Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 24.03.2017.
Mario Puzo: „Sicilijanac“
Tamo gdje „Kum“ završava, počinje „Sicilijanac“ – nakon što mladi Michael Corleone „okaje“ svoju sudbinu na Siciliji gdje se skriva kroz dvije godine, konačno je spreman za povratak kući, u Ameriku. Međutim, prije nego što se vrati, mora još nešto učiniti za lokalnu sicilijansku zajednicu: mora sigurno prevesti u Ameriku Turija (Salvatorea) Guiliana, mladića koji se svojim gerilskim banditskim pothvatima uspio zamjeriti i karabinjerima, i cjelokupnoj domaćoj Mafiji, na čelu s don Croceom Malom, koji se nadao da će ga mladić naslijediti na čelu Obitelji.
Vrijeme radnje: od 1943. godine do 1950. godine.
Mjesto radnje: gradić po imenu Montelepre, ali i cijela Sicilija s glavnim gradom Palermom.
Povod radnji: Turi Guiliano je bio dvadesetogodišnjak koji je s najboljim prijateljem Gaspareom Pisciottom krijumčario hranu preko planina za sestrino vjenčanje (crno tržište je bilo osobito razvijeno u to doba, jer prikupljanje hrane preko vlade i njezina distribucija su značili glad, ali i predstavljali način da Mafija dodatno zaradi), kada su ih zatekli karabinjeri, koji su im htjeli zaplijeniti robu. Turi je ustrijeljen, jedva je preživio pod paskom samostanskih svećenika, i tada je odlučio da se više neće pokoravati vladi čiji su pripadnici skloni ubiti čovjeka zbog koluta sira.
Tu počinje njegova legenda: od dječaka se razvio u ozbiljnog vojnog taktičara, kojemu nije mogla doskočiti niti vlada iz Rima, a niti članovi Obitelji, imao je veliku podršku sicilijanskih seljaka i radnika iako nije bio socijalist ni komunist, i svakodnevno je poduzimao brojne akcije kojima je provocirao vladajuće i novac i druga dobra dijelio građanima, učinivši od sebe tako sicilijanskog Robina Hooda.
Međutim, dolaskom organizirane vojne akcije na Siciliju, krug oko Turija Guiliana i njegove bande (koja je svakodnevno okupljala sve veći broj članova) počinje se zatvarati i on odluči pobjeći u Ameriku, za što mu treba pomoć obitelji Corleone, ali i njegovog neprijatelja don Crocea Mala na Siciliji. I upravo u tom trenutku počinje radnja.
Ovaj roman je silno zabavan, čita se u dahu i začinjen je nizom obrata, pa, ako ste fan uzbudljive i napete priče, svakako pročitajte ako već niste.
Oznake: mario puzo, sicilijanac, mafija, obitelj, omerta, korupcija
ponedjeljak, 20.03.2017.
Mario Puzo: „Posljednji don“
U nekoliko tjedana sam ponovno razvila ozbiljan čitateljski apetit pa sam se zainatila konačno pročitati „Posljednjeg dona“ američkog autora Maria Puza, koji sam počinjala čitati zacijelo pet puta i nikako da ga dovršim. E sad je konačno dolijao!
U središtu je radnje don Domenico Clericuzio, koji želi svoju Obitelj u cijelosti izvesti iz ilegalnih poslova i učiniti ih dobrostojećim pripadnicima američke više klase. Njegovi sinovi Vincent, Petie i Giorgio se već ionako bave ugostiteljstvom, građevinom i bankarskim poslovima, no u sferu legalnog treba uvesti i njegovog krvnika Pippija de Lenu i njegovog sina Crossa, čiji je paravan vođenje hotela i kasina Xanadu u Las Vegasu, ali najveću brigu ostarjelom donu zadaje njegova emocionalno poremećena kći Rose Marie i njezin sin jedinac Dante, rođen iz tragično okončanog braka i zato zadojen mržnjom prema obitelji i mržnjom prema Crossu i njegovom ocu.
Jedan od okidača za priču je i ljubavni odnos između sada već odraslog Crossa de Lene i glumice Athene Aquitane, prijateljice Crossove sestre Claudie (i općenito, u ovom romanu si je Puzo dao truda opisati i odnose u američkoj filmskoj industriji, odnos prema scenaristima i drugim autorima kreativnih sadržaja, odnos studija prema glumcima i redateljima i opisati općenito ozračje u tom društvenom segmentu)
Općeniti dojam, kad dođete do kraja, jest da roman i nije tako loš, ali je od do sada pročitanih Puzovih romana, po meni daleko najslabiji (zadnji put sam ga počela čitati neposredno nakon „Kuma“ i odmah na prvu mi je dojam bio kako je ovaj roman za klasu ispod „Kuma“) – nakon njega sam pročitala i „Sicilijanca“ i on je ostavio nešto snažniji, uvjerljiviji utisak nego „Posljednji don“.
Sve u svemu, za tipa koji nije mafijaš, koji s pripadnikom Mafije nikada nije razgovarao ni razmjenjivao iskustva, Mario Puzo uspijeva složiti vrlo uvjerljivu sliku ovog društvenog sloja i, priznajem, prilično slikovito uspijeva dočarati i neke aspekte našeg balkanskog društva.
Oznake: mario puzo, posljednji don, mafija, obitelj, omerta
