Imam dojam da se svatko od nas u zabavnoj književnosti ipak opredjeljuje za jedan žanr: neki vole ljubiće više od svega, drugi zabavu traže u povijesnim romanima, treći čitaju fantasy, a ja – ja volim krimiće više od ičega. Imala sam lijepu priliku ovaj vikend pročitati dva potpuno različita krimića.
Prvo sam čitala „Okrutnost raja“ autorice Nure Bazdulj – Hubijar. Kako kažu urednici na koricama, „pozicija Nure Bazdulj – Hubijar na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni predstavlja svojevrstan fenomen.“ To znači da se njezini romani objavljuju u velikim nakladama, i to u nekoliko izdanja. Autorica se posvetila žanru krimića, uzdižući ga na jedan viši nivo (tako tvrde urednici), a jedan od njezinih najvećih uspjeha na ovom području predstavlja nagrada VBZ – a za najbolji neobjavljeni roman koji je 2005. godine osvojio upravo njezin roman „Kad je bio juli“. Što se tiče „Okrutnosti raja“, nisam bila oduševljena. Možda ne toliko sadržajem koliko stilom: balkanska patetika. On je pomislio – Ah, što se to spremam učiniti. Ona je mislila kako bi za njega dala i svoj život, i kako nikada nikog nije toliko voljela. A opet, ljubav njegova života ponovno se probudila i udahnula zrak tek kad se ponovno našla u njegovu naručju. Stil nekarakterističan za tvrdo – kuhani krimić, moram priznati. No kako sam odrasla na Pavličićevim krimićima, čiji je stil ipak malo drugačiji, možda i to utječe (moram napomenuti kako ne držim da sam neprikosnoveni autoritet, ovo je dnevnik čitanja, i u njemu iznosim svoje mišljenje, ne objektivne kritike knjiga).
Prije nekoliko minuta sam također završila čitanje romana „Katilinina urota“ autora Johna Maddoxa Robertsa, iz serije krimića iz starog Rima pod zajedničkim nazivom „SPQR“ (kod nas je u izdanju Fakture objavljen još i Kraljev gambit, prvi dio iz te serije). Taj mi se krimić već više svidio jer na originalan način spaja krimić noir (s poslovičnim ciničnim i neambicioznim detektivom koji naprosto ne može odoljeti alkoholu i ženama) i Rimsku republiku. Činjenica da Rimska republika ima puno toga zajedničkog s današnjim lobijima i političkim tijelima odlučivanja došla mi je kao iznenađenje, ali isto tako – čemu se ja čudim? U centru događanja je već spomenuti detektiv – amater, kvestor Decije Cecilije Metel Mlađi, koji radi u državnoj riznici u Saturnovom hramu, i koji se prvi zatječe na mjestima ubojstava raznih gradskih kamatara, lihvara i posuđivača novca. To je samo prvi korak otkrivanju urote koja stoji i u naslovu ovog romana. Zanimljivo, cinično i zabavno štivo: otkriva stari Rim kako ga je zamišljao John Maddox Roberts.
Zašto volim krimiće? Nije jedini razlog to što dobro uvijek pobjeđuje. Jedan od razloga jest i to što smo naučili da je savršen zločin nemoguće počiniti i što je detektiv uvijek najpametniji, čak i ako nije najmoralnija osoba na svijetu. Krimiće čitamo zato što se možemo poistovjetiti s detektivima.
Post je objavljen 29.10.2008. u 08:26 sati.