Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 03.10.2021.
Tad Williams: "Sjenovita međa"
„Sjenovita međa“ („Shadowmarch“) je trilogija fantasy autora Tada Williamsa, sadržana u četiri knjige (početna ideja je bila treći dio strpati u jednu knjigu, ali Williams je bio graforeičan, pa nije mogao zgurati sadržaj trećeg dijela u jednu knjigu, već su morale biti dvije). Tako to sada izgleda ovako:
I. dio: „Sjenovita međa“ (Shadowmarch)
II. dio: „Sjenovita međa: Sjenovita igra“ (Shadowplay)
III. dio: „Sjenovita međa: Sjenoviti uspon“ (Shadowrise)
IV. dio: „Sjenovita međa: Sjenovito srce“ (Shadowheart)
„Sjenovita međa“, kao i sve ambiciozne trilogije (tetralogije?) ima razrađen svijet u kojemu se nalazi – geografiju, toponime, bića, jezik, mitologiju… No u središtu radnje je dvorac u Južnoj međi, području sličnom grofoviji ili maloj kraljevini, kojom vlada kralj Olin. U trenutku kada se čitatelj uključuje u radnju, Olin je vrijedni zarobljenik Ludisa Drakave, gerilskog lorda trenutno na čelu utvrđenog grada Hierosola, nešto južnije od Južne međe (a Južna međa se nalazi južno od svijeta pod sjenom, u koji su se sakrili vilenjaci, dugovječna bića o kojima se već nekoliko desetljeća ništa ne zna, a na granici Južne i Sjeverne međe događaju se čudnovate stvari).
Južnom međom sada vlada Kendrick Eddon, sin kralja Olina, zajedno sa svojim bratom Barrickom, koji je bogalj, i njegovom sestrom blizankom Briony, koja se teško nosi sa zahtjevima koju kraljevske dinastije stavljaju pred svoje ženske potomke.
S druge strane, pod Južnom međom čitav je grad Funderlinga, niskih bića koja su umješna u obradi kamena i metala (a ima ih i u cijelom poznatom svijetu, ali se negdje zovu Kallikani, a negdje Yisti).
Cijelom sjevernom kontinentu ubrzo će zaprijetiti moćna vojska polukralja-poluboga Sulepisa, autarha zemlje po imenu Xis koja zauzima veći dio južnog kontinenta, a središte glavnog sukoba pomiče se prema nepoznatoj maloj kraljevini Južne međe.
Ova tetralogija podsjeća na sve živo što ste do sada čitali ako ste obilato čitali fantasy – ima tu i „Igre prijestolja“, osobito glede sličnosti likova tu s likovima tamo; ima i „Gospodara prstenova“, što se tiče mitologije i vilenjaka; ima i ranijih radova Tada Williamsa, kao što je „Rat Cvjetova“ o kojemu sam već pisala tijekom ove godine…
Ipak, rekavši to što sam rekla, dovoljno je različito da će obožavatelj fantasya ipak moći uživati u pothvatu kao što je četiri knjige od kojih svaka „teži“ barem šestotinjak stranica… Povuče vas u čitanje, hoću reći, nije nešto što se može ostaviti, posebno nakon što ste prevalili prvu knjigu ili polovicu.
Osobno doživljavam „Sjenovitu među“ kao čitateljski pothvat za ovu čitateljsku godinu, baš nešto čemu se čovjek može posvetiti, a da nije poso-kuća-birtija. Ako tražite nešto takvo i spremni ste početi sada, do kraja godine i vi možete dovršiti „Sjenovitu među“.
Oznake: tad williams, sjenovita međa, fantasy, SF, vilenjaci, Književnost, knjige i čitanje
petak, 01.10.2021.
