Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 25.10.2008.
Vesna Ćuro – Tomić: „Gola vučica“ (VBZ, Zagreb, 2006.)
Ime Vesne Ćuro – Tomić kao spisateljice ostalo mi je u glavi nakon što sam prije nekoliko godina čitala njezin prvi roman „Taksi za televiziju“, u kojem je autorica, i sama zaposlena na Hrvatskoj televiziji, otvoreno progovorila o problemima s kojima se susreće jedan takav medijski gigant i nezakonitostima i nepravilnostima koje u njemu predstavljaju javnu tajnu. I ovaj put autorica je ostala u novinarskim vodama, naime, suočila je čitatelje sa spektrom likova zaposlenih u kulturnoj rubrici dnevnih novina.
Ovaj roman majstorski je zapakiran u više slojeva nego što ih čitatelj ili slučajni komentator može pobrojati. Dakle, u središtu radnje je nekoliko likova: Jelena, likovna kritičarka u kulturnoj rubrici, koja želi da joj honorarni posao kolumnistice za ekološke i medicinske teme postane stalan, i koja (najsličnija glavnom liku iz prošlog romana Vesne Ćuro – Tomić) sa svojim suprugom Brunom proživljava događaje koji prilično podsjećaju na početke bračnog brodoloma. Ili bar tako ona misli. Njezin kolega iz redakcije je David, književni kritičar na rubu slave i popularnosti, koji maksimalno koristi mogućnosti koje mu njegova neprikosnovenost u književnom svijetu pruža. Njihova je najbolja kolegica Ana školski pedagog, ali istovremeno i autorica romana „Gola vučica“ koji nije pročitalo onoliko ljudi koliko je moglo, samo zato što su mjerila književnosti u hrvatskoj svakodnevici pobrkana s mjerilima kapitalističkih zakona tržišta. Njihovo dvoje kolega, Ivana i Spadalo, pak predstavljaju tipične predstavnike novinarske kaste: cinične ljude operirane od bilo koje vrste socijalnog morala. Njihov je šef Andrej Martić hladan i distanciran, a njegova tajnica Dora i šef računovodstva Piljek birokratske su figure i umišljene veličine kakvima obiluje gotovo svako hrvatsko poduzeće. Dolazak mlade kolegice Nine Ivezić (zadužene za praćenje kazališta) poljuljao je kolotečinu rada u redakciji, osobito njezin izgled spoznaja da je upravo ona autorica romana „Anđeoska zamka“ koji je proteklih godina pobirao niz književnih nagrada.
Osim likova koje nalazimo „na poslu“, drugi sloj priče predstavlja životna priča urednika kulturne rubrike, Andreja Martića – on je, uspinjući se društvenom ljestvicom, rodio tri kćeri s tri različite žene da bi se prividno smirio tek uz posljednju, divu zagrebačkog glumišta, Helenu Šoljan i zajedničku kćer Andreju. No kad Helena počne sve dulje izbivati s posla, i boriti se s demonom tjeskobe, počinju se širiti i glasine o tome je li ta bračna idila ipak potpuno istinita.
U roman su inkorporirani i dijelovi policijskih ispitivanja koja do epiloga romana ne otkrivaju svoj povod, kao i dijelovi koji govore o Ruci, koja u moleskine dnevnik upisuje komentare na dnevne političke događanje, ekološke krize i medicinska otkrića. Vrlo otvoreno ovaj roman progovara i o različitim teorijama koje su se posljednjih godina razvile, a tiču se odnosa muškaraca i žena (iz tih dijelova izviruje i prikrivena satira), odnosa društva prema ekologiji, zdravoj prehrani i zdravlju općenito te o društvenim problemima poput pedofilije.
Ipak, kako je u centru radnje ipak knjiga, tako dobivamo i maksimalno uvjerljiv uvid u životne činjenice oko pisanja knjige, objavljivanja iste, promocije, odnosa nakladnika prema autoru te ključu prema kojem se dijele književne nagrade.
Moje je idealističko uvjerenje da će stoga roman „Gola vučica“, za razliku od istoimenog romana koji se spominje u ovome, zbog svojih kvaliteta naći put s donjih polica knjižara do znatiželjnih očiju čitatelja.
