Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 19.08.2017.
Vladimir Paral: "Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti"
U proteklih nekoliko tjedana sam uspjela izgnjaviti i nekoliko naslova – nisam bila lijena, ali sad još preostaje nekoliko riječi reći o tome što smo čitali, što smo vidjeli i što smo iskusili.
Pa evo, za početak, tu je „Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti“ suvremenog češkog autora Vladimira Parala, koju je napisao kao odgovor na „Kunderin prilično hladan, ironičan, pa čak i podrugljiv odnos prema ženama prema kojima on, Paral, međutim, gaji najdublje poštovanje i divljenje i za razliku od Kundere u svojim se knjigama bavi apsolutnom vjerom u sreću i radost.“
Odmah da vam kažem – ne bih se složila da je „Knjiga sladostrašća, smijeha i radosti“ knjiga o ženama: to je prvenstveno knjiga o jednom sredovječnom piscu, o njegovom spisateljskom procesu i o tome kako njegove ljubavne zgode i nezgode utječu na njegovo književničko umijeće. Pisac o kojemu je riječ zove se Bohdan Ipser. Ugledan je, iako nije u središtu zanimanja čeških medija, zbog svog inozemnog ugleda. Trenutno je i vrlo bogat, udovac je nakon smrti svoje voljene supruge Marije, a u manjem gradu Dičinu ima kćer i zeta te unuku Madlenku, koji ga uporno pokušavaju ponovno oženiti, pa makar i kroz plaćene male oglase za usamljena srca. No ženske pozornosti mu ne nedostaje, iako mu „moram se oženiti“ (kao i „moram početi novi roman“) stvara pritisak od kojega želi pobjeći i pribjeći meditativnom stanju karakterističnom za daleki Istok.
Sreća da pobjegne od niza žena koje ga proganjaju osmjehne mu se u vidu studijskog putovanja u Kinu, gdje upoznaje čarobnu, dvadeset osam godina mlađu, udanu ženu te se ponovno okreće interesu za žene oko sebe, bacivši se naglavce u krizu srednjih godina.
No kako u posljednje vrijeme, zbog trbuha do zuba, i nisam najromantičnije nastrojena, meni je najzanimljivije bilo Paralovo oslikavanje svijeta umjetnika i medija u Pragu: načina na koji zarađuju novac, načina na koji jedni drugima dižu perje, načina na koji komuniciraju s javnošću – sve to Paral opisuje s dubokom ironijom i neskrivenim podsmjehom.
Naravno, nećete pogriješiti niti ukoliko ste uzeli ovu knjigu očekujući veću količinu sladostrasnih scena, jer njima roman o-bi-lu-je!
Što se mene tiče, bez ovog romana se u svom čitateljskom pojasu i moglo, no ako nemate pametnija posla…
Oznake: vladimir paral, knjiga sladostrašća, smijeha i radosti, Milan Kundera, žene, Kriza srednjih godina, Književnost, Češka
petak, 02.06.2017.
Mark Haddon: "Bolna točka"
Čini se da sam u razdoblju od protekla dva mjeseca samo čitala obiteljske drame – roman iz naslova tematski također pripada istom žanru. Autor Mark Haddon, osim ovog romana, najpoznatiji je po romanu „Neobičan slučaj sa psom u noći“.
U središtu je radnje George Hall, šezdesetjednogodišnjak koji se nalazi u mirovini, u dvorištu gradi umjetnički atelje i pokušava naći svoje mjesto u svijetu koji sve manje razumije. Umjesto toga, na svom boku nalazi zlokobnu leziju, koju on odmah, unatoč informaciji liječnika da se radi o bezopasnom ekcemu, dijagnosticira kao rak. Ta činjenica, kao i činjenica da zatječe svoju suprugu Jean u krevetu s obiteljskim poznanikom, gura ga preko ruba ludila.
Da njegovo stanje prolazi nezamijećeno, nije niti čudo – Jean radi pola radnog vremena u školi, što joj ostavlja dovoljno prostora za preljubničke aktivnosti s jednim od muževih bivših kolega. Njihova zajednička kći Katie se nakon neuspjelog braka, iz kojega ima sina Jacoba, upušta u novu vezu i planira novi brak s posve neprikladnim Rayem, koji kao prizeman tip koji voli sport, zabrinutim roditeljima nikako ne izgleda kao dobra prilika za tankoćutnu Katie. U međuvremenu, Katien brat Jamie vodi prešutnu bitku s roditeljima oko svoje homoseksualnosti.
Naravno da čitava situacija posve eksplodira u najaneprikladnijem mogućem trenutku – pred cijelom rodbinom i svim prijateljima na Katienom vjenčanju, pretvarajući ovaj roman tako iz obiteljske drame u gorku crnu komediju.
Ako svedemo fabulu na zajedničke nazivnike, dobit ćemo spomenik starenju, krizi srednjih godina, odnosima roditelja i djece, neizlječivoj bolesti i mentalnoj nestabilnosti, koja, kako se čini, niti ne mora imati neki pravi, opipljivi povod.
