Nakon nekog vremena, ponovno sam počela čeznuti za jednostavnošću dalekoistočnih pisaca, pa sam se dohvatila Harukija Murakamija i jedne od rijetkih njegovih knjiga koje još nisam čitala.
„Ljetopis Ptice Navijalice“ je fantastični roman neobične, uznemirujuće i hermetične atmosfere, čija je simbolika prilično suptilno naznačena, ali ipak jeziva u porukama koje donosi. U središtu je radnje tridesetogodišnji Toru Okada, koji je dao otkaz na svom poslu pravnog pomoćnika u jednom odvjetničkom uredu (priznajem da su me zajednički biografski elementi posve vezali uz glavnog junaka), kako bi se pronašao, u čemu ima blagoslov svoje supruge Kumiko. Ovaj mladi bračni par živi u staroj kući u mirnom kvartu, koju su iznajmili od njegovog ujaka i žive prilično skromno. Zatječemo ih nakon što im je odlutao mačak, kojeg nazivaju Noboru Wataya, po Kumikinom bratu, kojega oboje mrze i čija im se sjena nadvija nad život, iako će se pokazati da nije riječ ni o kakvom kriminalcu,već profesoru ekonomskih znanosti čija zvijezda vremenom samo dobiva na popularnosti (iako će Toru Okada tvrditi da ono što Noboru Wataya govori u svojim javnim istupima, iako lijepo zvuči, nije logički dosljedno i zapravo nema nikakvog smisla).
Upravo spomenuti Noboru Wataya upoznaje Kumiko i Torua s Maltom i Kretom Kano, vidovnjakinjama koje obećavaju kako će pronaći njihovog mačka. No ne da se to ne događa, već jednog dana i Kumiko netragom nestaje iz njihova zajedničkog života, javivši samo da je s drugim muškarcem i da napušta Torua. Otišla je bez odjeće i bez ijedne stvari iz njihove zajedničke kuće. Tek se tada u radnji romana počinju događati doista bizarne stvari – od bizarnih likova, poput japanskog ratnog veterana, a sada umirovljenog profesora zemljopisa koji dijeli s Toruom priču o svom preživljavanju u Drugom svjetskom ratu na području Kine i Mongolije, ili poput May Kasahara, tinejdžerke iz susjedstva s kojom je Torua povezala slučajnost dijeljenja zatvorenog prolaza između njihovih kuća, koji je Toru pronašao dok je još tražio mačka. Ili od bizarnih događaja, poput spuštanja u isušeni bunar napuštene kuće u susjedstvu, za koju su povremeni novinski napisi tvrdili da je kuća ukletih, jer su svi bivši stanari stradali tragičnim pogibijama.
Ovaj roman dijelom govori o našim generacijama, današnjim tridesetogodišnjacima i četrdesetogodišnjacima, i o tome koliko žudimo za smislom, i kako ga teško pronalazimo u svojim svakodnevnim životima (dakako, roman progovara i o braku i ljubavi, te kako je teško zadržati drugo u prvome), a to povezuje s događajima od prije trideset do pedeset godina, želeći valjda reći kako smo mi, koji smo danas u naponu snage, proizvod događaja, ličnosti i osobina koji su prevladavali kod generacija prije nas. Naravno, Murakami uvijek istodobno govori i o japanskoj kulturi i njezinim specifičnostima, koje se nama zapadnjacima redovito čine posve bizarnima.
Kako čitatelj prolazi kroz roman, učinit će mu se da dalje u fabuli autor sve više gazi u fantastično, pa se tako i glavni junak, koji je na početku romana pasivan, prepušten svakodnevici i nije sklon razmišljanju o uzročno-posljedičnim vezama između događaja i svojih reakcija na njih, odlučuje uhvatiti ukoštac sa stvarima izvan zbilje, a sve s ciljem da vrati svoju suprugu, onakvu kakva je bila, u njihov zajednički život.
Roman mi se svidio i lako sam ga čitala, iako je prilično obiman u odnosu na druge naslove tog tipa i žanra. Preporučujem ga ljubiteljima Murakamija i suvremene japanske kulture (koja je itekako prisutna u atmosferi svih Murakamijevih romana, pa ni ovaj nije iznimka), ali i onima koji žele novim očima pogledati svoju svakodnevicu i time dati veću težinu naizgled nebitnim događajima.
Post je objavljen 11.09.2014. u 18:35 sati.