Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 31.05.2021.
Što sada slijedi?
U procesu sam čitanja priručnika „Moć uvjeravanja“ hrvatske autorice Mirele Španjol Marković, radi se o priručniku za javno nastupanje i poslovno prezentiranje. Čitam iz drugog pokušaja, sada odlučna proći kroz cijelu knjigu iz poslovnih razloga, jer mi se čini da nam svima (gle i političare) kronično nedostaje kulture pisanja (niti jedan letak koji mi je stigao u sandučić tijekom lokalnih izbora nije bio lektoriran, a neki su bili čak i potpuno nepismeni), a kulturu javnog govorenja da i ne spominjemo. Odlučujuću polovicu mog posla čini i javni govor, pa nastojim učiti kako se poboljšati. Kao što možete zamisliti, dobra priprema je pola posla.
Također, malo sam spustila knjigu „Emocionalna inteligencija na poslu“ autora Daniela Golemana, jer se puno njegovih spoznaja, koje mi se sada čine zastarjelima ili već spomenutima, spominju u Kahnemannovoj knjizi „Misliti brzo, misliti sporo“. Ali i to je dakako, u procesu.
Osim toga ništa, čekam dugo toplo ljeto za čitanje kratkih, lakih knjiga. A vi?
Oznake: retorika, moć uvjeravanja, mirela španjol marković, politika, lokalni izbori, Kultura, javni govor, Javni nastup, emocionalna inteligencija
srijeda, 23.08.2017.
Poduzetništvo u kreativnim industrijama
(Ovaj tekst je prvotno objavljen na mom LinkedIn profilu)
Objavljena u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade, knjiga „Poduzetništvo u kreativnim industrijama“ autorice Simone Goldstein predstavlja jedinstveni primjerak svoje vrste, jer govori o kreativnim industrijama – gospodarskoj grani koja kod nas nije niti locirana, niti sistematizirana, a niti strateški isplanirana niti sustavno multidisciplinarno praćena (mi imamo Ministarstvo kulture, koje se bavi kulturom, i to većinom kulturnom baštinom, a imamo i Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, ali nijedno od njih se ne bavi poduzetništvom u kulturi, odnosno kreativnim industrijama).
Prvo nešto o referencama autorice: Simona Goldstein je rođena 1971. godine u Zagrebu, diplomirala je na FFZG, a potom magistrirala na Poslijediplomskom studiju poduzetništva na EFOS. Aktivna je u organizacijama civilnog društva, a iza pokojnog oca je 2007. godine preuzela vođenje izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus, čiju je djelatnost u niši akademskog izdavaštva proširila na edukativne djelatnosti, i projektni menadžment. Radi se, dakle, o stručnjakinji mlađe generacije koja inovativno i multidisciplinarno promišlja strategiju kulturnog i poduzetničkog razvoja Hrvatske (i zašto je onda ne poslušati, zaista?!)
Razlog za objavljivanje knjige iz naslova autorica navodi u sažetku na kraju knjige – jer u Republici Hrvatskoj postoji nedostatak spoznaja te stručne i znanstvene pozornosti za poduzetništvo u kreativnim industrijama, iako:
No što su ustvari kreativne industrije, odnosno što je kreativna ekonomija? Definicije su različite, ali možemo reći da su to one industrije čije aktivnosti imaju korijen u individualnoj kreativnosti, vještini i talentu te koje imaju potencijal za bogatstvo i kreiranje radnih mjesta kroz generaciju i eksploataciju intelektualnog vlasništva (UNESCO-va definicija kreativne ekonomije kaže da je to ona ekonomija koja uključuje kreativnost u kulturi i inovacije u srži onoga što se prije nazivalo kulturnim, odnosno kulturnim i kreativnim industrijama).
Različitost definicija proizlazi dijelom i iz činjenice da strategije pojedinih država koje su najdalje odmakle u planiranju razvoja svojih kreativnih industrija (Velika Britanija, Australija, Austrija), različite djelatnosti, od kojih kao zajedničke možemo navesti:
- Arhitekturu;
- Umjetnosti i starine (stare zanate);
- Dizajn;
- Modu;
- Film;
- Interaktivni softver za zabavu (kompjutorske igre i kompjutorska animacija);
- Glazbu;
- Scenske umjetnosti;
- Izdavaštvo;
- Softver;
- TV i radio.
U knjizi su dijagnosticirani i glavni hrvatski i regionalni problemi u razvoju kreativnih industrija:
- Snažan utjecaj međunarodnih kreativnih industrija i problemi u distribuciji proizvoda;
- Pod utjecajem su državnih proračuna (film, izdavaštvo, glazba i kazalište), a neki segmenti funkcioniraju isključivo na tržišnim principima (arhitektura, oglašavanje, dizajn);
- Nedostatno poduzetničko obrazovanje na svim razinama obrazovnog sustava;
- Visoka nezaposlenost kao glavni izvor mrtvih ljudskih kapitala te odljev visokoobrazovane radne snage;
- Kriza javnih politika i javnog sektora te nedovoljna razvijenost političke komunikacije između javnog, privatnog i civilnog sektora te kriza participacije i kulturnog tržišta.
