Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 06.10.2008.
O književnoj kritici III.
Osim onih koji tvrde da je kritika irelevatna zbog toga što je nemoguće shvatiti „što je pisac htio reći“ zbog toga što „pisac najbolje zna što je htio reći“, postoje i oni koji tvrde da je kritika u prošlosti imala veći utjecaj na društvene krugove i čitateljsku publiku, a da se taj utjecaj danas pomalo smanjio.
S potonjim se mogu složiti, iako, za razliku od tih zlogukih proroka, ne mislim da je stanje bespovratno nepopravljivo i da danas – sutra možda neće biti bolje.
Razlozi zbog kojih je kritika došla na niske grane možemo tražiti i među kritičarima, i u općoj društvenoj klimi, a i zbog promjena među čitateljskom publikom. Naime, književna kritika je došla na zao glas jer se kritikom počeo baviti kojekakav nedostojni živalj (autorica ovog teksta nije isključena) – pritom ne mislim samo na one koji nisu dovoljno upućeni u književnost da bi mogli napisati dobru kritiku, već osobito na one koji su kritiku koristili u svoje osobne svrhe, radi osobnog probitka ili diskreditiranja političkih i društvenih protivnika (takvi su nam možda najgori i njih uopće ne volimo, za razliku od sirotana koji nisu ništa znali, ali su naučili – njima se pola prašta, nitko ne zna sve i čovjek uči dok je živ, kako kažu dvije krasne stare izreke). Isto tako, kritičari su ponekad bili i osobe u sukobu interesa: oni koji su radili ili bili povezani s određenim izdavačkim kućama, pa su redovno pjevali hvalospjeve „svojim“ izdanjima. No s druge strane, takva situacija nije strana niti na jednom tržištu: kod Amera se književni agenti mjesecima ulizuju kritičarima kako bi dobili povoljne kritike, po čemu zaključujem da će takva praksa i kod nas biti malo teže iskorjenjiva.
Također, opća društvena klima se toliko promijenila da vrlo malo ljudi čita: oni koji nemaju namjeru pročitati ni samu knjigu pogotovo neće vidjeti svrhu u čitanju kritike o toj knjizi. Zato je kritika izgubila opću društvenu svrhu (po mom mišljenju, ta svrha se sastoji u tome da se izvijesti potencijalni čitatelj o karakteristikama djela, što bi ga privuklo da knjigu i pročita), a samim time i poligon za manifestaciju: novine danas odvajaju sve manje i manje prostora za književnu kritiku, koja je danas više svedena na crtice od pet redaka nego na ozbiljne tekstove (dobar dokaz za to jesu „najprodavanije dnevne novine“ u Hrvatskoj, 24 sata, ili se barem tako reklamiraju, koje nemaju niti predviđene stranice za kulturu, a očito ih ni ne trebaju kad se tako dobro prodaju i bez toga). Ako se takvi tekstovi i pojave u dnevnom tisku, ili su sponzorirani ili izlobirani ili na drugi način izrežiraniod strane kritičara ili uprave dnevnog lista.
Više nego kritike, danas se, dakle, pojavljuju preporuke: preporučuju vam najčešće oni koji vam žele nešto prodati – izdavači. Njihova je knjiga uvijek „najbolja ljubavna priča svih vremena“ ili „triler koji oduzima dah“, njihovi su autori „neshvaćeni genijalci koji vješto barataju riječima“ ili „kućanice koje su živjele na rubu siromaštva iz kojeg ih je izveo jedan briljantan roman“.
Kako popraviti stanje? Ja, kad malo bolje razmislim, ne pišem književne kritike, ja preporučujem knjige, to je moja misija. Za svaku pročitanu knjigu koju sam nekom preporučila, dobijem po još jednu zlatnu zvjezdicu u malu crnu knjižicu na nebu. Razlika između mene i izdavača je u tome što ja ne želim da jednu knjigu kupi i pročita što više ljudi, već želim (i mislim da mogu prepoznati) da određenu knjigu pročita baš ona osoba kojoj je ta knjiga namijenjena i koja se pojavila baš u onom trenutku kad si je ta osoba postavljala upravo takva pitanja kao i likovi iz knjige, ili još bolje, zbog te knjige si je počela postavljati upravo takva pitanja.
Književna kritika je nuspojava objavljivanja knjige i čitanja knjiga, i ako se knjige počnu čitati, i književna kritika će ponovno naći svoju ulogu u društvu i kulturi.
