Otvaranjem javne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi obrazovnog sustava ponovno se aktualiziralo pitanje lektire: trebamo li imati obvezne lektirne naslove koje će u određenoj dobi čitati svaki mladi Hrvat, ili trebamo prepustiti čitanje cjelovitih tekstova (što lektira ustvari i jest) vlastitom nahođenju svakog pojedinog profesora, ili još gore – vlastitom nahođenju učenika.
Na web-stranici www.kurikulum.hr mogu se pronaći svi kurikularni dokumenti za sve predmete, a u rubrici Predmetni kurikulumi, za hrvatski jezik na str. 291 kurikuluma, mogu se pronaći prijedlozi tvoraca kurikuluma za cjelovito čitanje, po ciklusima. Kako saznajemo iz uvoda, izbačeno je cjelovito čitanje Biblije, Homerovih Epova, Marulićeve Judite, u korist nekih popularnijih naslova koji bi učenike možda više naveli na čitanje. No autori kurikuluma napominju da popis prijedloga nije zatvoren i da učitelji imaju ovlast kreirati vlastite popise sukladno potrebama učenika, mogućnostima školske knjižnice i drugim okolnostima.
Po mom mišljenju, digla se velika halabuka oko ničega: popis lektira ionako stvaraju učitelji za svaki svoj razred, koji će iz popisa prijedloga u kurikulumu izabrati ono što smatraju da je potrebno da učenici pročitaju u cijelosti, a u to će svakako uvrstiti sve naslove koji će učenicima biti nužni za daljnje školovanje. Koliko se sjećam, ni mi nismo čitali cjelovitu “Ilijadu” i “Odiseju”, već samo neke dijelove, “Juditu” uopće nismo čitali, a ni Biblija nije bila dio mog popisa lektira. S obzirom da sam ja čitala lektiru prije nekih skoro dvadeset godina, možemo zaključiti da se ustvari nije puno toga promijenilo. Isto tako, vidim da bez “Proljeća Ivana Galeba”, “Dunda Maroja”, “Kiklopa”, “U registraturi” ne možemo preživjeti kao odrasli ljudi, stoga te iste stvari predlažu autori novog kurikuluma da pročitaju i naši sadašnji osnovnoškolci i srednjoškolci. Ako ih ne budu prepisali ili downloadali, što ne dvojim da će se u određenom postotku i dogoditi. U konačnici, osim lektire, postoji i čitanje dijelova tekstova na satu, što može spasiti od potpunog zaborava već spomenutu Bibliju, “Ilijadu” i “Odiseju” te nesretnu “Juditu”.
S druge strane, neće vas začuditi što pozdravljam da će se u lektiri naći i Nesbo, i Robert Musil, i Alice Munro, i Murakami, i Nothombica, i Viewegh, sve sjajni autori sa svojim sjajnim naslovima koji su obilježili moje odrastanje i kojima se i sad vrlo rado vraćam, ali do kojih sam se dokopala samo zahvaljujući vlastitom angažmanu i volji za čitanjem: samo na Viewegha me uputio u osnovnoj školi tadašnji profesor, ali do svih ostalih došla sam izvan školskog sustava – nije li lijepo da je konačno netko popisao te naslove i u pisanom ih obliku preporučio učenicima? Činjenica da su ti naslovi popularni i relativno novi, ne govori ništa o njihovoj kvaliteti ili pitkosti: “Kafku na žalu” nije ništa lakše čitati nego Josefa Kafku, po mom mišljenju.
Držim da smo malo pretjerali s neprestanim inzistiranjem na formi i svojom nacionalnom pompoznošću (kad vam to kaže osoba koja je ufurana poput mene, to doista nešto znači) i čini mi se licemjernim od kritičara novog kurikuluma da uopće predlažu cjelovito čitanje tekstova koje brojni od njih nisu ni sami pročitali niti namjeravaju. Govoreći u ime čitatelja: nećemo se naglo zaljubiti u stihove u desetercu samo zato što to piše u nekom popisu lektire, niti ćemo više voljeti nacionalnu književnost ako krenemo čitati od Baščanske ploče naovamo – štoviše, forsiranje dosadnih, arhaičnih proznih i pjesničkih tekstova, pa makar bili pisani i na hrvatskom jeziku, od strane hrvatskih pisaca, odvratit će i mlade čitatelje od bavljenja knjigom, pa će nas nakon koje godine dočekati još poraznije statistike o čitanju i popularnosti knjige. Već s ovakvim statistikama, to nam doista nije potrebno.
Post je objavljen 10.03.2016. u 08:49 sati.