Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 16.01.2022.
Louis de Bernieres: „Don Emmanuel i njegov puteni rat“/“Dionisio Vivo i gospodar kokaina“/“Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe“ (latinoamerički ciklus)
„Godine 1954. u Londonu na svijet je došao Louis de Bernieres. Odrastajući uz oca vojnika želio je krenuti njegovim stopama, pa je s 14 godina dobio vojnu stipendiju i s 18 godina odjenuo uniformu, no ondje je već nakon četiri mjeseca shvatio da je u duši zapravo pacifist. Kako je sam rekao, bio je to kraj šezdesetih, vrijeme za ljubav i mir, vrijeme Boba Dylana kad se pjevalo o svijetu bez vojnika. Prepustivši ocu vraćanje novca za školarinu, otišao je u Kolumbiju u namjeri da predaje engleski. Nakon godine dana provedenih u besposlici pokraj rijeka u društvu aligatora, puma i velikih paukova, postao je malo osamljen. Vrativši se u Britaniju, u Manchester, upisao je studij i diplomirao filozofiju na Sveučilištu Victoria. Zatim se posvetio nizu različitih poslova: podučavao je filozofiju u večernjoj školi, radio kao vrtlar, automehaničar i dostavljač na motociklu. Do 28. godine samo je besciljno lutao, a onda je odlučio „potonuti ili isplivati“, uvidjevši da se u životu može osloniti samo na sebe. Za njega je isplivati značilo pisati.“
Nije nepoznato da mi je Louis de Bernieres vrlo drag pisac. Njegov latinoamerički ciklus iz naslova isključivi je razlog tome. Prvi sam ga put čitala prije više od 15 godina i sada ponovno, htijući vidjeti je li se što promijenilo, osim mene. Ovaj sam put čitala polako, promišljeno i tempirajući. Još uvijek sam oduševljena.
Ciklus je miš-maš politike, humora, ljubića, filozofije, magijskog realizma, svega što se u Latinskoj Americi može zamisliti tematizirati. No svaka od knjiga iz serijala ima pojedinačnu, zasebnu tematiku.
„Don Emmanuel i njegov puteni rat“ tematizira u prvom redu politiku i vlast: u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji, na čelu je predsjednik koji namješta izbore, njegova supruga koju je pokupio iz nekog striptiz-bara u Panami, za ministra financija postavio je svog kompanjona kojemu se direktno obraća arkanđeo Gabrijel i koji o državnom trošku pod pseudonimom piše knjige o okultnom. Za to vrijeme, vojskom vladaju pokvarenjaci koji jedni drugom rade o glavi i snuju državni udar. Na lokalnoj razini to je plodno tlo da se razviju razne, većinom komunističke gerilske skupine koje „oslobađaju“ narod (de Bernieres odlično objašnjava zašto komunisti nemaju šanse ikad stupiti na vlast niti se održati na njoj). Već nam ovdje postaje jasno da je u zemlji takve plodnosti sve apsolutno pretjerano – knjiga je mjestimice neoprostivo brutalna, a mjestimice neoprostivo vulgarna. Ništa joj ne zamjeramo. Nakon što im grad bude uništen poplavom, stanovnici jednog malog mjesta sele preko planina u drevni grad Inka, koji nazivaju Cocadebajo de los Gatos, koji će biti mjesto radnje i u drugim romanima iz ciklusa.
„Dionisio Vivo i gospodar kokaina“ tematizira borbu protiv trgovine drogom i organiziranog kriminaliteta u Latinskoj Americi (odnosno, izostanak takve borbe – od trgovine drogom dobro žive zajednice, dobro žive političari, dobro žive kriminalci, koji uživaju ugled i kojih se svi boje). Dionisio Vivo je profesor filozofije koji će se pisanjem javnih pisama tisku nastojati suprotstaviti organiziranom kriminalitetu, i pritom zaraditi titulu neuništivoga i nepobjedivog vješca.
„Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe“ za temu, naravno, ima vrlo složen sustav religijskoj vjerovanja u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji: postojala je religija domorodaca. Konkvistadori su donijeli svoju. Nakon toga su crnački robovi donijeli santeriju, koja se pomiješala sa katoličkom religijom, zbog čega je zavladao kaos. Kardinal Guzman, tipični produkt religijskog kapitalizma, odlučuje dovesti u red sustav vjerovanja, i zbog toga daje odriješene ruke svećeniku tvrdokornih uvjerenja, koji se upušta u krvavi križarski pohod s nebrojenim žrtvama. Samog kardinala Guzmana muče paklene halucinacije koje naizgled nemaju vanjskog uzroka.
