Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

nedjelja, 16.01.2022.

Louis de Bernieres: „Don Emmanuel i njegov puteni rat“/“Dionisio Vivo i gospodar kokaina“/“Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe“ (latinoamerički ciklus)

„Godine 1954. u Londonu na svijet je došao Louis de Bernieres. Odrastajući uz oca vojnika želio je krenuti njegovim stopama, pa je s 14 godina dobio vojnu stipendiju i s 18 godina odjenuo uniformu, no ondje je već nakon četiri mjeseca shvatio da je u duši zapravo pacifist. Kako je sam rekao, bio je to kraj šezdesetih, vrijeme za ljubav i mir, vrijeme Boba Dylana kad se pjevalo o svijetu bez vojnika. Prepustivši ocu vraćanje novca za školarinu, otišao je u Kolumbiju u namjeri da predaje engleski. Nakon godine dana provedenih u besposlici pokraj rijeka u društvu aligatora, puma i velikih paukova, postao je malo osamljen. Vrativši se u Britaniju, u Manchester, upisao je studij i diplomirao filozofiju na Sveučilištu Victoria. Zatim se posvetio nizu različitih poslova: podučavao je filozofiju u večernjoj školi, radio kao vrtlar, automehaničar i dostavljač na motociklu. Do 28. godine samo je besciljno lutao, a onda je odlučio „potonuti ili isplivati“, uvidjevši da se u životu može osloniti samo na sebe. Za njega je isplivati značilo pisati.“

Nije nepoznato da mi je Louis de Bernieres vrlo drag pisac. Njegov latinoamerički ciklus iz naslova isključivi je razlog tome. Prvi sam ga put čitala prije više od 15 godina i sada ponovno, htijući vidjeti je li se što promijenilo, osim mene. Ovaj sam put čitala polako, promišljeno i tempirajući. Još uvijek sam oduševljena.

Ciklus je miš-maš politike, humora, ljubića, filozofije, magijskog realizma, svega što se u Latinskoj Americi može zamisliti tematizirati. No svaka od knjiga iz serijala ima pojedinačnu, zasebnu tematiku.

„Don Emmanuel i njegov puteni rat“ tematizira u prvom redu politiku i vlast: u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji, na čelu je predsjednik koji namješta izbore, njegova supruga koju je pokupio iz nekog striptiz-bara u Panami, za ministra financija postavio je svog kompanjona kojemu se direktno obraća arkanđeo Gabrijel i koji o državnom trošku pod pseudonimom piše knjige o okultnom. Za to vrijeme, vojskom vladaju pokvarenjaci koji jedni drugom rade o glavi i snuju državni udar. Na lokalnoj razini to je plodno tlo da se razviju razne, većinom komunističke gerilske skupine koje „oslobađaju“ narod (de Bernieres odlično objašnjava zašto komunisti nemaju šanse ikad stupiti na vlast niti se održati na njoj). Već nam ovdje postaje jasno da je u zemlji takve plodnosti sve apsolutno pretjerano – knjiga je mjestimice neoprostivo brutalna, a mjestimice neoprostivo vulgarna. Ništa joj ne zamjeramo. Nakon što im grad bude uništen poplavom, stanovnici jednog malog mjesta sele preko planina u drevni grad Inka, koji nazivaju Cocadebajo de los Gatos, koji će biti mjesto radnje i u drugim romanima iz ciklusa.

„Dionisio Vivo i gospodar kokaina“ tematizira borbu protiv trgovine drogom i organiziranog kriminaliteta u Latinskoj Americi (odnosno, izostanak takve borbe – od trgovine drogom dobro žive zajednice, dobro žive političari, dobro žive kriminalci, koji uživaju ugled i kojih se svi boje). Dionisio Vivo je profesor filozofije koji će se pisanjem javnih pisama tisku nastojati suprotstaviti organiziranom kriminalitetu, i pritom zaraditi titulu neuništivoga i nepobjedivog vješca.

„Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe“ za temu, naravno, ima vrlo složen sustav religijskoj vjerovanja u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji: postojala je religija domorodaca. Konkvistadori su donijeli svoju. Nakon toga su crnački robovi donijeli santeriju, koja se pomiješala sa katoličkom religijom, zbog čega je zavladao kaos. Kardinal Guzman, tipični produkt religijskog kapitalizma, odlučuje dovesti u red sustav vjerovanja, i zbog toga daje odriješene ruke svećeniku tvrdokornih uvjerenja, koji se upušta u krvavi križarski pohod s nebrojenim žrtvama. Samog kardinala Guzmana muče paklene halucinacije koje naizgled nemaju vanjskog uzroka.

Još uvijek, i petnaestak godina poslije ovaj latinoamerički ciklus preporučujem svima onima koji su raspoloženi za malo ozbiljnije čitanje. Nije se pokvario vremenom. Ili se možda mi nismo pokvarili toliko koliko mislimo.

Oznake: louis de bernieres, latinska amerika, religija, Droge, organizirani kriminal, politika, vlast

16.01.2022. u 14:48 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 28.09.2021.

Louis de Bernieres: "Crveni pas"

Malo prekidam pisanje o fantasyu i SF-u da bih vas ponovno upoznala s knjigom o kojoj sam možda već pisala, a možda i nisam. Louis de Bernieres je jedan od mojih najdražih pisaca, ima krasnu španjolsku trilogiju, a „Crveni pas“ je njegova knjiga za djecu i odrasle, temeljena na istinitoj priči.

„Tijekom jednog od svojih putovanja u zapadnu Australiju 1998. godine, Louis de Bernieres pronašao je brončani kip Crvenog psa i poželio doznati kome je posvećen. Nije morao dugo tražiti. Kilometrima uokolo svi su znali priču o Crvenom psu, „profesionalnom putniku“, simpatičnom izjelici koji je s uživanjem jeo sve: vrećice, štapove, leptire, perje i čarape, i koji je pronašao svoj vlastiti način transporta, auto-stopiranje širom Australije. Na svojim putovanjima sretao je različite ljude, sretne i nesretne, ljubazne i one manje ljubazne, a svima njima bilo je zajedničko jedno: svi su htjeli prisvojiti tog samostalnog, pametnog i hrabrog psa. No on je svoju slobodu bio spreman žrtvovati samo za jednog čovjeka, šarmantnog i mladog vozača čiji će ljubavni život patiti upravo zbog njega.“

Louis de Bernieres je prikupio sve priče koje su kolale o Crvenom psu i ukoričio ih.

Ovoga puta „Crvenog psa“ sam čitala svojoj djeci prije spavanja, uvijek po nekoliko poglavlja. I iako ima dijelova koji nisu baš za djecu (ružne, često i nepopravljive stvari koje su se dogodile psu i ljudima oko njega), mislim da im se svidjelo i sa zanimanjem su pratile dogodovštine Crvenog psa, koji se službeno zvao Tally Ho (ima taj jedan humoristični moment koji jako zabavlja djecu, a to je da pas koji jede jestive i nejestive stvari najčešće vrlo smrdljivo prdi, posebno u zatvorenim prostorima). Zapadna Australija je dio u kojemu su ljudi rijetko naseljeni, koji se i devedesetih godina još polagano kolonizirao i počeo eksploatirati, tako da je mjesta za jedno pseto – lutalicu tamo uvijek bilo. Crvenog psa su svi znali, znao se povesti u osobnim automobilima, pa se čak i vozio u autobusima, kamionima i drugim vozilima, ali se uvijek vratio kući.

Priča je kratka, dirljiva, pisana laganim jezikom tako da se može čitati, posebno namijenjena ljubiteljima pasa i drugih životinja, i svakako je preporučujem kao lagano štivo prije spavanja.

Oznake: louis de bernieres, crveni pas, Životinje, lutalica, Književnost, knjige, čitanje

28.09.2021. u 15:30 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 22.03.2017.

