Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 10.03.2016.
Obvezna lektira – da ili ne?
Otvaranjem javne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovnog sustava ponovno se aktualiziralo pitanje lektire: trebamo li imati obvezne lektirne naslove koje će u određenoj dobi čitati svaki mladi Hrvat, ili trebamo prepustiti čitanje cjelovitih tekstova (što lektira ustvari i jest) vlastitom nahođenju svakog pojedinog profesora, ili još gore – vlastitom nahođenju učenika.
Na web-stranici www.kurikulum.hr mogu se pronaći svi kurikularni dokumenti za sve predmete, a u rubrici Predmetni kurikulumi, za hrvatski jezik na str. 291 kurikuluma, mogu se pronaći prijedlozi tvoraca kurikuluma za cjelovito čitanje, po ciklusima. Kako saznajemo iz uvoda, izbačeno je cjelovito čitanje Biblije, Homerovih Epova, Marulićeve Judite, u korist nekih popularnijih naslova koji bi učenike možda više naveli na čitanje. No autori kurikuluma napominju da popis prijedloga nije zatvoren i da učitelji imaju ovlast kreirati vlastite popise sukladno potrebama učenika, mogućnostima školske knjižnice i drugim okolnostima.
Po mom mišljenju, digla se velika halabuka oko ničega: popis lektira ionako stvaraju učitelji za svaki svoj razred, koji će iz popisa prijedloga u kurikulumu izabrati ono što smatraju da je potrebno da učenici pročitaju u cijelosti, a u to će svakako uvrstiti sve naslove koji će učenicima biti nužni za daljnje školovanje. Koliko se sjećam, ni mi nismo čitali cjelovitu “Ilijadu” i “Odiseju”, već samo neke dijelove, “Juditu” uopće nismo čitali, a ni Biblija nije bila dio mog popisa lektira. S obzirom da sam ja čitala lektiru prije nekih skoro dvadeset godina, možemo zaključiti da se ustvari nije puno toga promijenilo. Isto tako, vidim da bez “Proljeća Ivana Galeba”, “Dunda Maroja”, “Kiklopa”, “U registraturi” ne možemo preživjeti kao odrasli ljudi, stoga te iste stvari predlažu autori novog kurikuluma da pročitaju i naši sadašnji osnovnoškolci i srednjoškolci. Ako ih ne budu prepisali ili downloadali, što ne dvojim da će se u određenom postotku i dogoditi. U konačnici, osim lektire, postoji i čitanje dijelova tekstova na satu, što može spasiti od potpunog zaborava već spomenutu Bibliju, “Ilijadu” i “Odiseju” te nesretnu “Juditu”.
S druge strane, neće vas začuditi što pozdravljam da će se u lektiri naći i Nesbo, i Robert Musil, i Alice Munro, i Murakami, i Nothombica, i Viewegh, sve sjajni autori sa svojim sjajnim naslovima koji su obilježili moje odrastanje i kojima se i sad vrlo rado vraćam, ali do kojih sam se dokopala samo zahvaljujući vlastitom angažmanu i volji za čitanjem: samo na Viewegha me uputio u osnovnoj školi tadašnji profesor, ali do svih ostalih došla sam izvan školskog sustava – nije li lijepo da je konačno netko popisao te naslove i u pisanom ih obliku preporučio učenicima? Činjenica da su ti naslovi popularni i relativno novi, ne govori ništa o njihovoj kvaliteti ili pitkosti: “Kafku na žalu” nije ništa lakše čitati nego Josefa Kafku, po mom mišljenju.
Držim da smo malo pretjerali s neprestanim inzistiranjem na formi i svojom nacionalnom pompoznošću (kad vam to kaže osoba koja je ufurana poput mene, to doista nešto znači) i čini mi se licemjernim od kritičara novog kurikuluma da uopće predlažu cjelovito čitanje tekstova koje brojni od njih nisu ni sami pročitali niti namjeravaju. Govoreći u ime čitatelja: nećemo se naglo zaljubiti u stihove u desetercu samo zato što to piše u nekom popisu lektire, niti ćemo više voljeti nacionalnu književnost ako krenemo čitati od Baščanske ploče naovamo – štoviše, forsiranje dosadnih, arhaičnih proznih i pjesničkih tekstova, pa makar bili pisani i na hrvatskom jeziku, od strane hrvatskih pisaca, odvratit će i mlade čitatelje od bavljenja knjigom, pa će nas nakon koje godine dočekati još poraznije statistike o čitanju i popularnosti knjige. Već s ovakvim statistikama, to nam doista nije potrebno.
