Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 20.09.2022.
Diane Setterfield: „Bellman&Black“
„Uhvaćen u trenutku dječačkog izazova, William Bellman svojom će praćkom jednim preciznim hicem oboriti i usmrtiti pticu sa stabla. No, riječ je o nimalo običnoj ptici: radi se o gačcu, pripadniku posebnog roda pernatih stvorenja čiji lepet krila odzvanja na gotovo svakoj stranici ove čudesne knjige.
Iako će ovaj kratki čin nasilja i okrutnosti brzo nestati iz Williamova sjećanja, ispostavit će se da gačci ne zaboravljaju tako lako. Godinama kasnije, uspješan poslovni čovjek, vlasnik obližnje predionice i sretno oženjen otac četvero djece, William, kao i svi oko njega, uvjeren je da ima sve. Da nema tajanstvenog stranca u crnom kojeg već godinama viđa na sprodovima, moglo bi se reći da ga ništa pod kapom nebeskom ne muči. No kad niz nevjerojatno tragičnih udesa njegovu sreću preko noći preokrene u neljudsku nesreću, William će, kako bi spasio nešto vrednije i od vlastita mu života, biti prisiljen sklopiti neobičan sporazum s tajanstvenim i još neobičnijim strancem.
I tako je rođen Bellman&Black, grandiozni poslovni pothvat koji će London baciti na koljena, a Williama uplesti u kovitlac neobičnih i čudesnih zbivanja te uvesti u vezu s gospodinom Blackom koja će mu obilježiti život do samog njegovog kraja.“
S ovako mračnom (slažem se, dickenskovski atmosferičnom) knjigom glupo je reći da sam se zabavljala čitajući, ali svakako me zaintrigirala. Gačac (eng. Rook) je ptica slična vrani, iz roda gavrana, i svakako ima zlokobnu simboliku (Poeov gavran itd.). Opis ove knjige sa stranice same autorice kaže da se radi o „genre-defying meditation about workaholism“), dakle, da u relativno neprikladnom (viktorijanskom) okruženju govori o radoholičarstvu. Moram priznati da me, dok sam čitala nije podsjetilo na radoholičarstvo, ti dijelovi knjige bili su možda najinspirativniji i najviše up-beat, kao filmske montaže u kojima se želi pokazati nekakav napredak – izgradnja kuće, bildanje kondicije (Rocky npr.) i slično.
Ostalo – čista gotika. Ako ste fan, rasturit ćete se od sreće. Ili nesreće, što god vas gotičare pali. U svakom slučaju, priča je to o životu, njegovom trajanju i sve što se u životu može dogoditi, lijepoga i ružnoga. I onda u konačnici, o smrti i o vlastitoj smrtnosti, o suočavanju s vlastitim prestankom života. Često mislimo o smrti i smrtnosti, ali teško možemo misliti o vlastitoj. Tako da, neke jednostavne, ali važne životne lekcije se mogu pročitati u ovom romanu.
Što se tiče lakoće čitanja, možete mi vjerovati da ja gotovo više nisam u stanju čitati ništa što nije čitljivo i pitko, pa je i ovo vrlo prohodno štivo, s krajem koji gotovo da je iznenađujuća stvar.
Doima se kao prava knjiga za onaj drugi, tamni i kišni dio jeseni, kad mrak brzo pada i kada se jeza uvlači u kosti. Preporučujem.
Oznake: diane setterfield, bellman&black, Dickens, gačac, jesen, gotika, knjige, čitanje
utorak, 12.02.2013.
Diane Setterfield: "Trinaest priča"
Ponovno sam malo otegla svoje postojanje na ovom blogu (stoga, Nisa, ovo je samo za tebe, jedna iz moje vlastite radionice).
„Trinaestu priču“ sam dugo željela pročitati, ali nikad nisam slučajno naletjela na nju, pa zbog kroničnog nedostatka sretne slučajnosti nikad (dosad) nije bilo niti prilike. Jednom kad sam je dohvatila, doduše, nisam mogla stati čitati.
Glavni motivi: knjige, čitanje, slavna spisateljica Vida Winter, blizanci (i njihova čarobna povezanost), i pitanje nedostatka – ono što nedostaje je trinaesta priča iz prve zbirke priča navedene spisateljice, o kojoj su se kasnije raspredale mnoge legende, dok čitatelj na kraju romana nije saznao o kojoj se točno priči radi. Priča nije lijepa, ali je trebalo i nju ispričati, kao šlagvort.
O čemu se radi? Margaret Lea, kćer knjižara i antikvara, koja se povremeno bavila objavljivanjem biografija manje poznatih umjetnika, dobiva ponudu napisati biografiju spisateljice bestsellera, Vide Winter. Sama Vida Winter je u različitim intervjuima koje je davala, iznosila posve različite priče o svom porijeklu, djetinjstvu i životu. No njezina priča („Kažite mi istinu“, rekao joj je jedan novinar) uključuje dvije mentalno zaostale blizanke iz bogate obitelji, o kojima se nitko nije kako treba brinuo, požar na imanju, i dijete koje je nakon požara ostavljeno na pragu nedaleke kuće. Naravno, i sama Margaret Lea prolazi kroz transformaciju zapisujući retke Winteričine životne priče.
Pomalo bolesna obiteljska povijest, puna razvrata i ludila. Pomalo je mučno čitati je, kad čovjek malo bolje razmisli, ali sve je pisano takvom lakoćom da sam se i sama začudila s koliko sam povjerenja prešla preko svega toga i koliko sam se mogla uživjeti (u posljednje vrijeme me čitanje malo muči jer me svakodnevni život zaokuplja preko razumne mjere, ali ova je knjiga u prethodnom razdoblju bila iznimka od mukotrpnosti mog čitateljskog iskustva).
Preporučujem, doista jedan od boljih debitantskih romana koje sam imala prilike čitati.
Oznake: diane setterfield, trinaesta priča
