Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 19.10.2008.
Na blogu o blog – književnosti
Zapravo, imam gomilu zamjerki protiv bloga: praktički je svakome dopušteno napraviti blog i ćeretati o čemu god: kurjim očima, prištu na nosu ili stanju svoje posteljine. To je s jedne strane u redu, jer internet je najliberalniji medij i stavljanjem interneta pod bilo kakvu kontrolu izgubio bi velik dio svojih čari. S druge strane, korisnici interneta (pa i bloga) počesto postaju izloženi degutantnim, dosadnim i ponekad protuzakonitim sadržajima (pritom mislim na pedofile i ekstremne desničare koji na internetu također mogu izložiti svoje stavove i potrebe).
S druge strane, prilično je licemjerno od mene da na blogu pljujem po blogu kao mediju, kad sam ga i sama našla najpovoljnijim za objavljivanje svojih umotvorina. Međutim, nisam se predomislila: i dalje mislim da je ono što želim blog najpovoljnije i najjednostavnije sredstvo – želim da više ljudi čita kako bih imala više ljudi s kojima bih mogla razgovarati o knjigama (djelomično i da se manje osjećam kao potpuni čudak). Želim popularizirati čitanje. Ono za što ja ne bih preporučivala blog je vježbanje pisanja: objavljivanje poezije i proze na blogu – blogove, naime, najčešće posjećuju vaši poznanici i prijatelji. Jasno da će oni hvaliti što god napišete, i ja sam hvalila pubertetsku poeziju svojih prijateljica, ma kakva bila, samo zato što smo prijateljice. Pišući na blogu, naći ćete se u stvarnom svijetu u kojem ljudi nalaze objektivne zamjerke vašim tekstovima i ništa vam neće biti jasno: mislit ćete da se cijeli svijet urotio protiv vas i vaše genijalnosti. Čak i ja, koja na blogu ne pišem priče i poeziju u koju bih uložila sebe, već strogo publicističke tekstiće, osjetim kako se oko mene stvara toplina pri pogledu na sve te divne, pozitivne komentare koje dobivam.
Kako uvijek na javi postoje slučajevi koji i jesu tu samo da mene pobiju, neka su djela blogerske književnosti ugledala svjetlo dana i ukoričena, što znači da se na blogu ne zadržavaju samo ekstremno loši pisci, nego i neki dobri, ali mi se čini da je postotak pisaca u moru skribomana na blogu i u stvarnom životu posve jednak. Možda prvi od tih primjeraka bio je Igor Kokoruš Lebowski u izdanju Algoritma sa svojom zbirkom „Muškarci su iz birtije, žene su s placa“. Nedugo nakon toga čini mi se da je uslijedio Dario Rukavina s blogom Buddha u supermarketu koji je ukoričen u istoimenoj zbirci. Njih sam dvojicu čitala, s nekakvim „nije loše, ali nešto fali“ osjećajem. Nakon toga je uslijedila lavina: Eduard Pranger i Julijana Adamović samo su posljednja od imena koja su se pridružila časnoj skupini blogera koji su objavili prvu knjigu.
Moj sud o tome kakvi su, nažalost, pričekat će nakon što objave i drugu knjigu. To jest, ako je objave.
