Evo našeg prvog zajedničkog čitateljskog postignuća – moje dijete je čulo, a ja sam naglas pročitala našu prvu zajedničku knjigu, i to “Knjigu o džungli” slavnog britanskog pisca Rudyarda Kiplinga (da je bila baš koncentrirana – i nije bila, ali zasad je dovoljno da sluša riječi i da se navikava na čitanje). Trebalo nam je sigurno nekoliko mjeseci, ali nismo niti čitali svaki dan, pa ponekad čak niti svaki tjedan. Zabavan pothvat za mene, u svakom slučaju, jer se ne sjećam kad sam zadnji put toliku količinu teksta pročitala naglas.
Danas lektirni naslov (no i to bi se uskoro moglo promijeniti, s obzirom da se čini da se novom cjelovitom i kurikularnom reformom obrazovnog sustava planiraju ukinuti obvezni lektirni naslovi), u moje vrijeme (početak devedesetih), “Knjiga o džungli” se nije čitala kao lektira, stoga sam je uspješno uspjela izbjeći sve do sada, iako mi Disneyeva ekranizacija nimalo nije bila strana.
Na početku valja nešto reći o Rudyardu Kiplingu, izrazito plodnom engleskom piscu koji je rođen 1865. godine u Bombayu, kao sin pisca i ilustratora Johna Lockwooda Kiplinga. Kao dječak je poslan na školovanje u Englesku, o čemu je pisao u svojim prvim djelima, a nakon školovanja se vratio u Indiju, gdje radi kao novinar, te piše pjesme, priče i reportaže u tamošnjim novinama, a svoje je tekstove kasnije ukoričavao.
“Knjigu o džungli”, svoje najpoznatije djelo, objavio je 1894. godine, a naredne godine je objavio i njezin nastavak. Nakon povratka u Veliku Britaniju, Kipling 1907. godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost kao prvi Englez koji je osvojio to prestižno priznanje. Umro je u Londonu 1936. godine.
(svidio mi se i citat Marka Twaina koji je o Rudyardu Kiplingu rekao: “Nas dvojica zajedno pokrivamo sve znanje, Kipling zna sve što se može znati, a ja znam ostatak.”)
“Knjiga o džungli” je zbirka pripovjedaka iz indijske džungle koja govori o dječaku Mogliju, kojega , nakon što je njegove roditelje napao tigar Šir-Kan, odgaja čopor vukova i njegov učitelj-medvjed Balu, te njegova prijateljica pantera Baghira. Osim ovog niza priča, u zbirci je sadržana i priča o bijelom tuljanu Kotiku sa poluotoka Nova Stožna u Beringovom moru, priča o Riki-Tiki-Taviju, mungosu koji je spasio obitelj bijelaca od opasne kobre, i priča o dječaku Malom Tumaju, koji je jedini vidio tajni ples slonova.
Sve ove priče odlikuje i izvjestan prosvjetiteljski, poučavateljski karakter: Zakon džungle, o kojemu Mogliju govori Balu, je jedinstveni zakon po kojemu se ravnaju životinje, ali bi se po tim zakonima trebala ravnati i sva druga živa bića, uključujući i ljude, dok “Bijeli tuljan” i “Riki-Tiki-Tavi” govore o ustrajnosti i predanosti da se čini dobro za druge.
Moram priznati da mi je bilo zabavno, a poseban čar ovom čitateljskom iskustvu daje činjenica da sam je cijelu pročitala naglas, zbog čega vjerujem da će mi ostati u posebnom sjećanju. Preporučujem – ljubiteljima prirode, onima koji je moraju čitati za lektiru, a i onima koji su je iz nekog razloga propustili pročitati kad je bilo vrijeme.
Post je objavljen 08.03.2016. u 10:58 sati.