Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 10.03.2016.
Obvezna lektira – da ili ne?
Otvaranjem javne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovnog sustava ponovno se aktualiziralo pitanje lektire: trebamo li imati obvezne lektirne naslove koje će u određenoj dobi čitati svaki mladi Hrvat, ili trebamo prepustiti čitanje cjelovitih tekstova (što lektira ustvari i jest) vlastitom nahođenju svakog pojedinog profesora, ili još gore – vlastitom nahođenju učenika.
Na web-stranici www.kurikulum.hr mogu se pronaći svi kurikularni dokumenti za sve predmete, a u rubrici Predmetni kurikulumi, za hrvatski jezik na str. 291 kurikuluma, mogu se pronaći prijedlozi tvoraca kurikuluma za cjelovito čitanje, po ciklusima. Kako saznajemo iz uvoda, izbačeno je cjelovito čitanje Biblije, Homerovih Epova, Marulićeve Judite, u korist nekih popularnijih naslova koji bi učenike možda više naveli na čitanje. No autori kurikuluma napominju da popis prijedloga nije zatvoren i da učitelji imaju ovlast kreirati vlastite popise sukladno potrebama učenika, mogućnostima školske knjižnice i drugim okolnostima.
Po mom mišljenju, digla se velika halabuka oko ničega: popis lektira ionako stvaraju učitelji za svaki svoj razred, koji će iz popisa prijedloga u kurikulumu izabrati ono što smatraju da je potrebno da učenici pročitaju u cijelosti, a u to će svakako uvrstiti sve naslove koji će učenicima biti nužni za daljnje školovanje. Koliko se sjećam, ni mi nismo čitali cjelovitu “Ilijadu” i “Odiseju”, već samo neke dijelove, “Juditu” uopće nismo čitali, a ni Biblija nije bila dio mog popisa lektira. S obzirom da sam ja čitala lektiru prije nekih skoro dvadeset godina, možemo zaključiti da se ustvari nije puno toga promijenilo. Isto tako, vidim da bez “Proljeća Ivana Galeba”, “Dunda Maroja”, “Kiklopa”, “U registraturi” ne možemo preživjeti kao odrasli ljudi, stoga te iste stvari predlažu autori novog kurikuluma da pročitaju i naši sadašnji osnovnoškolci i srednjoškolci. Ako ih ne budu prepisali ili downloadali, što ne dvojim da će se u određenom postotku i dogoditi. U konačnici, osim lektire, postoji i čitanje dijelova tekstova na satu, što može spasiti od potpunog zaborava već spomenutu Bibliju, “Ilijadu” i “Odiseju” te nesretnu “Juditu”.
S druge strane, neće vas začuditi što pozdravljam da će se u lektiri naći i Nesbo, i Robert Musil, i Alice Munro, i Murakami, i Nothombica, i Viewegh, sve sjajni autori sa svojim sjajnim naslovima koji su obilježili moje odrastanje i kojima se i sad vrlo rado vraćam, ali do kojih sam se dokopala samo zahvaljujući vlastitom angažmanu i volji za čitanjem: samo na Viewegha me uputio u osnovnoj školi tadašnji profesor, ali do svih ostalih došla sam izvan školskog sustava – nije li lijepo da je konačno netko popisao te naslove i u pisanom ih obliku preporučio učenicima? Činjenica da su ti naslovi popularni i relativno novi, ne govori ništa o njihovoj kvaliteti ili pitkosti: “Kafku na žalu” nije ništa lakše čitati nego Josefa Kafku, po mom mišljenju.
Držim da smo malo pretjerali s neprestanim inzistiranjem na formi i svojom nacionalnom pompoznošću (kad vam to kaže osoba koja je ufurana poput mene, to doista nešto znači) i čini mi se licemjernim od kritičara novog kurikuluma da uopće predlažu cjelovito čitanje tekstova koje brojni od njih nisu ni sami pročitali niti namjeravaju. Govoreći u ime čitatelja: nećemo se naglo zaljubiti u stihove u desetercu samo zato što to piše u nekom popisu lektire, niti ćemo više voljeti nacionalnu književnost ako krenemo čitati od Baščanske ploče naovamo – štoviše, forsiranje dosadnih, arhaičnih proznih i pjesničkih tekstova, pa makar bili pisani i na hrvatskom jeziku, od strane hrvatskih pisaca, odvratit će i mlade čitatelje od bavljenja knjigom, pa će nas nakon koje godine dočekati još poraznije statistike o čitanju i popularnosti knjige. Već s ovakvim statistikama, to nam doista nije potrebno.
Oznake: kurikulum, kurikularna reforma, hrvatski jezik i književnost, lektira, popis lektira, Bašćanska ploča, biblija, Ilijada, odiseja, Marko Marulić, Judita, haruki murakami, kafka na žalu, josef kafka, robert musil, jo nesbo, alice munro, amelie nothomb, kiklop, Dundo Maroje, U registraturi
utorak, 08.03.2016.
Rudyard Kipling: “Knjiga o džungli”
Evo našeg prvog zajedničkog čitateljskog postignuća – moje dijete je čulo, a ja sam naglas pročitala našu prvu zajedničku knjigu, i to “Knjigu o džungli” slavnog britanskog pisca Rudyarda Kiplinga (da je bila baš koncentrirana – i nije bila, ali zasad je dovoljno da sluša riječi i da se navikava na čitanje). Trebalo nam je sigurno nekoliko mjeseci, ali nismo niti čitali svaki dan, pa ponekad čak niti svaki tjedan. Zabavan pothvat za mene, u svakom slučaju, jer se ne sjećam kad sam zadnji put toliku količinu teksta pročitala naglas.