Louis de Bernieres: „Prašina koja pada sa snova“

Ova knjiga je vjerojatno prva koju treba spomenuti kao zaslužnu za to što me probudila iz čitateljskog zimskog sna: Louis de Bernieres je, iako ga se možda neću sjetiti na prvu, jedan od mojih najdražih autora (čak i ako nisam pročitala „Mandolinu kapetana Corellija“, iako namjeravam), a njegov novoprevedeni roman, „Prašina koja pada iz snova“ je teško opisivi čitateljski biser.

Kraj je viktorijanskog doba u Engleskoj, i za tri dobrostojeće susjedne obitelji, zlatno doba kralja Edvarda označava jedno idilično djetinjstvo. Za četiri djevojke iz kuće The Grampians: Rosie, Christabel, Ottilie i Sophie McCosh, kćeri burzovnog mešetara Hamiltona McCosha i njegove supruge, ljubiteljice kraljevske obitelji, za njihove susjede, male Amerikance Sidneya, Alberta i Ashbridgea Pendennisa, te za njihove susjede s druge strane, Daniela i Archieja Pitta, kraj edvardijanskog doba i početak Prvog svjetskog rata istovremeno je i naglo odrastanje i zauzimanje novih pozicija u svijetu i ratnim zbivanjima.

Rosie je od djetinjstva bila obećana Ashbridgeu i to se podrazumijevalo za sve Prijatelje (Pals, kako su se kao djeca nazivali), no njegovo stradavanje u ratu će je natjerati da se okrene vjeri, a s druge strane da se posveti brizi za bolesnike u vojnoj bolnici. Njezina druga sestra, Ottilie, također je radila u vojnoj bolnici, dok je Christabel bila fotografkinja u ratu (i tako upoznala svoju partnericu Gaskell), dok je smotana Sophie, koja je bila vozačica i mehaničarka u ratu, usred ratnih zbivanja upoznala vojnog svećenika Fairheada, a njihova ljubavna priča jedina je tekla glatko i idilično od samog svog začetka.

Archie Pitt se borio s indijskim plemenima u britanskim kolonijama, a njegov brat Daniel Pitt se u Prvom svjetskom ratu proslavio kao vrhunski vojni pilot. Upravo će njegova i Rosiena sudbina biti spojene po završetku rata.

Kad je rat završio, sve tri obitelji su ustanovile (neki članovi s manje otpora, a neki sa više), da su se vremena promijenila: djevojke su shvatile da se nakon što su vidjele tragedije i stradanja na fronti i u vojnim bolnicama, više ne mogu vratiti vezenju i poeziji, plesovima i društvenim obvezama na način na koji bi to s voljom činile da rata nije bilo – svaka od njih će tražiti svoje novo mjesto u svijetu, zauzimati ulogu kakva djevojkama iz višeg društvenog sloja možda i ne pristaje. S druge strane, Daniel Pitt i njegovi suborci, pa i velečasni Fairhead, shvatit će da svoje živote nakon rata moraju nastaviti, jer su kroz četiri godine oni bili zaustavljeni, ali ih ranije zacrtane životne putanje više ne zadovoljavaju – društveni sloj kojemu su pripadali više ne postoji, ili ako postoji, sve više propada, a novi društveni poredak još nije uspostavljen.

Ovaj je roman dirljiv, životan i uvjerljiv: govori o „bespućima povijesne zbiljnosti“ u kakvima se svi u ovom ili onom periodu svog života možemo naći – rat, velike seobe naroda poput ove kakvu sad doživljavamo u Hrvatskoj, prestanak života kakav poznajemo… Sve je to nešto s čime se svi možemo poistovjetiti (a istovremeno, pisano na razini razrješavanja svakodnevnih situacija poput razmirica s neurotičnom punicom, nesporazuma oko odgoja djeteta ili bračnih zadjevica). Zato, ako imate strpljenja i vremena, nećete požaliti ako oboje utrošite upravo na ovaj roman, ja ga toplo preporučujem.

Oznake: louis de bernieres, prašina koja pada sa snova, prvi svjetski rat, bespuća povijesne zbiljnosti, obitelj, rat, knjige i čitanje

22.03.2017. u 12:30 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< siječanj, 2022  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2022 (4)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com