Tomislav Šovagović: "Cesta knezova Bribirskih"
„Zbirka kratkih priča „Cesta knezova Bribirskih“ Tomislava Šovagovića prirodni je nastavak prve, nagradom „Josip i Ivan Kozarac“ ovjenčane zbirke „Rudnik čvaraka“. Autor piše o odrastanju u Šibeniku krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na manganskim ulicama rodne Crnice. Izmjenjuju se intimne obiteljske pripovijesti s vizurama najstarijega hrvatskog grada – katedralom sv. Jakova, Poljanom, Goricom – uz neizbježno tematiziranje društvenih i političkih okolnosti u Jugoslaviji. Djed Iviša u stalnom je verbalnom obračunu s doživotnim predsjednikom Titom, baka Kata jedinstvena je pratiteljica svih sportova, a kada povremeno u šibenske kale pristignu i slavonski gosti, događa se niz komičnih situacija.“
Čitajući ovu zbirku kratkih priča (iako neke priče u njoj i nisu priče, s radnjom, zapletom i raspletom, već više crtice), morala sam ustanoviti da o Šibeniku ne znam ništa i da je možda bolje da sam čitala „Rudnik čvaraka“ s kojim vjerujem da bih se možda malo bolje saživjela (Šovagović! mogla sam si misliti da je Šovagović iz Ladimirevaca!)
Kratka ocjena: pitko i nostalgično. Doima se kao nešto što bi svatko od nas morao/mogao sastaviti kao svoje memoare da ne bi zaboravio odakle potječe i kakvo mu je bilo djetinjstvo. Tomislav Šovagović u svakom slučaju pamti bolje nego ja osamdesete godine dvadesetog stoljeća, možda i zato što je u njima proveo veći dio svog djetinjstva.
Vjerujem da će „Cesta knezova Bribirskih“, jednako kao i „Rudnik čvaraka“, naći svoju čitateljsku publiku, željnu nostalgičnih crtica iz nekih boljih (ili barem drugačijih) vremena.
Oznake: tomislav šovagović, cesta knezova bribirskih, nostalgija, kratke priče, Književnost, čitanje, knjige i čitanje
utorak, 28.09.2021.
Louis de Bernieres: "Crveni pas"
Malo prekidam pisanje o fantasyu i SF-u da bih vas ponovno upoznala s knjigom o kojoj sam možda već pisala, a možda i nisam. Louis de Bernieres je jedan od mojih najdražih pisaca, ima krasnu španjolsku trilogiju, a „Crveni pas“ je njegova knjiga za djecu i odrasle, temeljena na istinitoj priči.
„Tijekom jednog od svojih putovanja u zapadnu Australiju 1998. godine, Louis de Bernieres pronašao je brončani kip Crvenog psa i poželio doznati kome je posvećen. Nije morao dugo tražiti. Kilometrima uokolo svi su znali priču o Crvenom psu, „profesionalnom putniku“, simpatičnom izjelici koji je s uživanjem jeo sve: vrećice, štapove, leptire, perje i čarape, i koji je pronašao svoj vlastiti način transporta, auto-stopiranje širom Australije. Na svojim putovanjima sretao je različite ljude, sretne i nesretne, ljubazne i one manje ljubazne, a svima njima bilo je zajedničko jedno: svi su htjeli prisvojiti tog samostalnog, pametnog i hrabrog psa. No on je svoju slobodu bio spreman žrtvovati samo za jednog čovjeka, šarmantnog i mladog vozača čiji će ljubavni život patiti upravo zbog njega.“
Louis de Bernieres je prikupio sve priče koje su kolale o Crvenom psu i ukoričio ih.