Danas lektirni naslov (no i to bi se uskoro moglo promijeniti, s obzirom da se čini da se novom cjelovitom i kurikularnom reformom obrazovnog sustava planiraju ukinuti obvezni lektirni naslovi), u moje vrijeme (početak devedesetih), “Knjiga o džungli” se nije čitala kao lektira, stoga sam je uspješno uspjela izbjeći sve do sada, iako mi Disneyeva ekranizacija nimalo nije bila strana.
Na početku valja nešto reći o Rudyardu Kiplingu, izrazito plodnom engleskom piscu koji je rođen 1865. godine u Bombayu, kao sin pisca i ilustratora Johna Lockwooda Kiplinga. Kao dječak je poslan na školovanje u Englesku, o čemu je pisao u svojim prvim djelima, a nakon školovanja se vratio u Indiju, gdje radi kao novinar, te piše pjesme, priče i reportaže u tamošnjim novinama, a svoje je tekstove kasnije ukoričavao.
“Knjigu o džungli”, svoje najpoznatije djelo, objavio je 1894. godine, a naredne godine je objavio i njezin nastavak. Nakon povratka u Veliku Britaniju, Kipling 1907. godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost kao prvi Englez koji je osvojio to prestižno priznanje. Umro je u Londonu 1936. godine.
(svidio mi se i citat Marka Twaina koji je o Rudyardu Kiplingu rekao: “Nas dvojica zajedno pokrivamo sve znanje, Kipling zna sve što se može znati, a ja znam ostatak.”)
“Knjiga o džungli” je zbirka pripovjedaka iz indijske džungle koja govori o dječaku Mogliju, kojega , nakon što je njegove roditelje napao tigar Šir-Kan, odgaja čopor vukova i njegov učitelj-medvjed Balu, te njegova prijateljica pantera Baghira. Osim ovog niza priča, u zbirci je sadržana i priča o bijelom tuljanu Kotiku sa poluotoka Nova Stožna u Beringovom moru, priča o Riki-Tiki-Taviju, mungosu koji je spasio obitelj bijelaca od opasne kobre, i priča o dječaku Malom Tumaju, koji je jedini vidio tajni ples slonova.
Sve ove priče odlikuje i izvjestan prosvjetiteljski, poučavateljski karakter: Zakon džungle, o kojemu Mogliju govori Balu, je jedinstveni zakon po kojemu se ravnaju životinje, ali bi se po tim zakonima trebala ravnati i sva druga živa bića, uključujući i ljude, dok “Bijeli tuljan” i “Riki-Tiki-Tavi” govore o ustrajnosti i predanosti da se čini dobro za druge.
Moram priznati da mi je bilo zabavno, a poseban čar ovom čitateljskom iskustvu daje činjenica da sam je cijelu pročitala naglas, zbog čega vjerujem da će mi ostati u posebnom sjećanju. Preporučujem – ljubiteljima prirode, onima koji je moraju čitati za lektiru, a i onima koji su je iz nekog razloga propustili pročitati kad je bilo vrijeme.
Oznake: rudyard kipling, knjiga o džungli, mogli, šir-kan, balu, baghira, čitanje, lektira, ekologija
nedjelja, 31.01.2016.
Kakav smo narod
Danas donosim tekst Nataše Skazlić, poznanice i spisateljice čiji rad već godinama pratim, i koju sam imala prilike upoznati i neko vrijeme s njom provesti na književnom festivalu Pontes u Krku davne 2006. godine.
Primjećujem da su mnogi moji prijatelji ogorčeni i javno burno reagiraju na trenutne dnevnopolitičke teme, osobito na izbor novog ministra kulture i općenito na političku opciju koja je (ponovno) preuzela vlast u Hrvatskoj. Osobno, iako zato što koristim roditeljski dopust, trenutno vrlo rado pratim dnevnopolitička zbivanja i bučno se zgražam nad, primjerice, političkim, zakonskim i moralnim grijesima nedavno smijenjenog ministra branitelja, nastojim si situaciju održati u perspektivi (ili bolje: održati perspektivu nad situacijom) – dnevna politika zabavlja građane i medije i tome služi – hoću li ja osobno živjeti bolje ili lošije, ovisi o politikama koje se zauzimaju na vrijeme dulje od dana, tjedna, mjeseca, pa čak i godine ili mandata jedne vlade.
U tekstu koji donosim, Nataša objašnjava zašto je prije bilo bolje: jer su pisci redovito dolazili u škole, jer se lektira čitala bez pogovora, jer su i odrasli radije i češće čitali i kupovali knjige, i jer je kultura bila utkana u svakodnevni život. Za razliku od danas, kada Slavonci, Ličani i odrasli muškarci najmanje čitaju i kada 60-ak posto građana Hrvatske pročita manje od jedne knjige mjesečno.
Je li nam lošije zato što manje čitamo? Jesmo li manje sretni zato što smo nekulturni i nepismeni? (i kako će nova kulturna politika utjecati na kvalitetu naših života?)
https://www.facebook.com/notes/natasa-skazlic/tako-je-bilo-o-%C4%8Ditanju-i-pisanju/1113295462014047
Oznake: Kultura, kulturna politika, Književnost, lektira, posjeti pisaca, čitanje
