Svakih godinu dana navikli smo u ruke uzeti novi prijevod romana francuske autorice Amelie Nothomb. U pravilu, radi se o tankoj knjižici, do oko 120 stranica, ali koja uvijek počiva na vrlo snažnoj tezi koju autorica uglavnom odvede u neočekivanom smjeru. Takva je i "Vladavina moćnih".
Baptiste Bordave na večernjoj zabavi od neznanca čuje za jednu vrlo zanimljivu ideju: kad vam stranac umre u kući, makar i prirodnom smrću, vi ste uvijek sumnjivi. U vezi s tim razgovorom, ili sasvim nevezano za to, Baptisteu Bordaveu se upravo to i dogodi. Stranac zamoli da se posluži njegovim telefonom jer mu je automobil ostao u kvaru, i umre. Stranac ubrzo postaje poznat, jer uvidom u njegove osobne dokumente Baptiste Bordave utvrdi da se radi o Olafu Silduru, Šveđaninu, ali slične građe i boje kose kakve ima glavni junak.
Ova priča govori o zamjeni i krađi identiteta, i o tome koliko važnima smatramo crte vlastite osobnosti, i koliko se ugodno ustvari osjećamo u vlastitoj koži. Autorica je i ovaj puta poentirala tezom nešto što me zaokuplja.
Naime, razmišljam ovih dana o vezi u koju sam stupila prije skoro deset godina, i o tome koliko me, i prije toga, i prije nekih drugih važnih poteza u životu, kod izbora karijere, posla, preseljenja..., zabrinjavalo hoće li me to promijeniti, hoću li prestati biti osoba koja sam dotad bila, i hoće li promjena biti na gore... A onda sam ovih dana, gledajući u osobu stariju od mene, koja se upravo bori sa strahom od obveze – u romantičnom smislu, dakako – spoznala jednu prilično oslobađajuću stvar: a što ja, kad govorimo o crtama ličnosti, imam tako posebno, specifično i dragocjeno da bi to po svaku cijenu trebalo sačuvati? Što je to što čini tako značajnom moju osobnost, što je u mojoj osobnosti tako bitno za mene i za čovječanstvo? Nisam genije, zar ne? Kako je odgovor na ovo pitanje bio: ništa, zapravo, mogla sam se opustiti. Mogla sam se prepustiti i ulijetati u svakojake životne situacije bez bojazni od grozomornih psihičkih i emocionalnih posljedica. Svaki dan biti netko drugi/nešto drugo – to je život pun izazova, time i vrijedan življenja.
O nekima od ovih stvari govori i Amelie Nothomb u svojoj „Vladavini moćnih“. No ona govori i o životu bez obveza, o tome kako je puno lakše živjeti život kad je čovjek oslobođen egzistencijalnih problema, i kako je u novcu i dalje moć. To, za razliku od spoznaje iz prethodnog odlomka, nije bilo tako ugodno podsjećanje, no to smo već ionako znali, zar ne?
P. S. Neću se brukati ponovno obećavajući da će sad biti bolje, da ću ubuduće više pisati, i da vrijedno čitam (iako doista vrijedno čitam). Neću se izgovarati. Od sad – djela, a ne riječi (osim, dakako, kod blog-postova :)
Post je objavljen 08.12.2012. u 11:05 sati.