odmak
srijeda, 28.01.2009.
Mala razmišljanja
Prepisivala sam dijelove romana iz donjeg posta. Činilo mi se da sam izvukla ono bitno i onda sam ga pokušala staviti na novi post i kako to već ide kod osvete neživih predmeta (nisam rekla ja nego Murphy ) cijeli mi je tekst nestao izgubljen u prevodu. Uzrujala sam se vjerojatno kao svi kojima se to dogodi, ali ja imam onu crtu vjerovanja u misao da ništa nije bez razloga, možda se time tješim, jasno je da mi je tako lakše. Kako god prepričat ću taj roman koji je izašao 1998 i konačno završiti s tim.
Lidija, profesorica hrvatskog, je majka četvero djece. Živi u stanu sa suprugom (liječnikom) i njegovom majkom. Najstariji sin se nakon izlaska iz vojske počinje drogirati. To ionako loše odnose između Lidije i supruga potpuno razori. On napušta obitelj (muškarci obično kad nastupe teškoće upravo tako postupe, zaljubljuje se u međuvremenu u puno godina mlađu medicinsku sestru itd, itd. Puno toga šablonski, znam, ali mladu medicinsku sestru nisam krivila za ništa. I ona je na neki način žrtva)
Pisala sam ga iz vizure majke, Lidije nesporazume, nerazumijevanja okoline i liječnika (zato i odabir muževog zanimanja).
Samo oni koji imaju u obitelji nekoga tko se drogira može znati kakva je to pošast i koliko može razoriti obitelj i sve druge odnose, da ne govorim o krađama i kriminalu na kraju, koji obitelj posve osiromaši.
One dvije kune i pristojna prošnja je baš karakteristična za ljude koji se drogiraju.
I ne treba ih uvijek kriviti koliko god zla izazovu. Ne rade to svi iz istih razloga. To je bolest, kao i alkoholizam, a mi kao kod svake bolesti umjesto da se bavimo preventivom obično liječimo posljedice, što je puno teže i sa puno većim posljedicama.
Lidija je na svaki način uništen čovjek. O ostaloj djeci koja su u redu brine malo i nimalo. Svekrva, koja voli djecu, logično i sina, zamjera upravo njoj i misli da je za sve kriva. Čini sve za djecu, ali otežava Lidiji. Nije joj na pomoć.
I tako malo po malo skupilo se oko dvjestotinjak strana. Roman je izišao 1998. Danas bih ga drugačije pisala. Sve bih svoje romane pisala na drugi način.
Htjela bih pisati nešto novo. Blog mi je pomalo oduzeo previše vremena. Nije da ne uživam. Čitam nešto od drugih gdje zapravo nema previše autocenzure. A, ipak je ima. Jako je žalosno kako smo svi očajno osjetljivi i ne podnosimo kritiku ni tuđe mišljenje.
Oni malobrojni koji me poznaju znaju da sam otvorena prema svakom načinu razmišljanja iako mislim i radim drugačije mogu čuti i ne uzrujavati se. U tom sam smislu uistinu puno radila na sebi. Čitala, razgovarala, družila se, slušala tuđa mišljenja.
Danas mi je pomalo dosadno. Čini mi se da sam došla do kraja svojih mogućnosti.
Ali i do uvjerenja da više ništa ne mogu promijeniti, a trudila sam se djelovati na dobro. U struci, na poslu, u odnosima. Svugdje sam davala maksimum. I to je valjda jedini način da nešto u ovom svijetu mijenjaš. Svojim primjerom. Politikom se nisam bavila. Nisam član nijedne stranke. Slobodan strijelac (loš), tako se kaže, ili?
Iako u nekim periodima života izložena javnoj riječi, znala sam da to nije za mene i bježala u anonimnost i skromnost. Puno je onih koji baš tu skromnost ne razumiju. Možda sam kukavica. Ostavljam i tu mogućnost.
U posljednje vrijeme često mi pada na pamet primjer Ive Pukanića, koji je nakon svega izgubio život. Nema ga više. Rijetki ga spominju, osim ljudi iz Nacionala.
Ne znam ga osobno, ali ono što je pisao i kako je javno istupao vidilo se da čovjek ima muda.
Nije se plašio. Meni se činio pravi primjer istraživalačkog novinara i novinarstva. Jasno je da se tu skupi raznih poznanstava (sumnjivih) i odnosa, a naša je povijest posljednjih godina puna ljudi i događaja kojih se ni vrhunski kriminal tipa mafije (recimo ruske za koju kažu da je danas najgora) ne bi postidio.
