Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 21.10.2008.
Edgar Allan Poe – Filozofija kompozicije
Čovjek ne može uvijek čitati ono što mu je isključivo zabavno: ponekad čitamo i nešto što nam je zanimljivo, ali kod tog teksta cijeni i ono što će iz njega naučiti. Tako sam se ja dohvatila eseja „Filozofija konstrukcije“ autora Edgara Allana Poea u kojemu autor razlaže svoj stvaralački proces kod nastanka slavnog „Gavrana“. Tom je prilikom Poe ustvrdio kako, što i ja neprestano tvrdim, treba skinuti mistifikaciju s pjesničkog i spisateljskog zanimanja (pa tako kaže: „Većina pisaca naročito – pjesnika – više voli da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa, na ono mučno i nesigurno sazrijevanje misli, na pravi smisao koji je shvaćen tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnoće, na one potpuno uobličene predstave koje su u trenutku očajanja odbačene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na mučno brisanje i umetanje – jednom riječju, na kotače i zupčanike, na sprave za pokretanje pozornice, na ljestvice i pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vještačke madeže što u devedeset i devet posto slučajeva sačinjava književnu pozornicu.“)
Kad je pisao „Gavrana“, Poe je prvo odredio dužinu pjesme, a nakon toga je izabrao dojam kakav pjesmom želi postići (šire je to područje odredio kao Ljepotu) te izraz kojim ljepotu želi postići – to je u slučaju „Gavrana“ bila tuga. Način na koji je to planirao postići bio je tzv. pripjev, odnosno slavna sintagma „never more“ (nikad više). Da bi postigao prirodnost u neprestanom ponavljanju jednog te istog pripjeva, Poe je prvo namjeravao tu ulogu prepustiti papagaju, da bi ga kasnije zamijenio gavran koji djeluje zlosutnije.
Meni je ovaj tekst doista otvorio oči glede nekih činjenica koje se tiču spisateljskog rada, a o čemu dosta čitatelja ima iluzije jer čitajući smatramo da sami nikad ne bismo mogli doći do ideja kakve je složio pisac kojemu se divimo. Međutim, stvarnost je sasvim drugačije: pisac je zanatlija, jednako kao automehaničar ili postolar, osim što su njegovi alati kompjutori i papiri i olovke, rječnici i knjige drugih autora, dok njegovo područje djelovanja predstavljaju isključivo riječi i ideje.
