Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 08.10.2008.
Što čitam ovih dana?
Pročitala sam roman Sibile Petlevski «Noćni trening» i roman «Izbliza», slovenske autorice Irene Svetek (preporučila Jagna Pogačnik, naravno). I to u prilično kratkom vremenu, tako da se jedan roman stopio u drugi na način da ih jedva razlikujem. A to nikad nije dobar znak. Možda je alarmirajući simptom i to što su obje diplomirale komparativnu književnost pa su opterećene apsolutno svom književnošću koja se dogodila prije nego što su sjele za tipkovnicu. Možda meni jednostavno nije bio dan za čitanje zgusnute proze (rekla bih pretenciozne, ali mi to zvuči bezobrazno).
Irena Svetek smućkala je geografske prostore ove regije sve do Rumunjske u karakternu siluetu svoje glavne junakinje – osim stila, zapravo ima nekoliko detalja koji su mi se svidjeli: osnovna priča i njezini glavni junaci. Još uvijek se ne mogu oteti dojmu da naši (uvjetno!) pisci pišu samo da bi «čuli» svoj glas na papiru: forma i stil su prevagnuli važnost nad sadržajem – zato mislim da se radi o pompoznom inzistiranju na svom glasu. Ne znam kako ostali, ali nervira me kad pretjerana slikovitost i «pretrpanost» stila ometa u praćenju radnje romana. Zašto pišemo roman? Zbog sebe? Zbog radnje? Zbog glavnog lika? Da bismo zabavili sami sebe? Da bismo se sebi učinili veći?
No bar mirne duše za «Izbliza» Irene Svetek mogu potpisati da se radi o romanu. Radnja je konzistentna, linearna i tiče se jedne te iste priče od početka do kraja. Za «Noćni trening» ne mogu reći čak ni to. Neprestano sam čekala da se radnja jednog poglavlja počne bar u najmanjem dijelu nadovezivati na radnju idućih, no odustala sam i pomirila se s činjenicom da ne čitam roman, nego zbirku kratkih priča, no evo što piše na stražnjim koricama: «Od mračnih rupa do trendseterskih salona, od provincijskih gradića u Alpama do najvećih europskih metropola kreće se junakinja NOĆNOG TRENINGA. Uronjena u svijet literature i džeza, stalno na razmeđu stvarnoga i cyber svijeta, ona je paradigmatičan lik suvremenog mladog europskog intelektualca osuđenog na lutanja i potragu za čvrstom točkom. Stilski briljantan, inovativan u spajanju fikcionalnih i nefikcionalnih elemenata, roman Sibile Petlevski može se usporediti s romanima Denisa Johnsona i Chucka Palahniuka.» Dakle, ako je roman, fragmentaran je do jaja. Ili predstavlja samo noćni trening pisanja Sibile Petlevski. Možda sam neuka, ali nisam uživala u čitateljskom iskustvu. A valjda je to ipak najvažnije. Proza je gusta kao paradajz – sos, tema/e mi nisu bliske, čak sam jedno vrijeme tijekom čitanja (ja, seljanka s kolodvora Zoo) imala dojam kako je taj roman pisan da bi se fascinirali naši inozemni susjedi: poznavanje njihove kulture, tradicije i povijesnih kurioziteta ispada gotovo sa svake stranice. Čitav je roman sumoran i sivkast. Još jedan primjer kako su forma i stil prevladali pred sadržajem. Sadržajno – to je bilo blijedo.
Ovih sam dana malo razočarana u hrvatsku književnost. Sve neki dosadnjakovići. Nema čak ni dobrog šunda.
