Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 11.07.2021.
Pavao Pavličić: "Crveno pile"
Ljetno čitanje je u punom jeku – polako prolazim kroz hrpicu knjiga koje sam pribavila za ovo ljeto. Prva od njih bio je roman Pavla Pavličića pod naslovom „Crveno pile“ – radi se o još jednom romanu iz serijala o uredniku crne kronike Ivi Remetinu, njegovom malom uredničkom odboru, i njegovoj suradnji s kriminalistom Vladom Šoštarom.
U ovom romanu iz serijala, situacija je posebno zabrinjavajuća jer je u njegovom središtu dijete – dvogodišnja djevojčica koju Remetinovi zatječu dok u Zapruđu, zajedno s unukom koji je s njima preko ljeta, kako bez nadzora prelazi prometno raskrižje, dok se svi automobili zaustavljaju i nalazi se hrabri prolaznik koji uzima dijete s ceste.
Naravno da svemu tome slijedi (ili prethodi?) ubojstvo u samoj zgradi u koju Remetinovi idu, i da se Remetin, kao urednik crne kronike, i bivši stanar te zgrade koji poznaje protagoniste tragedije, nalazi blizu središta cijele zagonetke, zbog čega je za čitatelja i najbolji vodič kroz cijelu priču.
Nije tajna da se slažem s Julijanom Matanović koja je napisala blurb na koricama izdanja koje sam čitala – „Pisanjem krimića Pavao Pavličić toliko je postao prepoznatljiv u našem čitateljskom prostoru da su mu upravo kriminalistički romani, i u očima kritike i šireg čitateljstva, zasjenili slojevitija štiva. Nimalo čudno, Ivo Remetin, novinar crne kronike i lucidni istražitelj, već tridesetak godina svjedoči o razbojstvima i nesrećama prostora i ljudi koji se kreću našim ulicama i žive možda nedaleko od nas.“
Moja vrlo široka i slobodna ocjena jest da nitko kao Pavličić nije uspio uvesti žanr kriminalističkog romana kod nas, uklopivši ga u prepoznatljivo naša mjesta radnje – u Zagreb, u Hrvatsku. Dio te čari i jest što se zločin ne događa u Skandinaviji, u Londonu ili u Belgiji, već u Zapruđu, koje mi je poznato, i čije lokalitete i sama poznajem.
Meni je zato Pavao Pavličić, za lagano ljetno čitanje bolja preporuka od Joa Nesboa – ne moram spominjati da zakonitosti žanra Pavličić dobro poznaje – stil dokumentaristički i ne prenakićen, sve je podređeno fabuli, svako poglavlje na kraju ima „kuku“, dovoljno nepoznanica na početku, dovoljno drame i obrati dobro rasuti diljem cijele priče, spektakl za kraj. Uživajte!
Oznake: pavao pavličić, crveno pile, krimić, krimi priča
utorak, 04.03.2014.
Pavao Pavličić: "Krvna veza"
Najrazvikanija stvar oko Pavla Pavličića, poznatog i plodnog hrvatskog pisca i jest upravo činjenica da se radi o vrsnom piscu krimića, autoru serijala o novinaru crne kronike Ivi Remetinu (manje je poznato da se radi o doktoru književnosti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je istodobno i ozbiljni teoretičar i popularno-znanstveni kolumnist, i pisac hard-boiled krimića). U Hrvatskoj trenutno nema većeg renesansnog čovjeka po pitanju književnog stvaranja nego što je Pavao Pavličić, i daleko od razuzdane gomile raznih Viskovića, Nives Celzijusica i Rudanica, ja u hrvatskoj literaturi uvijek biram Pavličića.
Ne znam koji po redu u serijalu krimića u kojima glavna uloga pripada pomalo demodiranom, zastarjelom uredniku crne kronike jednog dnevnog lista, Ivi Remetinu, započinje subotnjom kavom na zagrebačkoj špici, na kojoj glavnom junaku prave društvo policijski inspektor i dugogodišnji prijatelj Vlado Šoštar, te njegova desna ruka, Lujo Katić, znani kao Luka. Međutim, subotnju uživanciju prekida stampedo po zagrebačkim ulicama, izazvano naizgled profesionalnim atentatom na člana zagrebačkog podzemlja, poznatog kamatara Velimira Kokota, i to puškom kojom se ne može ući u trag, usred bijela dana, metkom čijoj se putanji ne nalazi početak.
I tako počinje potraga za vještim ubojicom koja vodi preko zagrebačkih ulica, u potleušice kod autobusnog kolodvora, i u velegradsko podzemlje u kojem je posuđivanje novca uzelo toliko maha da je neke ljude nužno moralo doći glave. Radi se o priči koja nikad ne gubi na aktualnosti, a osobito u vrijeme krize, u kojemu svaki rasvjetni stup i svaka svjetleća reklama reklamiraju neku vrstu posve sigurnog i zacijelo legalnog zajma.
Bez sumnje, zabavila sam se. Ne radi se o tome da je ovo jedan od najinovativnijih krimića s najžešćim obratima ikad, daleko od toga. Stvar je u tome da Pavličić prisnim, a opet jednostavnim stilom uspijeva predočiti poznate ulice našeg glavnog grada, u kojima, iako mislimo da „toga nema kod nas“, uvjerljivo dočarava opačine i zlodjela, tako da se, niti ne htijući, osjetimo pomalo posebno i bliži svijetu oko nas. Pavličić u našu malu hrvatsku geografiju gleda s toliko ljubavi i zanimanja da se i sami kroz njegovo pisanje zaljubljujemo u svijet oko sebe, ma kako mračan i zlokoban ponekad izgledao.
Oznake: pavao pavličić, krvna veza