Ovoga puta „Crvenog psa“ sam čitala svojoj djeci prije spavanja, uvijek po nekoliko poglavlja. I iako ima dijelova koji nisu baš za djecu (ružne, često i nepopravljive stvari koje su se dogodile psu i ljudima oko njega), mislim da im se svidjelo i sa zanimanjem su pratile dogodovštine Crvenog psa, koji se službeno zvao Tally Ho (ima taj jedan humoristični moment koji jako zabavlja djecu, a to je da pas koji jede jestive i nejestive stvari najčešće vrlo smrdljivo prdi, posebno u zatvorenim prostorima). Zapadna Australija je dio u kojemu su ljudi rijetko naseljeni, koji se i devedesetih godina još polagano kolonizirao i počeo eksploatirati, tako da je mjesta za jedno pseto – lutalicu tamo uvijek bilo. Crvenog psa su svi znali, znao se povesti u osobnim automobilima, pa se čak i vozio u autobusima, kamionima i drugim vozilima, ali se uvijek vratio kući.
Priča je kratka, dirljiva, pisana laganim jezikom tako da se može čitati, posebno namijenjena ljubiteljima pasa i drugih životinja, i svakako je preporučujem kao lagano štivo prije spavanja.
Oznake: louis de bernieres, crveni pas, Životinje, lutalica, Književnost, knjige, čitanje
subota, 25.09.2021.
Ursula Le Guin: "Svijet se kaže šuma"
Ljeto sam provela čitajući SF i fantasy, počela sam upravo romanom (novelom?) iz naslova. Preporuku za „Svijet se kaže šuma“ sam dobila još davne 2006. godine od jedne divne žene od koje možda ovakvu preporuku ne bih nikad očekivala (nije univerzalno znana kao ljubiteljica SF-a), ali je knjiga u antikvarijatu kupljena (da ne kažem da prijevod naslova točno glasi: „Svet se kaže šuma“) još tada, i stajala je čekajući mene i pravi trenutak.
Pravi trenutak došao je ovo ljeto. Kako je to dobra knjiga! Za SF i općenito.
Nakon što su Zemljani uništili Zemlju, krenuli su kolonizirati druge planete, planete na kojemu još ima drveta, sada luksuznog proizvoda. Nalaze se na planetu koji nazivaju Novi Tahiti – većinom muškarci: drvosječe i vojnici koji ih čuvaju. Domoroci na tom planetu su navodno volonteri (ali volonteri koje drže u oborima preko noći), niski majmunoliki stvorovi zelenkastog krzna. Suočeni s ekocidom, „stvorci“, predvođeni Selverom, konačno se bune i postaju poput Zemljana koji su ih nekada porobljavali – nasilni i krvožedni, iako to prva izviđanja planeta ne bi nikada pretpostavila.
No strahota ekocida se ogleda upravo u tome – mijenjajući Šumu, mijenjate i život koji se na nju oslanja i koji u njoj izvire.
Meni je ovo bilo fantastično, distopija na razini „Sluškinjine priče“ (iako tek kratak roman), koja izaziva gnušanje i zabrinutost nad budućnošću i našeg planeta. Svakako čitati, s razumijevanjem!
(ne moram niti spominjati da je Ursula Le Guin autorica na koji naši nakladnici moraju svrnuti malo sustavnije oko i početi je ozbiljnije prevoditi: rođena je u Berkeleyu u Kaliforniji 21.10.1929. godine, diplomirala na Radcliffeu, a magistrirala na Kolumbiji, bila je udana za francuskog povjesničara Charlesa Le Guina. Umrla je 2018. godine, ostavivši opsežan opus fantasya i SF-a, iako je pisala i realističke romane i poeziju. Kaže se da je njezinim Hainish ciklusom SF žanr zakoračio u prostore visoke književnosti).
Oznake: ursula le guin, svijet se kaže šuma, ekocid, planet zemlja, šuma, knjige, čitanje, Književnost
utorak, 20.07.2021.
Grant Snider: „I will judge by your bookshelf“
Poklon za rođendan od najdražeg brata, radi se o ukoričenoj knjizi stripova i grafika Granta Snidera, tvorca Incidental Comicsa i Shape of ideas.
Bacite oko na Incidental Comics.