Još uvijek, i petnaestak godina poslije ovaj latinoamerički ciklus preporučujem svima onima koji su raspoloženi za malo ozbiljnije čitanje. Nije se pokvario vremenom. Ili se možda mi nismo pokvarili toliko koliko mislimo.
Oznake: louis de bernieres, latinska amerika, religija, Droge, organizirani kriminal, politika, vlast
četvrtak, 08.05.2014.
Petru Cimpoesu: "Svetac u liftu"
O rumunjskoj književnosti, o rumunjskoj kulturi, pa i o rumunjskom društvu općenito, u Hrvatskoj se malo zna u širim društvenim krugovima. Zato dopustite da vam prvo nešto kažem o autoru Petruu Cimpoesuu, jednom od najistaknutijih rumunjskih suvremenih prozaika. Rođen 1952. godine, autor je 1983. napisao svoj književni prvijenac „Sjećanja iz provincije“, koji je osvojio Nagradu udruženja pisaca iz Iasija. Nakon toga, napisao je naslove „Naravno“, „Junak nehotice“, „Kraljevstvo za muhu“, „Pripovijest o Velikom razbojniku“ i „Christina Domestica i Lovci na duše“, no djelo koje ga je proslavilo, „Svetac u liftu“, napisao je 2001. godine i za njega je dobio nagradu Udruženja pisaca Rumunjske, a u Češkoj je 2006. godine proglašeno knjigom godine. O sebi autor kaže kako se pisanjem počeo baviti kako bi pobijedio svog demona neuroze.
„Svetac u liftu“ istodobno je filozofsko i humorističko djelo. Radi se o romanu podijeljenom na četiri velike cjeline, podnaslovljeno je kao „Roman s anđelima i Moldavcima“, a kod nas je objavljeno u nakladi Znanja - Biblioteka Hit, čiji prijevod s rumunjskog potpisuje Mate Maras (osobito se korisnim pokazao pogovor prevoditelja s osnovnim uputama o rumunjskom izgovoru).
Radi se o sljedećem – u jednoj velikoj stambenoj zgradi u rumunjskom gradu Bacauu, zaglavio se lift. Stanovnici zgrade, pa čak ni predsjednik kućnog savjeta, gospodin Ion, nisu to primijetili do trećeg dana, jer je prethodno bio vikend, a pozadina problema nije se otkrila, niti se išta počelo rješavati do iza sredine romana (što je i moja najveća zamjerka, jer autor veliki dio romana posvećuje ocrtavanju pojedinačnih životnih priča stanovnika zgrade, na štetu glavne fabularne linije, a to je – što se zapravo dogodilo s liftom).
Priču čitatelj počinje pratiti od usrdnih molitvi gospođe Pelaghije, koja ima tajnu vezu s „gospodinom preko čijeg imena prelazimo šutke“ iz iste zgrade, njezinih roditelja gospođe Alis i gospodina Vasilea, koji je za vrijeme Ceaucesceove diktature bio direktor kombinata za tov stoke, a sad je visokopozicionirani član stranke umirovljenika, koji, međutim, i dalje gaji nade u veliki politički uspjeh. Osim njega, tu je gospođica Zenovia koja pod izlikom da posjećuje svog najboljeg učenika Temistoclea, zapravo u susjednom stanu vježba poze iz Kama-sutre s izvjesnim Nicostratom, gospodin Ilie koji se kroz cijeli roman bavi popravkom svog motocikla i nekretninskim malverzacijama, gospodin Elefterie i njegova supruga Gleofina koji se nadaju osvojiti dobitak na lotu, gospodin Eftimie, profesor biologije kojemu se nakon što ga je supruga ostavila, događa da ga učenica optuži da je s njim zatrudnjela, a na koncu konca, imamo i gospodina Tomu i gospodina Gheorgea, koji kao upućeni pratitelji BBC-a na rumunjskom jeziku služe kao politički i društveni komentatori događanja.
U konačnici, tu je i Simion, postariji postolar iz prizemlja, koji u liftu na osmom katu moli i snatri o vjeri.
Moram priznati da mi je najbolji dio ovog romana upravo posljednji, u kojem Simion u obliku prispodoba govori okupljenim stanovnicima zgrade, a među tim prispodobama, osobito je dojmljiva ona s autorovim predviđanjima o tome kako bi to bilo kad bi se Isus Krist u današnje vrijeme kandidirao za izbore. Kakve bi šanse Isus s nekoliko svojih učenika imao, obilazeći od kuće do kuće, u vremenu televizijskih reklama i jumbo-plakata? Kako bi njegova prošlost radila protiv njega i bi li je njegovi politički protivnici prezentirali javnosti kako bi ga diskreditirali? Iz prethodnih pitanja vidljivo je da se autor u ovom dijelu romana služio satiričkim alatima radi humorističnog dojma, i to, po mom mišljenju, prilično uspješno.
