(Originalno, naslov ovog posta je bio „Stephen King – kraljević ili prosjak“, ali značenje je poprilično slično, stoga sam i na ovu verziju prilično ponosna).
Luđak ili marketinški genij koji se izrazito dobro prodao? Još uvijek dvojim oko toga, iako sam od njegova opusa pročitala samo neznatan dio: Rose Madder, Snovolovku, Ono, jednu jednominutnu dramu i Plant (prijevod je Biljka: radi se o romanu isključivo pisanom u epistolarnoj formi, koji je nastao kao božićna čestitka koju je King od osamdesetih slao svojim prijateljima, a kasnije uobličio u roman. Iako nema nimalo dijaloga, već se radi o iznošenju uredskih memoranduma, e – mailova, pisama i dnevničkih zapisa, tipična kingovska napetost ni u ovom romanu ne izostaje). No njegov opus danas je toliko obiman da sumnjam da su ga kompletno pročitali i najzagriženiji fanovi.
Vrhunac njegove marketinške drskosti bio je kad je istoga dana kod dva različita izdavača objavio dva svoja romana: Desperation i The Regulators, jedan pod pravim imenom, a drugi pod pseudonimom Richard Bachman – romani su imali naslovnice koje su zajedno činile jedinstvenu sliku, i oba su se – nevjerojatno, ali istinito – izvrsno prodavali.
Ono što, s druge strane, potvrđuje da se radi o piscu koji duboko vjeruje u plodove svoje mašte jest da se motivi iz njegovih priča pojavljuju u drugim njegovim pričama, poput, primjerice, papirnatog brodića koji je otplovio kanalizacijom nakon što je Ono ugrabilo dječaka koji je taj brodić puštao niz kanalizaciju. Brodić se pojavljuje i u seriji romana Dark Tower s fusnotom „Gdje li smo već vidjeli taj brodić?“ To nije usamljen primjer, pojavljuje se i simbol kornjače i mnogi drugi detalji. Isto tako, King je za autore knjige „Kako napisati svoj prvi roman“ izjavio kako svoj rad doslovce doživljava kao „božansko nadahnuće“ jer navodno, dok piše, čuje glas u glavi koji mu govori što da napiše. Recept je to koji je, čini se, Kingu donio svjetsku slavu i mnoge druge blagodati, stoga bi ga se svakako trebao i nadalje držati.
Razmišljajući o Kingu, uvijek mi se nameće zaključak kako to možda jest šund – literatura za muškarce koji nikad nisu prerasli sindrom Petra Pana i još uvijek žude za pustolovinama iz sfere nadnaravnog, ali je autor Stephen King već sad sigurno izborio svoje mjesto u analima svjetske književnosti svojom nevjerojatnom čitanošću i svojom voljom da što vjernije prepriča svoju viziju svijeta i plodove svoje mašte.
Post je objavljen 10.10.2008. u 07:17 sati.