ZERUYA SHALEV rođena je u kibucu Kinneret 1959. godine. Magistrirala je teologiju i radi kao književna urednica u nakladničkoj kući Keshet. Romanima „Ljubavni život“ i „Muž i žena“, koji zajedno s romanom „Kasna obitelj“sačinjavaju njezinu trilogiju romana o međuljudskim odnosima, pobrala je brojne izraelske i europske književne nagrade, između ostalih njemačku književnu nagradu Corine (2001.) i francusku književnu nagradu Amphi (2003.), a za roman „Muž i žena“ bila je nominirana i za nagradu Femina 2002. godine.
Počnemo li čitati „Ljubavni život Zeruye Shalev izrazito doslovno, mogli bismo se grdno razočarati, jer na prvu loptu, tu nema ništa drugo osim poremećene nimfomanke koja, jer joj je prva mladost prošla u samosažaljenju, bježi u ruke ljubavnika koji je vršnjak i dobar prijatelj njezinih roditelja, i čija žena u trenucima njihove strasti umire u bolnici. To je pornografija, to je isprika za „obuzela me napaljenost“, to je „Lolita je odrasla“ – zakukuljena zamumuljena verzija nečega što se može pronaći u Smokvinom listu. Čitatelju koji oduči na taj način čitati ovaj roman mahnito bi pripovijedanje moglo dosađivati, pa će on vjerojatno preskakati stranice od jedne do druge erotske scene. Što bi uistinu bio gubitak vremena i bet obzira na kvalitetan posao koji bi te scene imale na podraživanje njegove mašte. Zašto? Jer se prava vrijednost ovoga romana krije u njegovu podtekstu i kontekstu.
PODTEKST:
Razumijevajući žensko pismo kao ono: a)kojemu je autorica žena i b) koje tematizira feministička pitanja i rodnu problematiku (odnos prema ženama u društvu, odnose majke i kćeri, građanski patrijarhalizam), onda je roman Zeruye Shalev „Ljubavni život“ primjerak ženskog romana – ne toliko stilski koliko sadržajno, on gotovo u svakom od navedenih segmenata tematizira žensku problematiku u suvremenom izraelskom društvu. Naime, glavna junakinja Jara asistentica je na fakultetu, pritišću je rokovi za predavanje teme za doktorsku disertaciju s jedne strane, njen pasivni i „sigurni“ muž Joni s druge, a odnos s roditeljima s treće strane. Jari je osobito važan razvoj odnosa s majkom koja je zbog obiteljske tragedije Jari uskratila i ostatak majčinske ljubavi.
Otac je, s druge strane, nedodirljiva očinska figura, nikad do kraja prisutna, što otvara prostor za traženje zamjenske očinske figure u liku Arieja Evena, postarijeg obiteljskog prijatelja.
To također objašnjava zašto se Jara nije mogla zadovoljiti molećivim i ovisnim, pouzdanim Jonijem kojeg je lako mogla osvojiti i čija joj ljubav nije bila oslonac nego opterećenje.
Glavna junakinja je stoga više simbol nego stvarna osoba – njenom se liku tijekom romana dogodila čitava bujica problema s kojima se suvremena žena mora susretati, i kao takvu je radije trebao promatrati nego kao eventualno postojeće biće.
Njezine mijene stavova, lutanje i neodlučnost između ljubavnika i muža ocrtavaju današnju (tipično!) žensku dvojbu između karijere i obitelji te između potpune slobode i izbora posvemašnje podređenosti.
No ovo i jest u određenoj mjeri eksplicitno roman o braku i seksu, daleko od toga. Židovska tradicija i biseri iz psiha likova samo su dodatna nota egzotike u prepričavanju nekih već dobro poznatih tema. U tom su smislu najznačajniji trenuci koje Jara provodi s ljubavnikom (osobito oni u kojima je zatočena u njegovoj kući za vrijeme korote) – njezin je ljubavnik postariji, navikao je imati uz sebe suprugu koja ga je voljela bezuvjetno i beskompromisno ispunjavala sve njegove prohtjeve, a u Jari takvu privrženost ne može pronaći. Njegovi su ispadi agresije žestoki i njegov je seksualni apetit profinjen. Takav muškarac u nečijem životu očiti je znak autodestruktivnosti kojoj se glavna junakinja predaje bez razmišljanja. U tom smislu i ona sama progovara:
„... jednom mi je netko rekao da svaki čovjek koji čini pogrešku unaprijed zna da će pogriješiti, samo nije sposoban zaustaviti se. Ono što je iznenađenje jest možda samo opseg te pogreške, ali ne i njezina priroda...“
O njezinom vlastitom stavu spram počinjenog izbora ljubavnika Jara kaže:
„Prisjetila sam se da me noćas nazvao lutko i to mi je bilo malo odvratno, što on misli da sam ja, i rekla sam samoj sebi, on ne misli, on vidi ono što mu ti pokazuješ, i uvijek će te kupiti po onoj cijeni po kojoj se prodaješ, a ti uporno želiš platiti tako visoku cijenu da bi se prodala tako jeftino, zabadava, čak si spremna platiti onome tko želi kupiti...“
KONTEKST:
Ovaj roman u svojoj pozadini nosi trostruko opterećenje – obiteljsko, religijsko i židovsko tradicijsko obilježje. Sukladno tome, i atmosfera romana pokazala se prilično otežalom. S jedne strane, uvidi u obiteljsku prošlost ispunjenu neugodnim tajnama koje su za Jaru uzrokovale otvaranje sve bolnijih pitanja i nisu mogle biti napuštene dok nisu sasvim otkrivene, donijeli su i osjećaj suvišnosti, nevoljenosti, otuđenosti i smetanja. Roditeljske svađe bile su od djetinjstva izvor nesigurnosti koje, kao po Freudu, urastaju u čitavu osobnost odrasle osobe koja tada ne može riješiti svoje „odrasle“ probleme bez povratka u djetinjstvo.
Čitav roman je isprepleten i religijskim konotacijama te referencama na izraelsku tradicijsku predaju i legende. To opterećenje prošlošću i na općedruštvenom planu itekako utječe na suvremeno izraelsko društvo, a tako dalje i na pojedinca. Zeruya Shalev potrudila se da se ta opterećenost (ne nužno negativna pojava!) i primijeti, pa ona izbija iz atmosfere romana mudrom upotrebom stilskih sredstava – roman je pisan fluidno, pripovijedanjem i nizanjem kratkih rečenica koje odaju i dojam klaustrofobije i dojam kretanja, protoka. Jer – sve je povezano, kao da poručuje Zeruya Shalev kroz usta svoje glavne junakinje Jare – i uzroci i povodi i posljedice, i roditelji i djeca i njihova djeca, prošlost utječe na sadašnjost, a oni zajedno grade budućnost. Naša je tradicija sadržana u nama i dok obavljamo posve obične svakodnevne stvari, a naši su roditelji neizbježan sastavni dio nas. I ta poruka, iako možda već izrečena, i dalje je prilično univerzalna.
Upravo taj spoj između smještanja likova u scenografiju koja je toliko specifična da naglašava univerzalnost situacije, element je iznenađenja, ali i stvaranja prisnosti između ovog osebujnog romana i njegovih eventualnih čitatelja.
I zato sam odlučila o ovom romanu ne govoriti u superlativima, niti ga preporučivati grupici čitatelja kojoj smatram da bi taj tip romana najbolje sjeo. On je dovoljno univerzalan da ga može čitati gotovo svatko, pa i onaj koji će preskakati stranice između jedne i druge erotske scene.
Post je objavljen 26.10.2008. u 11:01 sati.