Ways To Lean In Without Burning Out
Nadalje, veliki je problem imati djecu i pritom biti zaposlena žena – kako se ponijeti kad majčinstvo ne odgovara vašem poslodavcu. O tome piše Rachael Ellison za Huffington Post. Nažalost, žene gube radna mjesta iz razloga što, iako poslodavac načelno podržava pronatalitetni pristup u radnom okruženju, to faktično nije slučaj (istu, ako ne i goru situaciju imamo u Hrvatskoj, gdje potencijalni poslodavci žene već pri razgovorima na posao pitaju imaju li djecu, te planiraju li ih imati, a u slučaju trudnoće im ne produžuju ugovore ili ih otpuštaju). Zato se žene osjećaju rastrgano između majčinskog instinkta i prateće parole da su dobre majke samo one koje ostaju kod kuće brinuti se za djecu, i s druge strane, želje ili potrebe za sudjelovanjem u radnoj snazi. Nažalost, autorica ne daje odgovor na pitanje kako na najbolji način pomiriti ove suprotne težnje, ali svakako postavlja prilično zanimljiva pitanja.
When Having Kids Doesn't Work For Your Employer
Žene koje su uspjele posložiti krhku ravnotežu privatnog i poslovnog života, ipak se osjećaju loše jer im društvo nameće krivnju da su loše majke ako ne ostaju kod kuće s djecom. Međutim, osim žena koje to ne mogu učiniti zato što obitelj ne može preživjeti s jednom plaćom, postoje i žene koje uživaju u svom poslu, koje su u njemu dobre i koje se toga ne žele odreći. Sama autorica teksta, Claire Zulkey, zatekla se u blesavoj situaciji da govori kako se osjeća loše zato što ostavlja svoje dijete u prekrasnom dječjem vrtiću dok ona i suprug rade poslove koje vole, iako se zbog toga nije osjećala loše, ali je smatrala da joj društveni pritisak nalaže da tako iskazuje.
Why I Stopped Apologizing For Being A Working Mother
Konačno, što kad se žene nađu s druge strane poslovnog svijeta – kao potrošačice? Često nailazimo na slučajeve u kojima se marketinški stručnjaci u reklamnim kampanjama odlučuju ženama obraćati svisoka ili s gađenjem – u prvom odlomku teksta navodi se primjer reklamne kampanje koja poručuje ženama da su predebele za joga-hlače, odnosno uspoređuju postojanje ženskih dlačica s ženskom „muževnošću“, da ne upotrijebim i neki gori prijevod. Na taj način se ženama ne prodaju proizvodi, to je jasno i malom djetetu, a tekst Rachel Gillett na portalu Fast Company govori o pravim pristupima prodaji proizvoda ženama.
What Leaders Who Get It Right Know About Marketing To Women
Oznake: žene, obitelj, ekonomija, majčinstvo, karijera, napredovanje
srijeda, 08.05.2013.
Dawn French: "Mrvicu čudesno"
Ne razumije ni svoju kćer ni svog sina tinejdžera, što je za jednu dječju psihologinju prilično nezgodno.
Godine joj se već naziru i na licu, a ni njezino raspoloženje nije mnogo veselije.
Njezina kći Dora tek što nije napunila osamnaest... i tek što nije počela mlatiti svakog tko je nervira, a posebice svog starmalog mlađeg brata Petera, koji je umislio da je Oscar Wilde.
Tu je i tata... koji je samo tata."
Ovo je, ukratko, obitelj Battle. Napisala: Dawn French, slavna Vikarica iz Dibleya. Otkad sam čula da je objavljena, jedva čekam da je pročitam. Ne mogu vam opisati koliko me cijeli ovaj roman podsjetio na sve što je britansko (pogodan trenutak za pisanje o ovoj knjizi je i u tome što sam jučer gledala film "Keeping Mum" s Rowanom Atkinsonom, Kristin Scott Thomas, Maggie Smith i Patrickom Swayzeom u glavnim ulogama, koji tematira prilično sličnu obiteljsku situaciju, pa preporučujem za usporedno gledanje i čitanje).
Daljnje preporuke sastoje se u tome što se čita lagano, prijevod je solidan, ima značajnu mrvicu bizarnosti koja se sastoji u liku Petera, Moinog sina, koji inzistira na tome da ga se zove Oscarom (Wildeom), nosi večernje mantile, fesove i ascot marame, ali imam i nekoliko sitnih zamjerki: iako je tema zgodna, izvedba je podbacila u smislu da se u kroz poglavlja izmjenjuju iskazi Mo, Dore i Oscara, dok je otac posve zanemaren i kao da ne sudjeluje u obiteljskom životu (ili ga svi ignoriraju), da bi se pojavio tek na kraju kao deus ex machina koji donosi obrat za kraj. Nezgodno u takvim ich-iskazima glavnih junaka jest da prilično usporavaju radnju pa nisam dobila osjećaj dinamičnosti koji sam očekivala.
Bez obzira na to, romančić mi se svidio i vrijedi ga pročitati, osobito ako i sami muku mučite sa svojim ukućanima i najbližim krvnim srodnicima.
Oznake: dawn french, mrvicu čudesno, obitelj, oscar wilde
srijeda, 12.12.2012.
Zoë Jenny: „Soba cvjetnog praha“
Za razliku od feel-good Kaminera o kojem sam pisala prije dva dana, roman „Soba cvjetnog praha“ mlade švicarske autorice Zoë Jenny (rođena je 1974. godine, ovo joj je prvi roman) ostavila je u ustima mjestimično dosadan, a mjestimično razočaran okus.
U središtu je radnje 18-godišnja Jo, koja nakon položene mature odlazi k majci u južne zemlje, gdje ona živi s novim suprugom, slikarom Aloisom. Kad Alois pogine u automobilskoj nesreći, Joina majka se u depresiji zatvara u sobu cvjetnog praha, a Jo je nastoji spasiti.
Ovo je priča o odrastanju i o izmještenosti iz obiteljskog kruga. Radi se o introspektivnom, autističnom i melankoličnom djelu koje se lako čita tek ukoliko se nalazite u pravom raspoloženju (u trenutku čitanja, ja se nisam nalazila u takvom raspoloženju, pa pretpostavljam da dio krivnje zbog toga što mi se roman nije svidio leži i na meni).
Knjigu preporučujem onima koji razmišljaju o promjeni životnog smjera.
Oznake: Zoë Jenny, soba cvjetnog praha, obitelj