Valjda će se doznati više o naručiocima ubojstva iako ne znam što bismo htjeli. Bilo je i važnijih ljudi (Kennedy). Istina se nije nikad saznala. Tko zna kuda vodi žnjora i kome je u interesu da istina ne dozna.
Htjela sam govoriti o drugome. O drogi. O nesretnoj supruzi koja je očito bolesna i pomoću koje su ga na kraju u posljednjoj godini života do kraja izmučili i povrijedili.
Nesretna M. Pukanić je sigurno s razlogom hospitalizirana. Nitko tko s drogom nije imao veze ne može niti zamisliti koliko oni koji se drogiraju mogu manipulirati sa svakim. Biti uvjerljivi i kad se na nekoga okome kako se nemoguće oprati od insinuacija, jer negdje je sve to na rubu mogućeg i istine, ali nije istina.
Tu je napravljane nepravda bez svake sumnje. Iskorištena je situacija da se na neki način okomi i na Pukanića koji se mogao zamjeriti ovako ili onako, možda i puno ljubomore, ali na kraju je rezultiralo njegovom smrću. To je činjenica. Njega više nema.
subota, 24.01.2009.
Ljudi bez mjesta
Travanj 1992.
Ispred zgrade HNK, mladić obučen u stari isprani đins đankijevskim je korakom prišao Lidiji.
-Gospođo, molim vas, možete li mi dati dvije kune, rekao je.
Uske zjenice, veoma pristojan.
Lidija je šutjela. Nastavila je hodati. Činilo se da će joj srce iskočiti. Drhtala je cijelim tijelom. Ušla je u crkvu Gospe od Zdravlja i sjela.
Bože moj, mislila je, uzmi me k sebi.
No, znala je da moli uzalud. Sjetila se pjesme koju je napisala u mladosti.
Jučer, kad sam te trebala,
moj Bože
sve su tvoje kuće bile zatvorene
osim jedne,
a tamo te nije bilo,
a tamo te nije bilo.
Bog nema kuću, učili su je. U nama je i oko nas. On je uvijek tu.
Samo ga Lidija više nije nalazila.
utorak, 20.01.2009.
Jutarnje boje
-Jako volim ljeto, rekao je.
Zastao je zamišljen.
-Prije bismo djeca i ja otišli na odmor nešto malo prije žene, rekao je.
Isključio me je na neki način. Odgovarao je na moje pitanje, ali kao da je objašnjavao sam sebi.
- Nekako bi se organizirali. Uvijek su tu bake i tetke… No da…Sad me prati samo kćer. Sinovi… oni već imaju svoj put…
Potom se zamislio.
-Zbog mora, nastavio je. Volim ljeto zbog mora. Zapravo volim more. Ne bi vjerovala, ali volim se kupati. Ostanem u moru nekoliko sati. To mi je uistinu pravi odmor. Ljudi me zapravo jako umaraju. Razgovaraš s nekim i onda ti je ono što govori sve već jako poznato. I što sad? Petnaestak minuta zadržiš pažnju i onda… Jednostavno ti on , taj čovjek s kojim razgovaraš mora kao osoba biti zanimljiv da na neki način ostaneš prisutan.. Ali to se jako rijetko događa.
Ponovo je zastao zamišljen.
-To mi se događa i s knjigama. Počnem čitati. Čitam tako nekih tridesetak strana . Može biti i zanimljivo. Zanimljivo je vrlo često… Čak ako se radi o stručnoj literaturi, pa… ako su nove stvari. Iz kojih možeš naučiti. I zanimaju me, nije da me ne zanimaju, ali odjednom čini mi se sve već znam. Znam što će se na idućih dvjesta strana događati i više ne mogu čitati.
Ali ljeto…no da i tu postoji određenih teškoća. Ta kuća u Dubrovniku. Roditeljska kuća… Vidiš tu se tolike godine dolaženja preko ljeta nisam uspio organizirati da nešto radim. Dođem s plaže. Nešto pojedem, malo se odmorim i onda cijelo poslijepodne ne znam što ću sa sobom.
