Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 04.03.2014.
Pavao Pavličić: "Krvna veza"
Najrazvikanija stvar oko Pavla Pavličića, poznatog i plodnog hrvatskog pisca i jest upravo činjenica da se radi o vrsnom piscu krimića, autoru serijala o novinaru crne kronike Ivi Remetinu (manje je poznato da se radi o doktoru književnosti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je istodobno i ozbiljni teoretičar i popularno-znanstveni kolumnist, i pisac hard-boiled krimića). U Hrvatskoj trenutno nema većeg renesansnog čovjeka po pitanju književnog stvaranja nego što je Pavao Pavličić, i daleko od razuzdane gomile raznih Viskovića, Nives Celzijusica i Rudanica, ja u hrvatskoj literaturi uvijek biram Pavličića.
Ne znam koji po redu u serijalu krimića u kojima glavna uloga pripada pomalo demodiranom, zastarjelom uredniku crne kronike jednog dnevnog lista, Ivi Remetinu, započinje subotnjom kavom na zagrebačkoj špici, na kojoj glavnom junaku prave društvo policijski inspektor i dugogodišnji prijatelj Vlado Šoštar, te njegova desna ruka, Lujo Katić, znani kao Luka. Međutim, subotnju uživanciju prekida stampedo po zagrebačkim ulicama, izazvano naizgled profesionalnim atentatom na člana zagrebačkog podzemlja, poznatog kamatara Velimira Kokota, i to puškom kojom se ne može ući u trag, usred bijela dana, metkom čijoj se putanji ne nalazi početak.
I tako počinje potraga za vještim ubojicom koja vodi preko zagrebačkih ulica, u potleušice kod autobusnog kolodvora, i u velegradsko podzemlje u kojem je posuđivanje novca uzelo toliko maha da je neke ljude nužno moralo doći glave. Radi se o priči koja nikad ne gubi na aktualnosti, a osobito u vrijeme krize, u kojemu svaki rasvjetni stup i svaka svjetleća reklama reklamiraju neku vrstu posve sigurnog i zacijelo legalnog zajma.
Bez sumnje, zabavila sam se. Ne radi se o tome da je ovo jedan od najinovativnijih krimića s najžešćim obratima ikad, daleko od toga. Stvar je u tome da Pavličić prisnim, a opet jednostavnim stilom uspijeva predočiti poznate ulice našeg glavnog grada, u kojima, iako mislimo da „toga nema kod nas“, uvjerljivo dočarava opačine i zlodjela, tako da se, niti ne htijući, osjetimo pomalo posebno i bliži svijetu oko nas. Pavličić u našu malu hrvatsku geografiju gleda s toliko ljubavi i zanimanja da se i sami kroz njegovo pisanje zaljubljujemo u svijet oko sebe, ma kako mračan i zlokoban ponekad izgledao.
Oznake: pavao pavličić, krvna veza
