Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 10.03.2016.
Obvezna lektira – da ili ne?
Otvaranjem javne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovnog sustava ponovno se aktualiziralo pitanje lektire: trebamo li imati obvezne lektirne naslove koje će u određenoj dobi čitati svaki mladi Hrvat, ili trebamo prepustiti čitanje cjelovitih tekstova (što lektira ustvari i jest) vlastitom nahođenju svakog pojedinog profesora, ili još gore – vlastitom nahođenju učenika.
Na web-stranici www.kurikulum.hr mogu se pronaći svi kurikularni dokumenti za sve predmete, a u rubrici Predmetni kurikulumi, za hrvatski jezik na str. 291 kurikuluma, mogu se pronaći prijedlozi tvoraca kurikuluma za cjelovito čitanje, po ciklusima. Kako saznajemo iz uvoda, izbačeno je cjelovito čitanje Biblije, Homerovih Epova, Marulićeve Judite, u korist nekih popularnijih naslova koji bi učenike možda više naveli na čitanje. No autori kurikuluma napominju da popis prijedloga nije zatvoren i da učitelji imaju ovlast kreirati vlastite popise sukladno potrebama učenika, mogućnostima školske knjižnice i drugim okolnostima.
Po mom mišljenju, digla se velika halabuka oko ničega: popis lektira ionako stvaraju učitelji za svaki svoj razred, koji će iz popisa prijedloga u kurikulumu izabrati ono što smatraju da je potrebno da učenici pročitaju u cijelosti, a u to će svakako uvrstiti sve naslove koji će učenicima biti nužni za daljnje školovanje. Koliko se sjećam, ni mi nismo čitali cjelovitu “Ilijadu” i “Odiseju”, već samo neke dijelove, “Juditu” uopće nismo čitali, a ni Biblija nije bila dio mog popisa lektira. S obzirom da sam ja čitala lektiru prije nekih skoro dvadeset godina, možemo zaključiti da se ustvari nije puno toga promijenilo. Isto tako, vidim da bez “Proljeća Ivana Galeba”, “Dunda Maroja”, “Kiklopa”, “U registraturi” ne možemo preživjeti kao odrasli ljudi, stoga te iste stvari predlažu autori novog kurikuluma da pročitaju i naši sadašnji osnovnoškolci i srednjoškolci. Ako ih ne budu prepisali ili downloadali, što ne dvojim da će se u određenom postotku i dogoditi. U konačnici, osim lektire, postoji i čitanje dijelova tekstova na satu, što može spasiti od potpunog zaborava već spomenutu Bibliju, “Ilijadu” i “Odiseju” te nesretnu “Juditu”.
S druge strane, neće vas začuditi što pozdravljam da će se u lektiri naći i Nesbo, i Robert Musil, i Alice Munro, i Murakami, i Nothombica, i Viewegh, sve sjajni autori sa svojim sjajnim naslovima koji su obilježili moje odrastanje i kojima se i sad vrlo rado vraćam, ali do kojih sam se dokopala samo zahvaljujući vlastitom angažmanu i volji za čitanjem: samo na Viewegha me uputio u osnovnoj školi tadašnji profesor, ali do svih ostalih došla sam izvan školskog sustava – nije li lijepo da je konačno netko popisao te naslove i u pisanom ih obliku preporučio učenicima? Činjenica da su ti naslovi popularni i relativno novi, ne govori ništa o njihovoj kvaliteti ili pitkosti: “Kafku na žalu” nije ništa lakše čitati nego Josefa Kafku, po mom mišljenju.
Držim da smo malo pretjerali s neprestanim inzistiranjem na formi i svojom nacionalnom pompoznošću (kad vam to kaže osoba koja je ufurana poput mene, to doista nešto znači) i čini mi se licemjernim od kritičara novog kurikuluma da uopće predlažu cjelovito čitanje tekstova koje brojni od njih nisu ni sami pročitali niti namjeravaju. Govoreći u ime čitatelja: nećemo se naglo zaljubiti u stihove u desetercu samo zato što to piše u nekom popisu lektire, niti ćemo više voljeti nacionalnu književnost ako krenemo čitati od Baščanske ploče naovamo – štoviše, forsiranje dosadnih, arhaičnih proznih i pjesničkih tekstova, pa makar bili pisani i na hrvatskom jeziku, od strane hrvatskih pisaca, odvratit će i mlade čitatelje od bavljenja knjigom, pa će nas nakon koje godine dočekati još poraznije statistike o čitanju i popularnosti knjige. Već s ovakvim statistikama, to nam doista nije potrebno.
