„Godine 1954. u Londonu na svijet je došao Louis de Bernieres. Odrastajući uz oca vojnika želio je krenuti njegovim stopama, pa je s 14 godina dobio vojnu stipendiju i s 18 godina odjenuo uniformu, no ondje je već nakon četiri mjeseca shvatio da je u duši zapravo pacifist. Kako je sam rekao, bio je to kraj šezdesetih, vrijeme za ljubav i mir, vrijeme Boba Dylana kad se pjevalo o svijetu bez vojnika. Prepustivši ocu vraćanje novca za školarinu, otišao je u Kolumbiju u namjeri da predaje engleski. Nakon godine dana provedenih u besposlici pokraj rijeka u društvu aligatora, puma i velikih paukova, postao je malo osamljen. Vrativši se u Britaniju, u Manchester, upisao je studij i diplomirao filozofiju na Sveučilištu Victoria. Zatim se posvetio nizu različitih poslova: podučavao je filozofiju u večernjoj školi, radio kao vrtlar, automehaničar i dostavljač na motociklu. Do 28. godine samo je besciljno lutao, a onda je odlučio „potonuti ili isplivati“, uvidjevši da se u životu može osloniti samo na sebe. Za njega je isplivati značilo pisati.“
Nije nepoznato da mi je Louis de Bernieres vrlo drag pisac. Njegov latinoamerički ciklus iz naslova isključivi je razlog tome. Prvi sam ga put čitala prije više od 15 godina i sada ponovno, htijući vidjeti je li se što promijenilo, osim mene. Ovaj sam put čitala polako, promišljeno i tempirajući. Još uvijek sam oduševljena.
Ciklus je miš-maš politike, humora, ljubića, filozofije, magijskog realizma, svega što se u Latinskoj Americi može zamisliti tematizirati. No svaka od knjiga iz serijala ima pojedinačnu, zasebnu tematiku.
„Don Emmanuel i njegov puteni rat“ tematizira u prvom redu politiku i vlast: u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji, na čelu je predsjednik koji namješta izbore, njegova supruga koju je pokupio iz nekog striptiz-bara u Panami, za ministra financija postavio je svog kompanjona kojemu se direktno obraća arkanđeo Gabrijel i koji o državnom trošku pod pseudonimom piše knjige o okultnom. Za to vrijeme, vojskom vladaju pokvarenjaci koji jedni drugom rade o glavi i snuju državni udar. Na lokalnoj razini to je plodno tlo da se razviju razne, većinom komunističke gerilske skupine koje „oslobađaju“ narod (de Bernieres odlično objašnjava zašto komunisti nemaju šanse ikad stupiti na vlast niti se održati na njoj). Već nam ovdje postaje jasno da je u zemlji takve plodnosti sve apsolutno pretjerano – knjiga je mjestimice neoprostivo brutalna, a mjestimice neoprostivo vulgarna. Ništa joj ne zamjeramo. Nakon što im grad bude uništen poplavom, stanovnici jednog malog mjesta sele preko planina u drevni grad Inka, koji nazivaju Cocadebajo de los Gatos, koji će biti mjesto radnje i u drugim romanima iz ciklusa.
„Dionisio Vivo i gospodar kokaina“ tematizira borbu protiv trgovine drogom i organiziranog kriminaliteta u Latinskoj Americi (odnosno, izostanak takve borbe – od trgovine drogom dobro žive zajednice, dobro žive političari, dobro žive kriminalci, koji uživaju ugled i kojih se svi boje). Dionisio Vivo je profesor filozofije koji će se pisanjem javnih pisama tisku nastojati suprotstaviti organiziranom kriminalitetu, i pritom zaraditi titulu neuništivoga i nepobjedivog vješca.
„Kardinal Guzman i njegovo bremenito nasljeđe“ za temu, naravno, ima vrlo složen sustav religijskoj vjerovanja u toj zamišljenoj latinoameričkoj zemlji: postojala je religija domorodaca. Konkvistadori su donijeli svoju. Nakon toga su crnački robovi donijeli santeriju, koja se pomiješala sa katoličkom religijom, zbog čega je zavladao kaos. Kardinal Guzman, tipični produkt religijskog kapitalizma, odlučuje dovesti u red sustav vjerovanja, i zbog toga daje odriješene ruke svećeniku tvrdokornih uvjerenja, koji se upušta u krvavi križarski pohod s nebrojenim žrtvama. Samog kardinala Guzmana muče paklene halucinacije koje naizgled nemaju vanjskog uzroka.
Još uvijek, i petnaestak godina poslije ovaj latinoamerički ciklus preporučujem svima onima koji su raspoloženi za malo ozbiljnije čitanje. Nije se pokvario vremenom. Ili se možda mi nismo pokvarili toliko koliko mislimo.
Post je objavljen 16.01.2022. u 14:48 sati.