Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 17.11.2020.
Chad Harbach: „Umijeće igre“
„Odmah po objavljivanju ovaj roman izazvao je pravu senzaciju kako među kritičarima tako i među čitateljima, a Chad Harbach postao je ime od kojega suvremena američka književnost očekuje da ispiše njezine najbolje stranice koje je započeo upravo u ovom romanu. „Umijeće igre“, naravno, nije roman o bejzbolu već o životu čija se pravila ponekad znaju ponašati baš kao i ona u tom sportu.“
Dugo mi je trebalo da se uhvatim čitanja ove knjige (korice su govorile – bejzbol, bejzbol… a ja od sporta bilo koje vrste zazirem kao vrag od tamjana), pa kasnije, čini se, i od pisanja o njoj, ali vrlo se jasno sjećam da sam, jednom kad sam počela čitati, vrlo brzo bila uvučena u njezinu atmosferu. Dakle, ovaj roman-prvijenac preporučujem posebno zbog njegove vrlo specifične atmosferičnosti.
U središtu radnje postoji nekoliko značajnih protagonista, od kojih niti jedan nije važniji od drugoga: Henry Skrimshander, bejzbolska zvijezda malog fakulteta Westish na obali jezera Michigan, kojega je regrutirao vođa momčadi Mike Schwartz. Owen Dunne, Henryev cimer na koledžu, upleten u ozbiljnu ljubavnu vezu. Dekan fakulteta, bivša akademska zvijezda Guert Affenlight, i njegova nesretno udana kći Pella.
Zaplet biva iniciran jednim Henryevim lošim bacanjem s naizgled katastrofalnim posljedicama. Neočekivane posljedice događaju se i u pogledu duševnih stanja svih protagonista – samog Henrya koji gubi samopouzdanje u svoju igru i svoje sposobnosti, pa i u odnosu na cijelu svoju osobnost, Owena koji se upušta u već rečenu tajnu ljubavnu vezu, Mikea koji je osobito tragičan lik jer se kao apsolvent ne može otrgnuti od fakulteta i upustiti u daljnje životne pothvate. Dekan pak dočekuje Pellu, koja bježi iz lošeg braka u sigurnost očeva naručja.
Ovih šestero ljudi su spletom okolnosti usmjereni jedni na druge, i tako jedni drugima pomažu pronaći pravi put iz nevolja u kojima su se našli ili vlastitih ograničenja koja su si nametnuli.
Lajtmotiv cijelog koledža, pa i samog romana (bejzbolska momčad zove se Harpunari, dekan Affenlight je akademik koji se proslavio pronalaskom kasnih pisama Hermana Melvillea, Melville je bio na tom koledžu) jest veliki američki roman „Moby Dick“ Hermana Melvillea. Lakoća kojom se lajtmotiv uklopio u priču je za čitatelja nevjerojatno zadovoljavajuća, čak i da niste upoznati s ovim romanom.
U svakom slučaju, žao mi je što se ovoga izrazito fino pisanoga, melankoličnog romana (na čije je stvaranje autor potrošio čak 9 godina, što mu se isplatilo kroz aukciju na kojoj je roman prodan nakladniku za oko 665.000 USD), nisam dočepala i značajno ranije, jer dugo nisam ovoliko uživala u književnom djelu.
Oznake: chad harbach, umijeće igre, bejzbol, roman, Književnost, melankolija
petak, 01.04.2016.
Stephen King: "Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona"
(nije prvoaprilska!)
Dakle. Dugo nisam čitala Kinga, možda čak od ljeta prije dvije i pol godine kad sam pročitala zbirku njegovih kratkih priča. Ipak, šmucajući se više po stanu nego inače (i nama domaćicama su bili uskrsni praznici), ustanovila sam da imam niz njegovih knjiga koje nisam još čitala. Čak štoviše, ne samo njegovih, s obzirom da sam kupila sigurno šezdesetak knjiga iz Algoritmove Najbiblioteke, a možda sam dvije trećine pročitala (neke, poput serijala krimića o knjižaru autora Johna Dunninga, sigurno ću ponoviti). Tako da od mene možete očekivati još zastarjelih preporuka osim ove i prethodne.
A King kao King... “Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona” me prestravila tako da sam jednu večer morala ostati budna, pročitati knjigu do kraja i onda pola noći drhtati od straha pred mogućnošću da ću se jednom izgubiti u šumi, jer upravo se to dogodilo glavnoj junakinji, devetogodišnjoj Trishi McFarland, koja je na izletu s majkom i bratom odlutala sa staze, pa odlutala još malo više u krivom smjeru, prešla granicu savezne države Maine u saveznu državu New Hampshire, i provela dva tjedna sama u šumi.
Jedino društvo u borbi protiv prirode na život i smrt predstavljale su joj bejzbolske utakmice koje je slušala na svom walkmanu, stoga svojevrsni lajtmotiv cijeloga romana je njezina ljubav prema bacaču Tomu Gordonu, s kojim povremeno razgovara i koji vodi malu djevojčicu kroz šumske predjele, sprječavajući da je njezin smrtni strah nadvlada.
Ja vjerojatno nisam najveći fan Stephena Kinga, nisam čitala “Dark Tower” i ne zna se hoću li, ali pročitala sam dovoljno Kingovih romana da mogu reći da je i ovaj roman neporecivo kingovski – napetost koja se može rezati nožem, čudovišta iz naših noćnih mora koja izviruju iz mašte tako da kasnije ne možemo odrediti gdje je stvarnost prestala, a počeo košmar... Ako se želite dobro preplašiti, bilo koji Kingov roman, pa i “Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona”, predstavljaju prokušani recept s kojim nećete pogriješiti.
Oznake: stephen king, djevojčica koja je obožavala toma gordona, šuma, bejzbol, algoritam, najbiblioteka