Također, istaknute su i mogućnosti razvoja: kroz britanski model, koji je započeo od javnih politika i strategija, pa se kasnije uključio akademski sektor; ili australski model, gdje su prve inicijative potekle od akademskog sektora, ili slovenski ili srpski model, gdje se vladine strategije i politike oslanjaju na nevladine organizacije.
No da strateški dokumenti o razvoju kulturnih industrija, kojih u Hrvatskoj nešto i ima, ne bi ostale samo mrtvo slovo na papiru, potrebna je suradnja brojnih različitih područja, u prvom redu ekonomskog i regionalnog razvoja, urbanističkog planiranja, trgovine i industrije, odnose radne snage i industrije, obrazovanja, domaćih i stranih investicija, tehnologije i komunikacije, umjetnosti i kulture, turizma te socijalne skrbi.
Osim toga, potrebno je osigurati usmjereno financiranje namijenjeno upravo kreativnim poduzetničkim pothvatima, inzistirati na cjeloživotnom obrazovanju za poduzetništvo, te oformiti jedinstveni centar za javne politike od kojega bi mogla poteći inicijativa za razvoj kreativnih industrija.
Zašto je ovo važno, zašto posvetiti ovoliko pozornosti industriji koja neće moći generirati značajni udio u ukupnoj poduzetničkoj aktivnosti u Hrvatskoj, barem ne u skorije vrijeme? Po mom mišljenju, zato što upravo ovdje možemo naći neke odgovore na pitanja izazova budućnosti. U prvom redu, ovdje bi se našao odgovor na pitanje kako spriječiti ljude koji su se u Hrvatskoj školovali za kreativna zanimanja da ne napuštaju Hrvatsku razočarani zbog ponude radnih mjesta isključivo u trgovini i ugostiteljstvu (i to samo u sezoni), u zamjenu za iste takve, ali bolje plaćene poslove u Irskoj i Njemačkoj. Na taj način bi se osiguralo zapošljavanje marginaliziranih: visokoobrazovanih, žena i stručnjaka; potaknulo bi se malo i srednje poduzetništvo te stvorila dodana vrijednost koja je otporna na klimatološke uvjete, uspjeh turističke sezone ili globalne tržišne promjene. Takva dodana vrijednost može biti transnacionalno zanimljiva i može pomoći brandirati Hrvatsku kao istinsko društvo znanja (za razliku od floskule koja vrijedi danas) i zemlju u kojoj, nakon svega, vrijedi ostati odgajati djecu.
Oznake: simona goldstein, poduzetništvo u kreativnim industrijama, poduzetništvo, Kultura, Gospodarstvo, arhitektura, tv, radio, dizajn, nakladništvo
nedjelja, 31.01.2016.
Kakav smo narod
Danas donosim tekst Nataše Skazlić, poznanice i spisateljice čiji rad već godinama pratim, i koju sam imala prilike upoznati i neko vrijeme s njom provesti na književnom festivalu Pontes u Krku davne 2006. godine.
Primjećujem da su mnogi moji prijatelji ogorčeni i javno burno reagiraju na trenutne dnevnopolitičke teme, osobito na izbor novog ministra kulture i općenito na političku opciju koja je (ponovno) preuzela vlast u Hrvatskoj. Osobno, iako zato što koristim roditeljski dopust, trenutno vrlo rado pratim dnevnopolitička zbivanja i bučno se zgražam nad, primjerice, političkim, zakonskim i moralnim grijesima nedavno smijenjenog ministra branitelja, nastojim si situaciju održati u perspektivi (ili bolje: održati perspektivu nad situacijom) – dnevna politika zabavlja građane i medije i tome služi – hoću li ja osobno živjeti bolje ili lošije, ovisi o politikama koje se zauzimaju na vrijeme dulje od dana, tjedna, mjeseca, pa čak i godine ili mandata jedne vlade.
U tekstu koji donosim, Nataša objašnjava zašto je prije bilo bolje: jer su pisci redovito dolazili u škole, jer se lektira čitala bez pogovora, jer su i odrasli radije i češće čitali i kupovali knjige, i jer je kultura bila utkana u svakodnevni život. Za razliku od danas, kada Slavonci, Ličani i odrasli muškarci najmanje čitaju i kada 60-ak posto građana Hrvatske pročita manje od jedne knjige mjesečno.
Je li nam lošije zato što manje čitamo? Jesmo li manje sretni zato što smo nekulturni i nepismeni? (i kako će nova kulturna politika utjecati na kvalitetu naših života?)
https://www.facebook.com/notes/natasa-skazlic/tako-je-bilo-o-%C4%8Ditanju-i-pisanju/1113295462014047
Oznake: Kultura, kulturna politika, Književnost, lektira, posjeti pisaca, čitanje
