Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 22.05.2021.
Tom Hillenbrand: „Kradljivac kave“
Evo me ponovno s nekoliko noviteta (i nekih romana koje su noviteti samo meni). Da se razumijemo, vjerojatno me ne biste vidjeti u blogosferi da ovih dana neprestano ne pada kiša, što je ponovno pravo vrijeme za čitanje i bavljenje knjigama (inače me vrijeme mami van, jer se čini kao da ova konstantna zimojesen traje vječno).
Dulje mi je vrijeme nego što sam očekivala trebalo za čitanje romana Toma Hillenbranda pod nazivom „Kradljivac kave“. Autor je Nijemac, pisac mlađe generacije (rođen je 1972. godine). „Kradljivac kave“ mu je prvi povijesni roman, avantura u koju se upustio nakon što je ovjenčan s nekoliko nagrada za svoje znanstvenofantastične i kriminalističke romane.
Nažalost, cijela premisa romana sadržana je u naslovu.
„Godina je 1683. Europa je opčinjena novom drogom. Ta se droga zove kava. Iako je izuzetno skupa, posvuda je vrlo tražena, ali monopol na nju u rukama je Turskog carstva. Dugo su Europljani prezirali taj bezbožni napitak i radije pili pivo. No unatoč visokoj cijeni kava osvaja svijet. Londonski filozofi, amsterdamski trgovci začinima i pariški pjesnici okupljaju se u kavanama kako bi uživali u ovom prosvjetiteljskom napitku. Ali kava je skupa, a onoga tko bi ju želio prokrijumčariti iz jemenske Moke očekuje smrtna kazna. Međutim, jedan mladi Englez osmislio je plan kako Turcima ukrasti ta dragocjena zrna. Kako mu je jedan veliki posao upravo propao, odlučio je krenuti na sve ili ništa: uz novčanu podršku Istočnoindijske kompanije okupio je tim stručnjaka iz raznih zemalja s namjerom da Turcima ukrade kavu. Ispočetka se čini kao da sve ide glatko, ali kako vrijeme prolazi jasno im je da su se upustili u skoro neizvodiv poduhvat…“
Zbog toga, neću vam dalje pisati o fabuli romana, pa čak niti o likovima, iako su poneki zaista osebujni i predstavljaju vjerojatno najpamtljiviji aspekt romana, nego ću vam reći da mi je također trebalo neko vrijeme da se ufuram u čitanje, jer mi se početak činio slab, a pri sredini je atmosfera zapravo najupečatljivija. Ono što autoru nikako ne treba poreći jest da se za pisanje ovog romana dobro pripremio – političko-povijesne okolnosti toga vremena su jasno ocrtane, začeci kapitalizma u Europi su još jasniji, a vjerujem da su i detalji vjerodostojni. Kako sam prije nekih 15-ak godina za jedan feljton istraživala povijest, razvoj i širenje kave, i u tom dijelu mogu potvrditi da roman ne odstupa od utvrđenih povijesnih činjenica.
Međutim, čitanje ovog romana podsjetilo me i na to koliko sam ojađena zbog činjenice da me problemi sa želucem i visokim krvnim tlakom priječe u tome da i dalje uživam u ovom globalno popularnom (najčešće) toplom napitku. Lakonski rečeno, čini se da sam ja svoju životnu kvotu kave – očigledno već popila.
Sada pijem crni čaj s mlijekom (na britanski način, dakle), i on mi odgovara, ali se neprestano raspitujem za alternative – što vi pijete ujutro i poslijepodne? U ormariću imam i kavovine (Divku), no one ne sadržavaju onaj kofeinski kick o kojemu sam ovisna, a i prilično su kalorične za nas koji se nalijevamo hektolitrima tekućine (iz istih razloga otpadaju i razni kupovni pripravci cappuccina), pa sam neprestano u potrazi za adekvatnim alternativama. U čemu je stvar, zašto moj želudac više ne podnosi kavu? (obično sam pila instant-kavu s mlijekom, bez šećera ili tursku kavu na isti način, nema razlike u reakciji)
Pijete li kavu? Kakvu kavu pijete? Ako ne pijete kavu, što pijete?
Oznake: tom hillenbrand, kradljivac kave, kava, povijest, europa
ponedjeljak, 04.07.2016.
Kuharice (manje zbori, da ti ručak ne zagori)
Moralo je proći više od dva mjeseca da se udostojim dodati novi post na blog – puklo me nepisanje, nečitanje, ne-rvoza, tko zna što... no sad je ljeto ovdje i moram vam reći da sam vrijeme u protekla dva mjeseca traćila i svoju neurozu primirivala gledajući lijepe slike u kuharicama koje sam u tom vremenu pribavila (i dalje stojim kod onoga da ima nešto lijepo i umirujuće u čitanju recepata i gledanju slika lijepih jela).
U prvom redu, konačno sam bacila oko na golotinju “Golog kuhara” jednog od najslavnijih britanskih celebrity kuhara, Jamiea Olivera. Više nego kao kuharica, ova se knjiga može čitati kao autobiografija – kako je prva iskustva stjecao u očevoj gostionici, kako se zaljubio u talijansku kuhinju i slično. Ipak, kao i sve kuharice, i ova sadrži pregršt recepata za razna jela, od kojih su nam neka čak i dostupna za pripremanje, a također je i vizualno dojmljiva, zbog čega je rado imam na polici (žalosni kuriozitet: svoj primjerak pribavila sam je u antikvarijatu, sadrži posvetu jednoj teti Neni).