Oznake: kurikulum, kurikularna reforma, hrvatski jezik i književnost, lektira, popis lektira, Bašćanska ploča, biblija, Ilijada, odiseja, Marko Marulić, Judita, haruki murakami, kafka na žalu, josef kafka, robert musil, jo nesbo, alice munro, amelie nothomb, kiklop, Dundo Maroje, U registraturi
subota, 08.12.2012.
Amelie Nothomb: "Vladavina moćnih"
Svakih godinu dana navikli smo u ruke uzeti novi prijevod romana francuske autorice Amelie Nothomb. U pravilu, radi se o tankoj knjižici, do oko 120 stranica, ali koja uvijek počiva na vrlo snažnoj tezi koju autorica uglavnom odvede u neočekivanom smjeru. Takva je i "Vladavina moćnih".
Baptiste Bordave na večernjoj zabavi od neznanca čuje za jednu vrlo zanimljivu ideju: kad vam stranac umre u kući, makar i prirodnom smrću, vi ste uvijek sumnjivi. U vezi s tim razgovorom, ili sasvim nevezano za to, Baptisteu Bordaveu se upravo to i dogodi. Stranac zamoli da se posluži njegovim telefonom jer mu je automobil ostao u kvaru, i umre. Stranac ubrzo postaje poznat, jer uvidom u njegove osobne dokumente Baptiste Bordave utvrdi da se radi o Olafu Silduru, Šveđaninu, ali slične građe i boje kose kakve ima glavni junak.
Ova priča govori o zamjeni i krađi identiteta, i o tome koliko važnima smatramo crte vlastite osobnosti, i koliko se ugodno ustvari osjećamo u vlastitoj koži. Autorica je i ovaj puta poentirala tezom nešto što me zaokuplja.
Naime, razmišljam ovih dana o vezi u koju sam stupila prije skoro deset godina, i o tome koliko me, i prije toga, i prije nekih drugih važnih poteza u životu, kod izbora karijere, posla, preseljenja..., zabrinjavalo hoće li me to promijeniti, hoću li prestati biti osoba koja sam dotad bila, i hoće li promjena biti na gore... A onda sam ovih dana, gledajući u osobu stariju od mene, koja se upravo bori sa strahom od obveze – u romantičnom smislu, dakako – spoznala jednu prilično oslobađajuću stvar: a što ja, kad govorimo o crtama ličnosti, imam tako posebno, specifično i dragocjeno da bi to po svaku cijenu trebalo sačuvati? Što je to što čini tako značajnom moju osobnost, što je u mojoj osobnosti tako bitno za mene i za čovječanstvo? Nisam genije, zar ne? Kako je odgovor na ovo pitanje bio: ništa, zapravo, mogla sam se opustiti. Mogla sam se prepustiti i ulijetati u svakojake životne situacije bez bojazni od grozomornih psihičkih i emocionalnih posljedica. Svaki dan biti netko drugi/nešto drugo – to je život pun izazova, time i vrijedan življenja.
O nekima od ovih stvari govori i Amelie Nothomb u svojoj „Vladavini moćnih“. No ona govori i o životu bez obveza, o tome kako je puno lakše živjeti život kad je čovjek oslobođen egzistencijalnih problema, i kako je u novcu i dalje moć. To, za razliku od spoznaje iz prethodnog odlomka, nije bilo tako ugodno podsjećanje, no to smo već ionako znali, zar ne?
P. S. Neću se brukati ponovno obećavajući da će sad biti bolje, da ću ubuduće više pisati, i da vrijedno čitam (iako doista vrijedno čitam). Neću se izgovarati. Od sad – djela, a ne riječi (osim, dakako, kod blog-postova :)
Oznake: amelie nothomb, vladavina moćnih, identitet