Također, s obzirom da slika govori više od tisuću riječi, bacite oko i na knjigu iz naslova.
https://www.abramsbooks.com/product/i-will-judge-you-by-your-bookshelf_9781419737114/#
Neke od ovih stripova sam već vidjela diljem interneta (Pig Latin, primjerice), ali neki su mi bili posve novi. Zbog nekih sam, jer su mi govorili toliko o tome tko sam ja, čak i prosuzila.
Što se tiče stadija u kojemu sam ja kao čitatelj, nalazim se u stadiju 7 – rediscovering books.
Oznake: grant snider, i will judge you by your bookshlef, strip, knjiga, čitanje, Književnost
nedjelja, 18.07.2021.
Maggie O'Farrell: „Upute za toplinski val“
„Upute za toplinski val“ su nešto ambiciozniji roman od običnog ljetnog štiva za plažu, iako zacijelo nema prikladnijeg naslova za upravo klimatološku situaciju u kojoj se Hrvatska sada nalazi. Nažalost, u romanu nećemo naći neke osobite upute za preživljavanje toplinskog vala.
Autorica Maggie O'Farrell je ranije napisala romane „Kad si otišao“ i „Ruka koja je prva držala moju“, od kojih nijedan nisam čitala, ako se ne varam, ali sam za „Ruku koja je prva držala moju“ čula sjajne stvari. Autorica je suvremena britanska spisateljica, koja istražuje miješano britansko i irsko podrijetlo.
Nalazimo se u srpnju godini 1976., legendarni je toplinski val u Londonu te godine – zabranjeno je polijevanje travnjaka zbog suše i nestašice vode, a Robert Riordan je svojoj supruzi Gretti rekao da ide do kioska kupiti novine, i više se nije vratio. Gretta alarmira troje svoje djece – Michaela Francisa koji živi u Londonu, Monicu koja živi na britanskom selu, i najmlađu, Aoife, koja živi čak u Americi, da se vrate i pomognu joj u potrazi za ocem. Tada se počinje razmotavati kako priča o Robertu Riordanu, tako i pojedinačni životi svakoga od troje njihove djece, u cilju da se problematične obiteljske i životne situacije u kojima se oni nalaze, do kraja romana konačno razriješe.
Ovo je roman o tome kako su obitelji komplicirane i kako su životi ponekad komplicirani. Primjerice, Michael Francis je otac dvoje male djece, voli svoju suprugu koja zbog tinejdžerske trudnoće nije imala prilike studirati i završiti fakultet, pa to sada čini, ali se ipak zaljubio u kolegicu s posla. Supruzi zamjera i njezino studiranje, i to što se osamljuje, i bojazan da će ona prevariti njega, kao i činjenicu da zbog njezine trudnoće nije mogao doktorirati i raditi na fakultetu.
Monica je zbog ranijeg razvoda uletjela u vezu s razvedenim muškarcem s dvije kćeri, koje je nikako ne prihvaćaju.
Aoife luta svijetom, pokušavajući sakriti sramotnu tajnu zbog koje nikako ne može naprijed, iako je ušla u vezu koja bi mogla biti trajna.
Roman je pitak, atmosferičan, brzo se čita i vrlo je dojmljiv. Autorica je zaista vješta pripovjedačica, pa ako se i ne radi o klasičnoj knjizi za plažu, nećete pogriješiti ako je tamo ponesete.
Oznake: maggie o'farrell, upute za toplinski val, roman, knjiga, Književnost, obitelj, obiteljska drama
utorak, 17.11.2020.
