Ljeto sam provela čitajući SF i fantasy, počela sam upravo romanom (novelom?) iz naslova. Preporuku za „Svijet se kaže šuma“ sam dobila još davne 2006. godine od jedne divne žene od koje možda ovakvu preporuku ne bih nikad očekivala (nije univerzalno znana kao ljubiteljica SF-a), ali je knjiga u antikvarijatu kupljena (da ne kažem da prijevod naslova točno glasi: „Svet se kaže šuma“) još tada, i stajala je čekajući mene i pravi trenutak.
Pravi trenutak došao je ovo ljeto. Kako je to dobra knjiga! Za SF i općenito.
Nakon što su Zemljani uništili Zemlju, krenuli su kolonizirati druge planete, planete na kojemu još ima drveta, sada luksuznog proizvoda. Nalaze se na planetu koji nazivaju Novi Tahiti – većinom muškarci: drvosječe i vojnici koji ih čuvaju. Domoroci na tom planetu su navodno volonteri (ali volonteri koje drže u oborima preko noći), niski majmunoliki stvorovi zelenkastog krzna. Suočeni s ekocidom, „stvorci“, predvođeni Selverom, konačno se bune i postaju poput Zemljana koji su ih nekada porobljavali – nasilni i krvožedni, iako to prva izviđanja planeta ne bi nikada pretpostavila.
No strahota ekocida se ogleda upravo u tome – mijenjajući Šumu, mijenjate i život koji se na nju oslanja i koji u njoj izvire.
Meni je ovo bilo fantastično, distopija na razini „Sluškinjine priče“ (iako tek kratak roman), koja izaziva gnušanje i zabrinutost nad budućnošću i našeg planeta. Svakako čitati, s razumijevanjem!
(ne moram niti spominjati da je Ursula Le Guin autorica na koji naši nakladnici moraju svrnuti malo sustavnije oko i početi je ozbiljnije prevoditi: rođena je u Berkeleyu u Kaliforniji 21.10.1929. godine, diplomirala na Radcliffeu, a magistrirala na Kolumbiji, bila je udana za francuskog povjesničara Charlesa Le Guina. Umrla je 2018. godine, ostavivši opsežan opus fantasya i SF-a, iako je pisala i realističke romane i poeziju. Kaže se da je njezinim Hainish ciklusom SF žanr zakoračio u prostore visoke književnosti).
Post je objavljen 25.09.2021. u 15:28 sati.