Ponovno sam malo otegla svoje postojanje na ovom blogu (stoga, Nisa, ovo je samo za tebe, jedna iz moje vlastite radionice).
„Trinaestu priču“ sam dugo željela pročitati, ali nikad nisam slučajno naletjela na nju, pa zbog kroničnog nedostatka sretne slučajnosti nikad (dosad) nije bilo niti prilike. Jednom kad sam je dohvatila, doduše, nisam mogla stati čitati.
Glavni motivi: knjige, čitanje, slavna spisateljica Vida Winter, blizanci (i njihova čarobna povezanost), i pitanje nedostatka – ono što nedostaje je trinaesta priča iz prve zbirke priča navedene spisateljice, o kojoj su se kasnije raspredale mnoge legende, dok čitatelj na kraju romana nije saznao o kojoj se točno priči radi. Priča nije lijepa, ali je trebalo i nju ispričati, kao šlagvort.
O čemu se radi? Margaret Lea, kćer knjižara i antikvara, koja se povremeno bavila objavljivanjem biografija manje poznatih umjetnika, dobiva ponudu napisati biografiju spisateljice bestsellera, Vide Winter. Sama Vida Winter je u različitim intervjuima koje je davala, iznosila posve različite priče o svom porijeklu, djetinjstvu i životu. No njezina priča („Kažite mi istinu“, rekao joj je jedan novinar) uključuje dvije mentalno zaostale blizanke iz bogate obitelji, o kojima se nitko nije kako treba brinuo, požar na imanju, i dijete koje je nakon požara ostavljeno na pragu nedaleke kuće. Naravno, i sama Margaret Lea prolazi kroz transformaciju zapisujući retke Winteričine životne priče.
Pomalo bolesna obiteljska povijest, puna razvrata i ludila. Pomalo je mučno čitati je, kad čovjek malo bolje razmisli, ali sve je pisano takvom lakoćom da sam se i sama začudila s koliko sam povjerenja prešla preko svega toga i koliko sam se mogla uživjeti (u posljednje vrijeme me čitanje malo muči jer me svakodnevni život zaokuplja preko razumne mjere, ali ova je knjiga u prethodnom razdoblju bila iznimka od mukotrpnosti mog čitateljskog iskustva).
Preporučujem, doista jedan od boljih debitantskih romana koje sam imala prilike čitati.
Post je objavljen 12.02.2013. u 20:55 sati.