... a sve potaknuta tim Dvostrukim dnevnikom žene sa zmajem autorice Sanje Lovrenčić, o čemu sam već pisala jučer, što ako u budućnosti ljudi ne budu voljeli čitati? Zapravo, toliko sam opsjednuta knjigama i čitanjem da si ne mogu zamisliti mogućnost da ljudi ne čitaju, iako oko sebe svakodnevno iznova svjedočim o tome kako ljudi jednostavno ne mare za knjigu. Evo, našla sam i citat koji me naveo na to uspaničareno razmišljanje (autorica govori o nekom festivalu na temelju kulturnih razlika na kojemu je sudjelovala i o publikaciji koja je povodom tog festivala izdana): „Prekrasna pouka: premda smo toliko različiti, uspijevamo se razumjeti, svaka nam čast (da ne bi bilo zabune, radi se o europskom, ne svjetskom festivalu). 'Naučio sam na ovom festvalu', rekao je jedan njemački kolega, 'da moram drukčije pisati za englesku publiku, drukčije za nizozemsku, drukčije za njemačku.' Kako fleksibilno! I kako prestrašeno; jer čini se da je pitanje dana kad ćemo svi skupa ostati bez ikakve publike.“
Dakle? Gube li svi pisci publiku, ili samo ovakvi, tankoćutni, tihi poput Sanje Lovrenčić? Eksperimentalni poput ne znam ni ja koga? Ante Tomić se nikad ne žali na nedostatak čitateljske publike, niti Jergović, ako smijem dodati, a ni Vedrana Rudan ne bi smjela biti nezadovoljna. Nives Celzijus da ne spominjemo. Ili će svi skupa početi raditi u mirovinskim fondovima i stambenim štedionicama nakon što zatvore književničku butigu? Je li budućnost književnosti upitna? Mislim da je i ovo književnost, i ovo je knjiga, ali književnost sada postoji na drugačiji način nego je to ikad prije bio slučaj. I zanima me kako će to dalje izgledati. Zasad, ponekad se činim samoj sebi kao suludi hobist, osoba koja zabada sasušene leptire na komade stiropora ili slaže poštanske marke pincetom i u gumenim rukavicama. Ali također, zasad još uvijek vjerujem da neki ljudi čitaju.
Post je objavljen 18.10.2008. u 07:52 sati.