Chad Harbach: „Umijeće igre“
„Odmah po objavljivanju ovaj roman izazvao je pravu senzaciju kako među kritičarima tako i među čitateljima, a Chad Harbach postao je ime od kojega suvremena američka književnost očekuje da ispiše njezine najbolje stranice koje je započeo upravo u ovom romanu. „Umijeće igre“, naravno, nije roman o bejzbolu već o životu čija se pravila ponekad znaju ponašati baš kao i ona u tom sportu.“
Dugo mi je trebalo da se uhvatim čitanja ove knjige (korice su govorile – bejzbol, bejzbol… a ja od sporta bilo koje vrste zazirem kao vrag od tamjana), pa kasnije, čini se, i od pisanja o njoj, ali vrlo se jasno sjećam da sam, jednom kad sam počela čitati, vrlo brzo bila uvučena u njezinu atmosferu. Dakle, ovaj roman-prvijenac preporučujem posebno zbog njegove vrlo specifične atmosferičnosti.
U središtu radnje postoji nekoliko značajnih protagonista, od kojih niti jedan nije važniji od drugoga: Henry Skrimshander, bejzbolska zvijezda malog fakulteta Westish na obali jezera Michigan, kojega je regrutirao vođa momčadi Mike Schwartz. Owen Dunne, Henryev cimer na koledžu, upleten u ozbiljnu ljubavnu vezu. Dekan fakulteta, bivša akademska zvijezda Guert Affenlight, i njegova nesretno udana kći Pella.
Zaplet biva iniciran jednim Henryevim lošim bacanjem s naizgled katastrofalnim posljedicama. Neočekivane posljedice događaju se i u pogledu duševnih stanja svih protagonista – samog Henrya koji gubi samopouzdanje u svoju igru i svoje sposobnosti, pa i u odnosu na cijelu svoju osobnost, Owena koji se upušta u već rečenu tajnu ljubavnu vezu, Mikea koji je osobito tragičan lik jer se kao apsolvent ne može otrgnuti od fakulteta i upustiti u daljnje životne pothvate. Dekan pak dočekuje Pellu, koja bježi iz lošeg braka u sigurnost očeva naručja.
Ovih šestero ljudi su spletom okolnosti usmjereni jedni na druge, i tako jedni drugima pomažu pronaći pravi put iz nevolja u kojima su se našli ili vlastitih ograničenja koja su si nametnuli.
Lajtmotiv cijelog koledža, pa i samog romana (bejzbolska momčad zove se Harpunari, dekan Affenlight je akademik koji se proslavio pronalaskom kasnih pisama Hermana Melvillea, Melville je bio na tom koledžu) jest veliki američki roman „Moby Dick“ Hermana Melvillea. Lakoća kojom se lajtmotiv uklopio u priču je za čitatelja nevjerojatno zadovoljavajuća, čak i da niste upoznati s ovim romanom.
U svakom slučaju, žao mi je što se ovoga izrazito fino pisanoga, melankoličnog romana (na čije je stvaranje autor potrošio čak 9 godina, što mu se isplatilo kroz aukciju na kojoj je roman prodan nakladniku za oko 665.000 USD), nisam dočepala i značajno ranije, jer dugo nisam ovoliko uživala u književnom djelu.
Oznake: chad harbach, umijeće igre, bejzbol, roman, Književnost, melankolija
ponedjeljak, 17.08.2020.
Joe Dunthorne: "Podmornica"
„Cool, premda se to i ne trudi biti, i vrlo smiješno.“
„Adrian Mole za odrasle, s junakom koji je mnogo kompleksniji, životniji i beskrajno smješniji.“
„Istodobno samouki sociolog, špijun u zbunjujućem svijetu odraslih i emocionalni istraživač na hormonalni pogon, Oliver Tate pokušava nečujno i nezamjetno ploviti mutnim i jedinstveno opasnim vodama adolescencije. Njegovi ciljevi? Otkriti tajne braka svojih roditelja – koji je na klimavim nogama, razriješiti misterij privlačne i podjednako čudne razredne kolegice Jordane Bevan, te shvatiti kako se i gdje on sam uklapa među ta tajanstvena i zbunjujuća bića u svojoj orbiti. Dok se trudi, slomljena srca, spriječiti potonuće bračnog broda svojih roditelja, izgubiti nevinost i ploviti tjesnacima sreće, Oliver, prije svega, želi ostati normalno ljudsko biće. Što mu je činiti? Balansirajući na tankom rubu nevinosti i iskustva, Oliver Tate odluči zanemariti torpeda oko sebe i, poput podmornice, zaroniti u dubine.“
Uf.
