Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 16.04.2022.
Alexander McCall Smith: „Prva damska detektivska agencija“/“Žirafine suze“
S druge strane, moguće je biti pravnik i ne biti odveć ozbiljan: Alexander McCall Smith je profesor prava na sveučilištu u Edinburghu (stručnjak je za medicinsko pravo, genetičko pravo i bioetiku), ali u slobodno vrijeme piše beletristiku i krimiće. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje i voli (otac mu je tamo bio državni dužnosnik za vrijeme dok je Ujedinjeno kraljevstvo bilo velika kolonijalna sila na području Afrike). Supruga mu je liječnica, imaju dvije kćeri, a u slobodno vrijeme svira fagot u orkestru koji se zove "Jako loš orkestar“ (supruga svira flautu!)
I tako sam „Prvu damsku detektivsku agenciju dobila kao poklon „za čitanje uz čaj, biljni, rooibos ili već neki…“ (kako glasi posveta darovateljice) još negdje 2007. godine. Misleći da se broj romana iz tog serijala završio na četiri, koliko ih je prevedeno i objavljeno kod nas u izdanju AGM-a.
Međutim! Internet kaže da ih je u razdoblju od 1998. godine do ove godine, dakle 2022. godine, objavljeno ukupno 23! Slovima: dvadeset i tri!!! Čovjek u međuvremenu ima još nekoliko serijala od više od 15 knjiga – 44 Scotland Street serijal, The Sunday Philosophy Club serijal, Corduroy Mansions serijal, Detective Varg serijal itd. Napisao je dakle, više od stotinjak naslova, većinu nakon što se umirovio iz profesorske uloge 2005. godine. A mi kao narod o tome ništa ne znamo!
„Prva damska detektivska agencija“ je prvi roman iz serijala, u njemu upoznajemo Mmu Precious Ramotswe, koja nakon smrti oca i stjecanja nasljedstva iza njega, odlučuje otvoriti prvu (uopće) detektivsku agenciju u Botsvani, zemlji gdje se ljudi još uvijek lijepo i tradicionalno odnose jedni prema drugima, ali gdje ima i zločina, otmica djece zbog crne magije i povremenih krađa. Odmah kao tajnicu zapošljava Mmu Makutsi, koja je ostvarila 97% na završnom ispitu u Botsvanskoj školi uredskih vještina. Iako je imala jedan vrlo težak brak iza sebe koji je završio tragično, Mmi Ramotswe ponovno se nudi mogućnost braka s vrlo uglednim, iako pomalo dosadnim vlasnikom Brzih motora na Tokweng Roadu, gospodinom J.L.B. Matekonijem. Mma Ramotswe, unatoč povremenim ometanjima, rješava nekoliko vrlo zanimljivih slučajeva, uključujući i tu ne baš izgledan slučaj nestalog ili otetog dječaka.
U „Žirafinim suzama“ Mma Ramotswe preuzima jedan „zaboravljeni slučaj“ – nestali američki student čija joj se majka obraća nakon deset godina da joj pomogne pronaći tijelo sina kojega već nema čitavo desetljeće, a za kojega joj nitko nije znao (ili nije htio) kako je i gdje nestao.
Pisano je u maniri Agathe Christie – lišeno suvišnih garnirunga, usmjereno na fabulu, odnosno na misteriju i njezino razrješenje, s više obrata i s vrlo umnim zaključivanjem glavne junakinje. A sve tako prostodušno i pitomo da se i zločin čini umiljatijom pojavom nego što on stvarno jest.
Oznake: alexander mccall smith, prva damska detektivska agencija, žirafine suze, krimić, agatha christie, Afrika, botsvana
četvrtak, 18.06.2015.
Robert Galbraith: „Zov kukavice“
Ako se dosad pri čitanju ovog bloga nismo dogovorili, sad ćemo to reći: nećemo si ništa tajiti. Zato već u drugoj rečenici otkrivam nešto što možda niste znali (ali ako ste književni sladokusci kakvima se predstavljate rodbini i prijateljima, a posebno neznancima, bile su vrlo male šanse da ovu informaciju niste već prije čuli): Robert Galbraith je pseudonim književnice J. K. Rowling, najpoznatije po serijalu romana o dječaku-čarobnjaku Harryu Potteru, koja je nakon tog sedmodijelnog remek-djela za djecu, napisala i roman „Prijevremeni izbori“, a sada, pod pseudonimom, objavila je još i krimiće „Zov kukavice“ i „Dudov svilac“.