Oznake: mark haddon, bolna točka, obiteljska drama, preljub, homoseksualnost, brak, Roditelji i djeca, crni humor, starenje, Kriza srednjih godina, preporuka, recenzija
subota, 06.08.2016.
Gregoire Delacourt: "Popis mojih želja"
“Svjetski bestseler koji je samo u Francuskoj prodan u više od milijun primjeraka.” “Kad biste osvojili jackpot, biste li mijenjali vlastiti život za život iz svojih snova?”
Kratki, tek 180 stranica dugi roman suvremenog francuskog pisca Gregoirea Delacourta (1960.), kod nas je preveden i objavljen u izdanju Profila. To je tek drugi roman ovoga autora (prvijencem, objavljenim 2011. godine, je pokupio brojne nagrade, od ovoga je napravljena kazališna predstava i film, a iza njega su uslijedila još tri romana, svake godine po jedan, tako da ima nade i za mene ako u pedesetoj naglo odlučim postati spisateljica), a prema vlastitim riječima iz pogovora, napisao ga je u spomen na svoju majku, koja se kao i glavna junakinja ovoga romana bavila ručnim radovima, izumirućim umijećem tihih žena posvećenih svojim supruzima i djeci.
Jocelyne je, dakle, sredovječna žena, majka dvoje odrasle djece, koja živi sama s mužem u naizgled sretnom braku, u jednom malom gradu gdje vodi kitničarsku radnju, a usput i vodi blog o ručnim radovima – kukičanju, pletenju, porubljivanju... No baš kada se počne pitati što se dogodilo sa snovima koje je sanjala kao djevojka (jer ona je, na kraju krajeva, bila jedna od dobrih djevojaka, koja je uvijek slušala mamu i uvijek činila ono što joj se kaže, poslušno i pomirljivo, imajući povjerenja u to da će joj poslušnost donijeti sreću – pa zašto se onda nije osjećala sretno?), osvoji jackpot od osamnaest milijuna eura. No ona odluči pričekati s objavljivanjem sretne vijesti o tom golemom iznosu novca, čak niti ne unovčivši ček, dok ne razmisli o tome što su njezine želje i na što će novac potrošiti.
Ovaj period razmišljanja, dodatno potaknut i jednom od najvećih životnih izdaja koje je doživjela, protegnut će se na čitavu glavninu romana, govoreći tako o iznevjerenim očekivanjima, o ženama i ženskosti kako je ona doživljavana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća (moja generacija žena ipak ima izvjesnu veću slobodu u životnim izborima – ipak nismo prisiljene imati muževe i djecu, baviti se kućanskim poslovima, biti izvrsne kuharice i domaćice, i u slobodno vrijeme raditi sve one udobne ženske stvari kakve su morale naše mame i bake – ručne radove, pečenje kolača, ugošćavanje i slično).
No mene je ova knjiga natjerala na razmišljanje i o nekim drugim stvarima? Znate kako ide ona izreka: “Povijest pišu pobjednici”? A što je s onima koje je povijest zaboravila (ne želim reći gubitnicima, jer oni to zaista nisu), onima običnima, onima koji se nisu isticali, poput glavne junakinje ovog romana? Naime, svi znamo da je šezdesete i sedamdesete godine u svijetu obilježio hipi-pokret – ali mimo onih koji su u njemu zdušno sudjelovali, vodeći slobodnu ljubav i uživajući lake droge, zacijelo su postojali i oni koji su slušali svoje roditelje, išli na misu, nosili izglačane košulje i slušali Mišu Kovača – ukratko, pripadali mainstreamu. Oni su ostali zaboravljeni u “bespućima povijesne zbiljnosti”, jer njihovo postojanje nije donijelo nikakve nove vjetrove u umjetnost i kulturu, politiku i društvo. To me pomalo rastužuje, jer oni predstavljaju onu tihu većinu koja možda ne donosi napredak, ali donosi opstanak. A i zato jer sam prilično svjesna s koje ću strane te podjele i sama dopasti.
Što se tiče stila i općenitog dojma, meni je bilo malo tugaljivo, vjerojatno zato što sam miljama od mjesta na kojem se nalazi glavna junakinja (i to ne mislim geografski – istjerati djecu iz kuće i imati uspješan vlastiti biznis meni sada zvuči kao kriška raja), a i moram priznati da ne kužim ta instant-rješenja a la dobitak na lotu, ali vjerujem da ima i više nego dovoljno čitatelja (a osobito čitateljica) koje će se naći u istoj situaciji kao glavna junakinja i kojima će ovaj roman doći kao kec na desetku.
Ma što vjerujem, ako pogledate prvu rečenicu ovog posta, i vama će postati jasno da takvih čitatelja sigurno ima – barem milijun!
Oznake: gregoire delacourt, popis mojih želja, Jackpot, Lutrija, dobitak na lotu, Kriza srednjih godina