Ostatak radnje, kako već rekoh, dojmio me se pomalo sporim i izrazito narativnim, ali u svrhu boljeg upoznavanja rumunjskog društva i kulture, prva tri dijela romana mogu biti prilično edukativna ako pretpostavimo da je autor izabrao arhetipe modernog rumunjskog čovjeka, ujedinjene u istom stambenom prostoru.
Stoga, ovaj roman preporučujem književnim turistima i onima koji se tako osjećaju, preporučujem ga religioznim čitateljima i čitateljima s filozofskom crtom, te onima koji vole pomalo politički nekorektan humor.
Oznake: petru cimpoesu, svetac u liftu, rumunjski jezik, religija
subota, 06.04.2013.
Iain Pears: "Slučaj smjerokaza"
Eh, s ovim sam se romanom napatila – dio patnje je bio i u tome što se radi o 700 stranica dugom djelu (imate tu što i držati kroz sate i sate čitanja). Još jednom moram reći (kao i u odnosu na mnoge druge knjige koje sam čitala): nije mi žao.
Kroz priče četiriju aktera, autor obrađuje jedan događaj koji je smješten u razdoblje nakon svrgnuća Cromwella i ponovne uspostave monarhije (radi se, dakle, o sredini 17. stoljeća), u mjestu Oxford, koje se tek počinje etablirati kao sveučilišni gradić. U taj gradić dolazi student Marco da Cola i počinje od posljedica slomljene noge liječiti majku Sare Blundy, siromašne sluškinje za koju kruže priče da je vještica, da surađuje s radikalima (kojih u vrijeme nakon Cromwella ima izrazito puno), da je vjerski izopačena, da je kurva i slično. Da Cola se sprijateljuje s doktorom Lowerom, mladim liječnikom i znanstvenikom (eksperimentatorom) te s njim vrši različite eksperimente. Nakon što u sumnjivim okolnostima u svojoj ćeliji premine staromodni svećenik Grove, sumnja vrlo brzo pada na gradsku otpadnicu Saru Brundy.
U svemu tome, na svoj način, kao žrtva svoje vlastite zablude i paranoje, sudjeluje i doktor Wallis, matematičar koji je u Cromwellovoj vladi presretao pisma i razbijao šifre kojima su se služili protudržavni elementi, a konačno razrješenje priče daje jedan povjesničar i oksfordski gradski tračer koji ima važnu ulogu u otkrivanju tajne Groveove smrti i krivnje Sare Blundy za taj zločin.
Svako od poglavlja (a pišu ih: Marco da Cola; James Prescott, sin lokalnog zemljoposjednika koji nastoji otkriti tko su krivci, koji su u povijesnim previranjima smjestili optužbu za veleizdaju njegovom ocu; doktor Wallis i svećenik Wood, povjesničar) pisano je u ich-formi, svako je pisano različitim glasom (na prijevodu su radila četiri različita prevoditelja, što je i u prijevodu dalo različite glasove svim govornicima), i svako obrađuje različiti aspekt događaja koji obavijaju ovaj središnji, ključni događaj koji ih sve povezuje. Tako saznajemo važne povijesne činjenice, društvene običaje, dostignuća znanstvenog napretka, razvoj religijskih skupina, pa i tračeve o slavnim ljudima toga doba.
Autor Iain Pears i sam je zanimljiva ličnost jer je povijesno vrlo potkovan: surađivao je na nizu televizijskih i radijskih emisija za BBC, radio je kao sastavljač leksikona i rječnika, suradnik je časopisa u kojima piše članke i recenzije na teme umjetnosti, financija i povijesti, a ovaj roman je prvo njegovo djelo koje nije dio njegove serije kriminalističkih romana s temom umjetnosti.
Ovo je pametno pisan krimić (u prvi mah, nakon što sam završila s poglavljima Marca da Cole, mislila sam – čemu sve to, zašto je išao mijenjati pripovjedača i ponovno opisivati jedne te iste događaje? Ali kad mi se sve počelo bistriti, uvidjela sam kako je inteligentno i svestrano opisao jedan, u povijesnom smislu možda čak i nebitan događaj), pa unatoč tome što je obilat, svakako bih ga preporučila kao nešto što doista vrijedi utrošenog vremena.
Oznake: iain pears, slučaj smjerokaza, cromwell, dešifriranje, religija
