Nije tajna da je društvena (i pravna) pojava mobinga, odnosno psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu, stvar od mog posebnog interesa. Tako da kad god se zateknem u mogućnosti čitati literaturu na temu mobinga, to ne propuštam.
Sada je na redu bila knjižica Andreje Kostelić-Martić, psihologinje koja radi na milanskoj Klinici za rad, pod naslovom „Mobing: psihičko maltretiranje na radnome mjestu“. Knjiga je također relativno starija, kod nas je u izdanju Školske knjige objavljena 2005. godine, prije nego što se o mobingu uopće ozbiljno govorilo kod nas, i govori o mobingu manje iz pravne perspektive, što češće možemo sresti u javnosti, medijima i literaturi, a više o mobingu sa stajališta psihičkog stanja žrtve, psihološkog profila zlostavljača, okoline pogodne za pojavu mobinga i slično.
Ono što je u knjizi zbilja konkretno i što najviše pomaže praksi, jesu praktični primjeri, odnosno slučajevi mobinga koji govore u čemu se sve mobing može ogledati – mi možemo teoretizirati da se mobing može ogledati u neprimjerenom obraćanju, u ignoriranju, ogovaranju i slično, ali tek kada pročitamo slučaj „recepcionara u hotelu“ ili „tajnice u bolnici“, shvaćamo koji mehanizmi dovode do mobinga i koje ga okolnosti eventualno pogoršavaju. Zato je meni u čitanju najdragocjeniji bio upravo taj kazuistički pristup, jer za primjere mobinga često nemamo nikakvu periodiku niti stručnu literaturu koja bi ih okupljala.
Naravno, tu je pregled europske i hrvatske regulative koja je bila važeća u 2005. godini, a koja se, govoreći barem za Hrvatsku, od tada nije značajno mijenjala, osim što ima više prakse i više javnih zagovornika rješavanja i olakšavanja problema mobinga. Važno je napomenuti da je mobing i veliki društveni problem, koji uzrokuje povećanje broja sati bolovanja te prijevremeno umirovljenje pojedinih radnika i njihovu raniju radnu nesposobnost, da statistike kažu da na radnom mjestu mobing doživljava od pet do čak 25% radnika, ovisno o statističkim podacima; da je u sjevernim europskim zemljama taj postotak veći jer je temperament drugačiji, pa je krajnje neuobičajeno vidjeti u Švedskoj nadređenu osobu koja će vikati ili će se neprimjerenim tonom ili rječnikom obraćati podređenima, dok je u južnim zemljama (pa i u Italiji, čije područje proučava autorica) takvo obraćanje i postupanje nadređenih normalizirano.
Zbog toga i zbog eventualnog osobnog iskustva s mobingom (koji vam nikako ne želim), toplo preporučujem čitati literaturu, informirati se i tražiti pomoć prije nego što situacija eskalira i naruši se zdravlje.
Post je objavljen 17.09.2022. u 15:17 sati.