Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bookeraj

Marketing

Stephen King: "Mrkli mrak, bez zvijezda"

Tijekom godišnjeg odmora, suprotno očekivanjima, uspjela sam pročitati tek dvije knjige u cijelosti, a jednu još uvijek žvačem, tako da ćete na moje dojmove o „Muzeju nevinosti“ autora Orhana Pamuka pričekati.

Prva od njih bila je zbirka priča autora Stephena Kinga, čiji sam lik i djelo upoznala čitajući niz njegovih romana i poneku zbirku, kao što su „Ono“, „Snovolovka“, „Rose Madder“, „Plant“, i mnoge druge, tako da i ovo novoprevedeno djelo nije odstupilo od već ustaljenih očekivanja koja bi čitatelj imao od Kinga.

Zajednički nazivnik svim četirima pričama jesu obiteljski odnosi. Konkretno, u prvoj priči, naslovljenoj „1922.“, autor portretira narušene obiteljske odnose u obitelji James, koji su nastali zbog nesporazuma supruge i supruga oko prodaje naslijeđene obiteljske imovine, a koji je nesporazum rezultirao krvavim obračunom u koji je upleten i njihov maloljetni sin. Tragični ishod, kako se pokazalo, obitelj nije mogla ostaviti iza sebe i nastaviti živjeti, već ih je on pratio sve do kraja njihovih života.

Druga je priča (pod naslovom „Veliki vozač“) o obitelji na koju, putujući bespućima Amerike prilikom predstavljanja svojih djela, na svoju nesreću nalijeće spisateljica kriminalističkih romana Tess. U trećoj priči, koja se zove „Povoljan produžetak“, glavni junak Streeter prihvaća neobičnu ponudu od uličnog prodavača, uzrokujući time neobičan razvoj događaja za Streetera i njegovu obitelj, ali i za obitelj njegovog cjeloživotnog najboljeg prijatelja. Konačno, četvrta priča, naslovljena kao „Dobar brak“, tematizira neobično otkriće jedne supruge da joj je muž, kojega smatra da dobro poznaje, zapravo dugogodišnji serijski ubojica.

Sve priče imaju i zajedničku crtu jezivosti, koja je osjećajem da bi se, kako svi gajimo ovakve ili onakve obiteljske odnose, mogla dogoditi i čitatelju, još i pojačana, pa nije čudno da sam ovu zbirku progutala u hipu, cijelo se vrijeme pitajući o ovome ili onome bizarnom pitanju koje sam autor postavlja tijekom pisanja (odnosno čitanja) svake od priča.

Također, vrijedan je za proučavatelja lika i djela Stephena Kinga i autorov pogovor, u kojemu opisuje kako je došao na ideju napisati svaku od navedenih priča – iz pogovora proizlazi da je svaka, ma i najobičnija situacija, izvor inspiracije i književnih ideja.

Za kraj, ostavljam vas mislima Stephena Kinga o razlozima zašto piše i kako razmišlja o pisanju.

„Ja sam oduvijek vjerovao – čak i prije no što je onaj mladić kojeg sada jedva da mogu shvatiti počeo pisati „Dugu šetnju“ u svojoj sobi u studentskom domu (Kingov prvi roman, op.a.) – da su najbolja književna djela istodobno pitka i agresivna. Ona vas napadaju. Katkad vam viču u lice. nemam ništa protiv priča koje se bave neobičnim ljudima u običnim situacijama, ali i kao čitatelja i kao pisca mnogo me više zanimaju priče o običnim ljudima u neobičnim situacijama. Ja u čitateljima želim izazvati emocionalnu, pa čak i tjelesnu reakciju. Ne pišem priče koje od čitatelja zahtijevaju da razmišlja dok ih čita. Stavio sam ove riječi u kurziv, jer ako je priča dovoljno dobra, a likovi dovoljno uvjerljivi, razmišljanje će slijediti za emocijama čim čitatelj dovrši priču i odloži knjigu (katkad s olakšanjem). Sjećam se kako sam u dobi od oko trinaest godina sa sve većim nemirom, gnjevom i ogorčenjem čitao roman Georgea Orwella „1984.“, hitajući stranicama i gutajući priču što sam brže mogao. I što je u tome loše? Osobito ako uzmete u obzir činjenicu da ja o toj knjizi razmišljam i dan-danas, kad neki političari (tu mislim na Saru Palin i njezine besramne primjedbe o odborima smrti) s izvjesnim uspjehom uvjeravaju javnost da je crno bijelo, a bijelo crno.“



Post je objavljen 18.08.2013. u 16:31 sati.