Pročitavši roman „Policija“ najpoznatijeg norveškog pisca krimića, Joa Nesboa, konačno sam uspjela dokusuriti serijal od deset romana povezanih zajedničkim glavnim likom, inspektorom Harryem Holeom, mršavim plavokosim dvometrašem, alkoholičarom i narkomanom koji se jedini u maloj Norveškoj mogao pohvaliti time da se uhvatio ukoštac sa serijskim ubojicama, i preživio – pa čak i pobijedio.
U posljednjem nastavku serijala pod već spomenutim naslovom „Policija“ (kojega je diljem svijeta prodano više od 23 milijuna primjeraka), Harry Hole više nije inspektor, više čak niti ne radi za Kriminalistički odjel u Oslu (da ne spoilam onima koji nastavljaju čitati nakon devetog nastavka, više neću reći niti riječ o tome što se i kako događalo s Harryem).
Ipak, na početku romana možete saznati da je Norveškom zavladao novi serijski ubojica, koji se koncentrira samo na ubojstva policajaca, i koje ubija na lokacijama na kojima su ti policajci ostavili za sobom nedovršene poslove – neriješena brutalna ubojstva. Ubojica aranžira mjesta zločina upravo na način na koji su se dogodili neriješeni zločini prije nekoliko godina, što ukazuje na to da ubojica dobro zna policijske procedure i predmete na kojima su žrtve radile.
Harryev bivši šef, Gunnar Hagen, kojemu je sada nadređen Mikael Bellman, očajnički želi spasiti svoje kolege, i u tu svrhu ponovno okuplja mali istražiteljski tim sastavljen od ljudi s kojima je i Harry najradije surađivao – tu je istražiteljica iz Bergena, Katrine Bratten, forenzičari Beate Lonn i Bjorn Holm, kao i Stale Aune, psiholog koji je istovremeno sudjelovao u istragama ubojstava u ranijim predmetima, i bio Harryev terapeut u borbi protiv ovisnosti.
Posljednji roman je tematski posvećen korupciji u policiji, ali i greškama koje nas proganjaju i koje ne možemo oprostiti. Međutim, istovremeno mi je kod čitanja ostao dojam da je Nesbo, znajući da ovim romanom okončava serijal, htio učiniti previše: „Policija“ je u sadržajnom i tematskom smislu, kao i po pitanju korištenih motiva, golema kompilacija devet ranije napisanih romana – veliko kičasto finale koje je trebalo zadovoljiti svakog pojedinog čitatelja serijala. Zbog toga, nije primijenio klasični „obrat na kraju“ pristup, već je tih obrata bilo hrpa u tijeku cijelog romana, tako da sam do sredine knjige već počela misliti: „Ajde više!“, a do kraja mi je istinski bilo dosta svega.
Po mom mišljenju, ovim romanom i ovakvim pristupom Nesbo je svom glavnom junaku Harryu Holeu, koji ga je lansirao put književnog zvjezdanog neba, ustvari učinio medvjeđu uslugu. No kad ste došli do devetog, glupo je ne pročitati i deseti nastavak, zar ne? Stoga je zapravo pitanje koliko je ovakva pozicija za Nesboa ustvari bila win-win.
Post je objavljen 12.06.2015. u 08:29 sati.