Znate kad izaberete knjigu za čitanje radi njezine opreme umjesto radi sadržaja, pa se onda ispostavit da je oprema knjige neusporedivo bolja od sadržaja?
Mene je ovdje privuklo što roman iz naslova ima ilustraciju muških gaća s podmorničicama na naslovnici, što je uvijek dobar razlog za izbor knjige, kao i činjenica da se u jednoj od kratkih recenzija na naslovnici pojavljuje poveznica s Adrianom Moleom, a nije nikakva tajna koliko ja volim Adriana Molea. I naravno, svidio mi se izraz „emocionalni istraživač na hormonalni pogon“. To mi je daleko najbolji izraz u knjizi.
No ne treba zamjeriti Joeu Dunthorneu, ipak mu je „Podmornica“ prvijenac. Prvijenac koji je pobrao književne nagrade i preveden na desetak jezika, pa će ipak biti da samo meni nije dobro sjeo, ili da mi nije bio pravi trenutak, ili da ja (više) nisam prava osoba za čitanje „Podmornice“, jer mi literatura za mlađe punoljetnike (young adult – YA fiction), očigledno više nije nešto s čime se moje duševno stanje može povezati na dubljoj emocionalnoj razini.
Zato nemojte odustati od romana iz naslova samo zato što ja tako kažem, dajte mu šansu, možda ste upravo vi ta YA osoba koja je kul i voli sve što vole mladi.
Oznake: joe dunthorne, PODMORNICA, Književnost, Mladi
utorak, 30.04.2019.
EUPL 2018 – European Stories: EUPL Winners Write Europe
Nakratko prekidam blogovsku šutnju kako bih Vas izvijestila o paneuropskoj inicijativi koje sam pisanjem ovog upisa i sama nakratko postala dio.
European Union Prize for Literature je inicijativa financirana od strane Creative Europe Europske Komisije. Inicijativa je pokrenuta 2009. godine, i sastoji se od književne nagrade koja svake godine nagrađuje sve veći broj suvremenih europskih autora i pripadajućih publikacija. Hrvatska zasad ima tri dobitnika – Ladu Žigo, Luku Bekavca i Milu Pavićević.
Svoj sam nos dobila priliku zabosti u prekrasno antologijsko izdanje izdano u povodu desetogodišnjice ove inicijative, u kojoj su prethodni dobitnici ove književne nagrade imali priliku ponovno pisati za EUPL na temu Europe – na pozornici se pojavilo 36 autora iz 26 europskih zemalja, koji su pisali na 23 različita jezika, a svi oni su dali svoje viđenje europske priče na jedinstven, svojoj zemlji svojstven način. Svaku priču na jeziku na kojem je pisana, prati i engleski prijevod.
Od autora koji su se pojavili u ovoj antologiji, svakako treba spomenuti nama poznata imena: Aleksandra Bečanovića, Andreja Nikolaidisa, Faruka Šehića, Tanju Stupar-Trifunović i Darka Tuševljakovića. Oni govore o Europi kakvu narodi istočne Europe i dalje gledaju sa zavišću i sa žudnjom, želeći istovremeno biti njezin dio, i želeći je prezirati, u izrazu vječnog kompleksa manje vrijednosti, sindroma niskog samopouzdanja.
Mit o Europi i Zeusu
Neki drugi autori radije su se opredijelili za svoju obradu mita o Europi i Zeusu. Mit kaže da je Europa bila fenička princeza u koju se Zeus zaljubio i odlučio je zavesti, pa se pretvorio u prekrasnog bijelog bika sa zlatnim rogovima i sakrio se u stado Europina oca.