Ne moram valjda niti spominjati da iz spomenute kuharice nisam pripremila još niti jedno jelo i da vjerujem da se to uskoro neće niti dogoditi, no sve i da se dogodi, možete biti sigurni da na ovom blogu ni riječi ni slike o tome neće biti.
Nastavljajući u istom tonu, prelistala sam i “Talijansku kuharicu” još jednog slavnog talijanskog kuhara Gina D'Acampa. Ova kuharica sadrži recepte za 100 zdravih i ukusnih jela, a počiva na ideji da su Talijani, unatoč tome što jedu hrpu tjestenine, zbog mediteranske prehrane pune ribe, povrća i maslinovog ulja, izrazito zdravi i nisu pretili kao nacija (nešto kao francuski paradoks, samo što je riječ o talijanskom paradoksu). Knjiga zato na početku sadrži i prijedlog talijanskog jelovnika, odnosno svojevrsnu “talijansku dijetu” sastavljenu od jela iz kuharice. Fotografije – ludilo, vrijedi je prelistati samo da biste odmarali oči na slikama! (iz nje sam pravila brzi tiramisu, nije bio loš osim što sam malo predugo namakala piškote u kavi pa je tiramisu ispao prevlažan, ali evo – dokaz da je kuharica primjenjiva).
Kako sam ja multilingvalna čitateljica, pročitala sam i “The Chocolate and Coffee Bible” skupine autorica (od prije imam “The Cookie and Biscuit Bible” i obožavam je jer je divna i šarena i fantastična). Nije mi se tako svidjela kao ona o keksima i kolačima, jer hej – što se može reći o kavi i čokoladi (zajedno, a i odvojeno), a da već nije rečeno u milijun drugih kuharica. Ipak, osim 300 sjajnih recepata, sadrži i uvodne priče o kavi i čokoladi iz kojih sam saznala kako se proizvode i kako prepoznati dobru kavu/čokoladu. Tada sam postala svjesna i svog pučkog, da ne kažem seljačkog ukusa u pogledu navedenih namirnica, što je zbilja žalosna činjenica jer čovjek može for only so long sebi zamišljati da je fina guza. No ipak, vrijedi prelistati (i) ovu kuharicu samo zbog fotki.
“1001 recipes” autorice Marthe Day je jedna sveobuhvatna, divovska knjižurina koja sadrži sve, od predjela i juha preko glavnih jela, ribe i mesa, vegetarijanskih jela do kolača, torti, toplih deserata i kruha i peciva. S obzirom da je navedeni 1001 recept stisnut na manje od 500 stranica, možete zamisliti da ovdje i nema pretjerano puno divovskih fotografija na sjajnom papiru. Ali malih sličica ima, i kako sam iz ove kuharice pravila barem pet-šest jela (od kojih je jedno, tjestenina s tunjevinom, maslinama i pelatima, postalo kućni favorit) – nije mi žao što sam je kupila (ustvari, hvatam je svaki put kad imam neku skupinu namirnica, a nemam ideje što bismo taj dan za ručak).
I na koncu, za rođendan sam dobila kuharicu “Bakini najbolji kolači” u izdanju Znanja, vrlo spektakularno i vizualno sjajno opremljeno štivo, s oko dvjestotinjak recepata za starinske kolače poput buhtli, torti od sira i voćnih pita kakve su doista pripremale i pripremaju naše bake (barem je to kod nas slučaj) i upravo se danas za jednu društvenu funkciju pripremam iz nje praviti pletenicu s makom.
Znam da biste iz dosadašnjeg tijeka ovog teksta mogli pomisliti da se: a) ovo pretvara u kulinarski blog – to nije slučaj i moje su gastronomske rukotvorine češće za pojesti i zaboraviti nego za HD fotografiranje (dok god nisu za pasirati kroz prozor ili u koš za smeće, ne bunim se); b) prekomjerno gojim i tovim – također, nije da sam miss mršavosti i priznajem da si malo dajem oduška za trpezom nakon što sam u nekoliko mjeseci teškom mukom skidala osam preostalih trudničkih kilograma, ali za mene je lekcija naučena i stanje držim pod kontrolom; c) nisam udostojila u proteklih nekoliko mjeseci čitati ništa osim listanja kuharica, ali i tu biste se prevarili: u rotaciji imam:
“Guliverova” putovanja” koja čitam kćeri – jest da nešto zabušavamo, ali trudimo se;
“Posljednjeg dona” Maria Puza – ostavila sam je jer nije sjajna poput “Kuma”;
“Zabranjeno čitanje” Dubravke Ugrešić – u trenutcima nešto veće koncentracije; i njezinog omrznutog
“Mobitel” Stephena Kinga – dobila sam je za rođendan prije desetak godina i još uvijek je nisam pročitala pa se sad vraćam vlastitim policama.
Osim toga, bila su tu i dva Kishona, jedan Eco, jedna zgodna knjiga po istinitom događaju... sve ćete čuti u narednim danima, budite bez brige.
Oznake: kuharice, jamie oliver, goli kuhar, talijanska kuhinja, gino d'acampo, kava, čokolada, the chocolate and coffee bible, the cookie and biscuit bible, bakini najbolji kolači, 1001 recipes, kuhanje, kolači