Oznake: kurikulum, kurikularna reforma, hrvatski jezik i književnost, lektira, popis lektira, Bašćanska ploča, biblija, Ilijada, odiseja, Marko Marulić, Judita, haruki murakami, kafka na žalu, josef kafka, robert musil, jo nesbo, alice munro, amelie nothomb, kiklop, Dundo Maroje, U registraturi
četvrtak, 11.09.2014.
Haruki Murakami: „Ljetopis Ptice Navijalice“
Nakon nekog vremena, ponovno sam počela čeznuti za jednostavnošću dalekoistočnih pisaca, pa sam se dohvatila Harukija Murakamija i jedne od rijetkih njegovih knjiga koje još nisam čitala.
„Ljetopis Ptice Navijalice“ je fantastični roman neobične, uznemirujuće i hermetične atmosfere, čija je simbolika prilično suptilno naznačena, ali ipak jeziva u porukama koje donosi. U središtu je radnje tridesetogodišnji Toru Okada, koji je dao otkaz na svom poslu pravnog pomoćnika u jednom odvjetničkom uredu (priznajem da su me zajednički biografski elementi posve vezali uz glavnog junaka), kako bi se pronašao, u čemu ima blagoslov svoje supruge Kumiko. Ovaj mladi bračni par živi u staroj kući u mirnom kvartu, koju su iznajmili od njegovog ujaka i žive prilično skromno. Zatječemo ih nakon što im je odlutao mačak, kojeg nazivaju Noboru Wataya, po Kumikinom bratu, kojega oboje mrze i čija im se sjena nadvija nad život, iako će se pokazati da nije riječ ni o kakvom kriminalcu,već profesoru ekonomskih znanosti čija zvijezda vremenom samo dobiva na popularnosti (iako će Toru Okada tvrditi da ono što Noboru Wataya govori u svojim javnim istupima, iako lijepo zvuči, nije logički dosljedno i zapravo nema nikakvog smisla).
Upravo spomenuti Noboru Wataya upoznaje Kumiko i Torua s Maltom i Kretom Kano, vidovnjakinjama koje obećavaju kako će pronaći njihovog mačka. No ne da se to ne događa, već jednog dana i Kumiko netragom nestaje iz njihova zajedničkog života, javivši samo da je s drugim muškarcem i da napušta Torua. Otišla je bez odjeće i bez ijedne stvari iz njihove zajedničke kuće. Tek se tada u radnji romana počinju događati doista bizarne stvari – od bizarnih likova, poput japanskog ratnog veterana, a sada umirovljenog profesora zemljopisa koji dijeli s Toruom priču o svom preživljavanju u Drugom svjetskom ratu na području Kine i Mongolije, ili poput May Kasahara, tinejdžerke iz susjedstva s kojom je Torua povezala slučajnost dijeljenja zatvorenog prolaza između njihovih kuća, koji je Toru pronašao dok je još tražio mačka. Ili od bizarnih događaja, poput spuštanja u isušeni bunar napuštene kuće u susjedstvu, za koju su povremeni novinski napisi tvrdili da je kuća ukletih, jer su svi bivši stanari stradali tragičnim pogibijama.
Ovaj roman dijelom govori o našim generacijama, današnjim tridesetogodišnjacima i četrdesetogodišnjacima, i o tome koliko žudimo za smislom, i kako ga teško pronalazimo u svojim svakodnevnim životima (dakako, roman progovara i o braku i ljubavi, te kako je teško zadržati drugo u prvome), a to povezuje s događajima od prije trideset do pedeset godina, želeći valjda reći kako smo mi, koji smo danas u naponu snage, proizvod događaja, ličnosti i osobina koji su prevladavali kod generacija prije nas. Naravno, Murakami uvijek istodobno govori i o japanskoj kulturi i njezinim specifičnostima, koje se nama zapadnjacima redovito čine posve bizarnima.
Kako čitatelj prolazi kroz roman, učinit će mu se da dalje u fabuli autor sve više gazi u fantastično, pa se tako i glavni junak, koji je na početku romana pasivan, prepušten svakodnevici i nije sklon razmišljanju o uzročno-posljedičnim vezama između događaja i svojih reakcija na njih, odlučuje uhvatiti ukoštac sa stvarima izvan zbilje, a sve s ciljem da vrati svoju suprugu, onakvu kakva je bila, u njihov zajednički život.
Roman mi se svidio i lako sam ga čitala, iako je prilično obiman u odnosu na druge naslove tog tipa i žanra. Preporučujem ga ljubiteljima Murakamija i suvremene japanske kulture (koja je itekako prisutna u atmosferi svih Murakamijevih romana, pa ni ovaj nije iznimka), ali i onima koji žele novim očima pogledati svoju svakodnevicu i time dati veću težinu naizgled nebitnim događajima.
Oznake: haruki murakami, ljetopis ptice navijalice