Europa je sanjala dvije žene, jednu po imenu Azija koja joj je rekla, da je njezina majka, i drugu koja joj je rekla da će joj Zeus darovati kontinent koji će biti nazvan po njoj. Kad se probudila, Europa je pošla na svoje omiljeno mjesto gdje se kupala, plesala i brala cvijeće, i tada je vidjela bika i pomilovala ga po boku, kitila ga cvijećem i popela mu se na leđa. Zeus je tada otrčao s njom na leđima do mora i zaplivao prema Kreti. Europa je postala prva kretska kraljica, a Zeusu je rodila tri sina: Minosa, Radamanta i Sarpedona. Zeus joj je poklonio tri dara da bi se iskupio za otmicu i silovanje – Talosa, svojevrsnog robota, odnosno u nekim inačicama bika, zatim psa koji nikad nije promašio plijen i koplje koje uvijek pogađa.
U svakom slučaju, bili vi kao čitatelji dijelom europske priče ili se ne osjećali europski niti mrvicu, učinila bih vam medvjeđu uslugu kad na kraju ne bih spomenula da na internetskoj stranici Eu Prize Literature u e-reader friendly verzijama možete pronaći kako antologiju koja je tema ove recenzije, tako i sva druga izdanja europskih književnih prvaka.
Literarni šmekeri, svakako bacite oko!
Oznake: EUPL, european union prize for literature, Europska Unija, Europska komisija, creative europe, europa, zeus, minos, kreta, kratke priče, antologija, Književnost, čitanje
subota, 19.08.2017.
Vladimir Paral: "Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti"
U proteklih nekoliko tjedana sam uspjela izgnjaviti i nekoliko naslova – nisam bila lijena, ali sad još preostaje nekoliko riječi reći o tome što smo čitali, što smo vidjeli i što smo iskusili.
Pa evo, za početak, tu je „Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti“ suvremenog češkog autora Vladimira Parala, koju je napisao kao odgovor na „Kunderin prilično hladan, ironičan, pa čak i podrugljiv odnos prema ženama prema kojima on, Paral, međutim, gaji najdublje poštovanje i divljenje i za razliku od Kundere u svojim se knjigama bavi apsolutnom vjerom u sreću i radost.“
Odmah da vam kažem – ne bih se složila da je „Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti“ knjiga o ženama: to je prvenstveno knjiga o jednom sredovječnom piscu, o njegovom spisateljskom procesu i o tome kako njegove ljubavne zgode i nezgode utječu na njegovo književničko umijeće. Pisac o kojemu je riječ zove se Bohdan Ipser. Ugledan je, iako nije u središtu zanimanja čeških medija, zbog svog inozemnog ugleda. Trenutno je i vrlo bogat, udovac je nakon smrti svoje voljene supruge Marije, a u manjem gradu Dičinu ima kćer i zeta te unuku Madlenku, koji ga uporno pokušavaju ponovno oženiti, pa makar i kroz plaćene male oglase za usamljena srca. No ženske pozornosti mu ne nedostaje, iako mu „moram se oženiti“ (kao i „moram početi novi roman“) stvara pritisak od kojega želi pobjeći i pribjeći meditativnom stanju karakterističnom za daleki Istok.
Sreća da pobjegne od niza žena koje ga proganjaju osmjehne mu se u vidu studijskog putovanja u Kinu, gdje upoznaje čarobnu, dvadeset osam godina mlađu, udanu ženu te se ponovno okreće interesu za žene oko sebe, bacivši se naglavce u krizu srednjih godina.
No kako u posljednje vrijeme, zbog trbuha do zuba, i nisam najromantičnije nastrojena, meni je najzanimljivije bilo Paralovo oslikavanje svijeta umjetnika i medija u Pragu: načina na koji zarađuju novac, načina na koji jedni drugima dižu perje, načina na koji komuniciraju s javnošću – sve to Paral opisuje s dubokom ironijom i neskrivenim podsmjehom.
