Pročitala sam Proceduru Harrya Mulischa nakon što mi je, između ostalih, netko preporučio toga autora kao autora knjiga koje bi volio ponijeti na pusti otok (i to čak ovdje, u komentarima). I posve shvaćam zašto je ovo knjiga za pusti otok: može se čitati sigurno dva ili tri puta bez ikakve grižnje savjesti i sumnje u svoje intelektualne kapacitete. Osobno, uživala sam.
Harrya Mulisch nije autor bestsellera, na početku ove knjige umjesto da vas privuče, on nastoji odbiti nedostojnog čitatelja teoretiziranjem o biblijskoj priči o postanku čovjeka Adama i supruge mu Lilith, a kasnije i Eve; objašnjava hebrejsko pismo i nakon što se uvjerio da su svi nestrpljivi čitatelji odustali, kreće u pravu priču. A prava priča je komplicirana, slojevita, simbolična – utvrđuje vezu između Golema, bića koje mogu napraviti rabini radi zaštite židovskog naroda, i genetskih otkrića jednog budućeg nobelovca, Victora Werkera. Ovo djelo ima i elemente krimića, i ljubavne priče, i priče o obiteljskim uspomenama, duboko je simbolično i, iako fragmentarno, dijelovi se međusobno dobro uklapaju, čineći cjelinu koja se, iako ne kronološki, lako uglavljuje u tijeku čitateljskog procesa.
Mogla bih sad citirati dijelove knjige, netko je čak na str. 179 označio citat „Ljubav je u tome da si ti nož kojim ja rujem sam po sebi.“, ali to ne bi bilo u duhu ovog bloga: u njegovom bi duhu eventualno bilo o tome na što me ova knjiga nagnala da razmišljam. Tu su dvije stvari, iz mog vlastitog iskustva: prva je – koliko smo ustvari genetski određeni, genetskim nizovima koje čak ne možemo niti pratiti niti pojmiti koliko daleko u prošlost idu, a koliko se razvijamo iskustvom? Možemo li svoje genetske značajke ispraviti ili nadomjestiti navikama koje usvajamo? I drugo – jesmo li primijetili da unatoč tomu što su nas strojevi zamijenili u velikom dijelu fizičkih poslova, radimo i puno više nego što smo radili prije pedesetak godina? Kako je to moguće: je li nam danas naš posao postao naše poslanje, i u kojoj bi mjeri posao trebao biti važan? Osobno znam da puno radim, i ja, i svi ljudi koji me okružuju, i da nikad nisam imala manje vremena za sebe, svoju ljubav, obitelj i prijatelje nego što je to sad slučaj. Kao što ni oni, uostalom, nemaju toliko vremena za mene. Victor Werker je također zaključio da mu je posao iznad svega – je li to u redu ako od društvenih odnosa ne dobivaš onoliko koliko te zadovoljava? (iz nekog razloga imam dojam da nešto u ovoj situaciji ne štima, ali ne mogu točno odrediti što. Što?)
Post je objavljen 27.10.2008. u 07:49 sati.