Odmah u glavu idem i s drugom važnom objavom: meni su se oba njezina romana ludo svidjela (za razliku od mračnog Nesboa kojega sam čitala sto gladnih godina) – trebalo mi je cirka tri dana da pročitam oba. No u ovom postu više o „Zovu kukavice“, a u idućem o „Dudovom svilcu“.
Radnja „Zova kukavice“ odvija se u Londonu, a okidač za njezin početak je pad u smrt slavne tamnopute manekenke Lule Landry s balkona njezina stana u Mayfairu. Događaj je londonska policija vrlo brzo okvalificirala kao samoubojstvo, ali taj odgovor nije zadovoljavajući za njezinog brata, bogatog odvjetnika Johna Bristowa. Da bi potvrdio svoje sumnje, on odlučuje angažirati prilično živopisnog privatnog detektiva Cormorana Strikea, metar i devedeset visokog kornvolskog diva sitno kovrčave tamne kose, koji je kao bivši vojni policajac izgubio potkoljenicu u Afganistanu, ali je u vojsci stekao i neke prilično korisne vještine zbog kojih sada pokušava skrpati egzistenciju prateći nevjerne supruge.
Strikea na početku radnje zatječemo upravo u trenutku kad se naprasno upoznaje sa svojom novom privremenom tajnicom Robin Ellacot, skladnom plavušom čije su ambicije veće od zaposlenja u kadrovskoj tvrtki za koju se kandidirala za stalan posao, i čiji zaručnik Matthew, knjigovođa u jednoj londonskoj tvrtki, djeluje kao totalni bezveznjak. Upravo u tom trenutku, Strike razvrgava dugogodišnju burnu vezu sa svojom zaručnicom Charlotte.
Što mi se sve svidjelo? Definitivno simpatični glavni junaci – i Strike i Robin su živopisni, uvjerljivi i u stotinjak prvih stranica čitatelju neizbježno prirastaju srcu. Na drugom mjestu je pitomost radnje: iako se radi o otkrivanju zločina, čitatelj nema mučan dojam jer nije suočen s pretjerivanjem u opisivanju prizora masakra i krvi, već je fokus usmjeren na ono najbolje u britanskom krimiću (pri čemu mislim na Agathu Christie i Arthura Conana Doylea) – na rješavanje zagonetki kroz dedukciju, na nadmudrivanje s protivnikom, na inteligenciju i domišljatost, zbog čega je J. K. Rowling sačinila zbilja lijep hommage takvoj književnoj tradiciji.
Jasno, neki mogu tvrditi da je informacija o pravom identitetu pisca Roberta Galbraitha bila prilično proziran marketinški trik koji je pridonio nagloj popularnosti romana „Zov kukavice“, ali čini mi se da bi mi roman bio jednako simpatičan i da to nije bio slučaj (konačno, roman je objavljen 2013. godine, a evo mene, hvatam ga u ruke tek dvije godine poslije, tako da se zaista ne može reći da sam popustila medijskom pritisku).
Naravno da me stoga prilično začudila reakcija nekoliko komentatora na mom blogu (potaknutih postom blogerice Ina's Playground) od kojih sam u posljednje vrijeme čula da su ovi romani dosadni i da su teško čitljivi, jer sam doista i jedan i drugi pročitala skoro u dahu, pa mi na kraju valja zaključiti da je pitanje ukusa u knjigama toliko delikatno, da je zaista teško bilo kome nešto sa sigurnošću preporučiti i bilo koga uputiti u nekom smjeru. Ipak, zbog onih kojima će se ova knjiga svidjeti – „Zov kukavice“ svesrdno preporučujem.
Oznake: robert galbraith, zov kukavice, j.k.rowling, agatha christie, arthur conan doyle, Velika britanija, cormoran strike