Naravno, nećete pogriješiti niti ukoliko ste uzeli ovu knjigu očekujući veću količinu sladostrasnih scena, jer njima roman o-bi-lu-je!
Što se mene tiče, bez ovog romana se u svom čitateljskom pojasu i moglo, no ako nemate pametnija posla…
Oznake: vladimir paral, knjiga sladostrašća, smijeha i radosti, Milan Kundera, žene, Kriza srednjih godina, Književnost, Češka
petak, 17.03.2017.
Suvremena književnost u nultim godinama
Obavijest iz GISKO: čovjek se prosto začudi da su "nulte godine" uopće nekakva oznaka vremena :)
U Osijeku 10. ožujka 2017.
Predavanje "Suvremena književnost u nultim godinama : 2000.-2010."
Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek u ponedjeljak, 20. ožujka 2017. godine s početkom u 17.00 sati organizira predavanje na temu "Suvremena književnost u nultim godinama : 2000.-2010". Predavanje će održati književnik i profesor prof. dr. sc. Krešimir Bagić u prostoru American Cornera Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek
Prof. dr. sc. Krešimir Bagić rođen je 1962. u Gradištu. Osnovnu je školu završio u Gradištu, a srednju u Županji. Diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1991. obranio magistarski rad "Lingvistika i pjesnički tekst", a 1995. godine doktorski rad "Stilistički i genološki aspekti polemičkoga teksta".
Više informacija može se dobiti na broj telefona:
• Posudbeni odjel, Odsjek za odrasle GISKO 031/211-233
Ravnateljica GISKO
Dubravka Pađen-Farkaš, viša knjižn.
Oznake: suvremena književnost, Književnost, knjige i čitanje, krešimir bagić, nulte godine
nedjelja, 31.01.2016.
Kakav smo narod
Danas donosim tekst Nataše Skazlić, poznanice i spisateljice čiji rad već godinama pratim, i koju sam imala prilike upoznati i neko vrijeme s njom provesti na književnom festivalu Pontes u Krku davne 2006. godine.
Primjećujem da su mnogi moji prijatelji ogorčeni i javno burno reagiraju na trenutne dnevnopolitičke teme, osobito na izbor novog ministra kulture i općenito na političku opciju koja je (ponovno) preuzela vlast u Hrvatskoj. Osobno, iako zato što koristim roditeljski dopust, trenutno vrlo rado pratim dnevnopolitička zbivanja i bučno se zgražam nad, primjerice, političkim, zakonskim i moralnim grijesima nedavno smijenjenog ministra branitelja, nastojim si situaciju održati u perspektivi (ili bolje: održati perspektivu nad situacijom) – dnevna politika zabavlja građane i medije i tome služi – hoću li ja osobno živjeti bolje ili lošije, ovisi o politikama koje se zauzimaju na vrijeme dulje od dana, tjedna, mjeseca, pa čak i godine ili mandata jedne vlade.
U tekstu koji donosim, Nataša objašnjava zašto je prije bilo bolje: jer su pisci redovito dolazili u škole, jer se lektira čitala bez pogovora, jer su i odrasli radije i češće čitali i kupovali knjige, i jer je kultura bila utkana u svakodnevni život. Za razliku od danas, kada Slavonci, Ličani i odrasli muškarci najmanje čitaju i kada 60-ak posto građana Hrvatske pročita manje od jedne knjige mjesečno.
Je li nam lošije zato što manje čitamo? Jesmo li manje sretni zato što smo nekulturni i nepismeni? (i kako će nova kulturna politika utjecati na kvalitetu naših života?)
https://www.facebook.com/notes/natasa-skazlic/tako-je-bilo-o-%C4%8Ditanju-i-pisanju/1113295462014047
Oznake: Kultura, kulturna politika, Književnost, lektira, posjeti pisaca, čitanje
