U nekoliko tjedana sam ponovno razvila ozbiljan čitateljski apetit pa sam se zainatila konačno pročitati „Posljednjeg dona“ američkog autora Maria Puza, koji sam počinjala čitati zacijelo pet puta i nikako da ga dovršim. E sad je konačno dolijao!
U središtu je radnje don Domenico Clericuzio, koji želi svoju Obitelj u cijelosti izvesti iz ilegalnih poslova i učiniti ih dobrostojećim pripadnicima američke više klase. Njegovi sinovi Vincent, Petie i Giorgio se već ionako bave ugostiteljstvom, građevinom i bankarskim poslovima, no u sferu legalnog treba uvesti i njegovog krvnika Pippija de Lenu i njegovog sina Crossa, čiji je paravan vođenje hotela i kasina Xanadu u Las Vegasu, ali najveću brigu ostarjelom donu zadaje njegova emocionalno poremećena kći Rose Marie i njezin sin jedinac Dante, rođen iz tragično okončanog braka i zato zadojen mržnjom prema obitelji i mržnjom prema Crossu i njegovom ocu.
Jedan od okidača za priču je i ljubavni odnos između sada već odraslog Crossa de Lene i glumice Athene Aquitane, prijateljice Crossove sestre Claudie (i općenito, u ovom romanu si je Puzo dao truda opisati i odnose u američkoj filmskoj industriji, odnos prema scenaristima i drugim autorima kreativnih sadržaja, odnos studija prema glumcima i redateljima i opisati općenito ozračje u tom društvenom segmentu)
Općeniti dojam, kad dođete do kraja, jest da roman i nije tako loš, ali je od do sada pročitanih Puzovih romana, po meni daleko najslabiji (zadnji put sam ga počela čitati neposredno nakon „Kuma“ i odmah na prvu mi je dojam bio kako je ovaj roman za klasu ispod „Kuma“) – nakon njega sam pročitala i „Sicilijanca“ i on je ostavio nešto snažniji, uvjerljiviji utisak nego „Posljednji don“.
Sve u svemu, za tipa koji nije mafijaš, koji s pripadnikom Mafije nikada nije razgovarao ni razmjenjivao iskustva, Mario Puzo uspijeva složiti vrlo uvjerljivu sliku ovog društvenog sloja i, priznajem, prilično slikovito uspijeva dočarati i neke aspekte našeg balkanskog društva.
Post je objavljen 20.03.2017. u 12:28 sati.