Evo me ponovno s nekoliko noviteta (i nekih romana koje su noviteti samo meni). Da se razumijemo, vjerojatno me ne biste vidjeti u blogosferi da ovih dana neprestano ne pada kiša, što je ponovno pravo vrijeme za čitanje i bavljenje knjigama (inače me vrijeme mami van, jer se čini kao da ova konstantna zimojesen traje vječno).
Dulje mi je vrijeme nego što sam očekivala trebalo za čitanje romana Toma Hillenbranda pod nazivom „Kradljivac kave“. Autor je Nijemac, pisac mlađe generacije (rođen je 1972. godine). „Kradljivac kave“ mu je prvi povijesni roman, avantura u koju se upustio nakon što je ovjenčan s nekoliko nagrada za svoje znanstvenofantastične i kriminalističke romane.
Nažalost, cijela premisa romana sadržana je u naslovu.
„Godina je 1683. Europa je opčinjena novom drogom. Ta se droga zove kava. Iako je izuzetno skupa, posvuda je vrlo tražena, ali monopol na nju u rukama je Turskog carstva. Dugo su Europljani prezirali taj bezbožni napitak i radije pili pivo. No unatoč visokoj cijeni kava osvaja svijet. Londonski filozofi, amsterdamski trgovci začinima i pariški pjesnici okupljaju se u kavanama kako bi uživali u ovom prosvjetiteljskom napitku. Ali kava je skupa, a onoga tko bi ju želio prokrijumčariti iz jemenske Moke očekuje smrtna kazna. Međutim, jedan mladi Englez osmislio je plan kako Turcima ukrasti ta dragocjena zrna. Kako mu je jedan veliki posao upravo propao, odlučio je krenuti na sve ili ništa: uz novčanu podršku Istočnoindijske kompanije okupio je tim stručnjaka iz raznih zemalja s namjerom da Turcima ukrade kavu. Ispočetka se čini kao da sve ide glatko, ali kako vrijeme prolazi jasno im je da su se upustili u skoro neizvodiv poduhvat…“
Zbog toga, neću vam dalje pisati o fabuli romana, pa čak niti o likovima, iako su poneki zaista osebujni i predstavljaju vjerojatno najpamtljiviji aspekt romana, nego ću vam reći da mi je također trebalo neko vrijeme da se ufuram u čitanje, jer mi se početak činio slab, a pri sredini je atmosfera zapravo najupečatljivija. Ono što autoru nikako ne treba poreći jest da se za pisanje ovog romana dobro pripremio – političko-povijesne okolnosti toga vremena su jasno ocrtane, začeci kapitalizma u Europi su još jasniji, a vjerujem da su i detalji vjerodostojni. Kako sam prije nekih 15-ak godina za jedan feljton istraživala povijest, razvoj i širenje kave, i u tom dijelu mogu potvrditi da roman ne odstupa od utvrđenih povijesnih činjenica.
Međutim, čitanje ovog romana podsjetilo me i na to koliko sam ojađena zbog činjenice da me problemi sa želucem i visokim krvnim tlakom priječe u tome da i dalje uživam u ovom globalno popularnom (najčešće) toplom napitku. Lakonski rečeno, čini se da sam ja svoju životnu kvotu kave – očigledno već popila.
Sada pijem crni čaj s mlijekom (na britanski način, dakle), i on mi odgovara, ali se neprestano raspitujem za alternative – što vi pijete ujutro i poslijepodne? U ormariću imam i kavovine (Divku), no one ne sadržavaju onaj kofeinski kick o kojemu sam ovisna, a i prilično su kalorične za nas koji se nalijevamo hektolitrima tekućine (iz istih razloga otpadaju i razni kupovni pripravci cappuccina), pa sam neprestano u potrazi za adekvatnim alternativama. U čemu je stvar, zašto moj želudac više ne podnosi kavu? (obično sam pila instant-kavu s mlijekom, bez šećera ili tursku kavu na isti način, nema razlike u reakciji)
Pijete li kavu? Kakvu kavu pijete? Ako ne pijete kavu, što pijete?
Post je objavljen 22.05.2021. u 08:15 sati.