-Možda ti je vruće
-Ne nije mi vruće. to je kamena kuća. U donjoj prostoriji je čak prohladno. Imam i pisaći stol i stolicu. Svoj kutak i mir, ali ne ide. Nema vrta. Ne mogu šetati. Osjećam se zatvoren. Klaustofobično. Guši me. Sve me guši. ..Uspomene… Kuća je starinska. Penje se stepenicama gore. Nemam gdje šetati. Istina ima neki vrt preko puta… Neko zelenilo, ali sve je to malo. Sve je nekako usko. Cijeli Dubrovnik je takav. Nemaš gdje šetati. Premalo je prostora.
-Nisi razmišljao da prodaš tu kuću i kupiš neku drugu s vrtom.
-A to ne! Nikako ne! To je kuća mojih roditelja. Moga djeda. Toliko je uspomena…
-Zašutio je.
-Toliko uspomena, rekao je nakon kratkog vremena. Nemogućnost razgovora s ocem. Nije da nisam htio. I on… On je želio razgovarati. Nije išlo… Pa uspomena na majku… Kuća me guši uspomenama… Sjećanja… Ne mogu raditi. Vrijeme mi tako prođe.
-Imaš i prijatelje.
-Imam, ali oni se ne kupaju. Stoje doma. Njih more više ne zanima. Iziđu ujutro po Stradunu. Sjede u kavani, a popodne…
-Promjeni naviku. Kupaj se popodne kad nema nikoga, a ujutro se nađi s prijateljima ili pođi u Arhiv. Tamo, rekao si, uvijek imaš što raditi.
-
Zastao je zamišljen.
-Volim jutarnje boje, rekao je . Jako volim jutarnje boje. Jutra su posebna…
Ponovo se zamislio.
- Ne, ne mogu se kupati popodne. Što ja znam. Onda je to nešto posve drugo… U arhiv ne mogu ići u kratkim hlačama.
Nasmijao se.
-Ne ne mogu u kratkim hlačama, a meni je ljeto.
-Zašto ne? Navikni ih na to.
-A ne, ne! Ne mogu.
Opet se nasmijao.
-Što onda imaš od odmora?
-Imam more.
.....
-Ne idem na tu proslavu, rekao je. -Rado bih išao, ali ne idem. Radi puta. Nemoguć put. Bio sam na proslavi neke godišnjice gimnazije. Sve je bilo dobro… iako i tamo ima nekih trzavica. Uvijek je netko s nekim posvađen. Njima je to životno pitanje, a ja ne razumijem u čemu je teškoća. Tumačili su mi, ali meni se činilo nevažnim..čak sam i ljude zaboravio i čemu se svađati. Eto, to sam ti htio reći u vezi puta. Netko je došao po mene.
Ne brini, rekli su mi. Mislit ćemo na te za povratak.
Ali… na kraju svi su se izgubili. Odjedanput svatko je otišao za svojim poslom. Nitko se nije ni sjetio obećanja. Ostao je samo K., jedan meni osobno vrlo dragi čovjek. Ispričat ću ti jednu zgodu s njim. 1971 su moju knjigu spalili ili tako nešto, da ja sad ne ispadnem poseban i važan, svakako je nestala. No K. je sačuvao rukopis. Pomisli ti sačuvao je rukopis iako ga je Udba maltretirala. Ispitivala i pretresala mu kuću i onda nedavno poslije dvadeset godina donio mi je taj rukopis.
Učinio me sretnim. Takvo zadovoljstvo. Nisam se uopće nadao. Jedan tako običan čovjek, ne da ne misliš…ima vrlo velikih vrijednosti, no tih i neprimjetan. Strahovito puno radi. Vjeruj mi pravo je zadovoljstvo sjediti s njim i razgovarati.
-Ne brini, kaže, za Dubrovnik ti svaki tren ide autobus. Ja ću te odvesti na autobusnu stanici. Pričekat ću s tobom.
Sjedili smo na autobusnoj stanici dvije ure. Mogao si me baciti do Dubrovnika, rekao sam mu i vratit se kući. Manje bi ti vremena odnijelo.
Kako bilo da bilo, nama je bilo dobro. Lijepi razgovor, ali to ti je tako svi kažu dođi, moraš doći. Ne brini za prevoz, ali, kad te trebaju vratiti natrag nigdje nikoga.
-Nemoj mi još i ti umrijeti, rekla sam iznebuha.
Dugo se poznajemo. Zna da prdim ludih.
Smijao se dok sam odlazila, ali ja nisam uputila molbu samo njemu.
subota, 17.01.2009.
Pitanja.
U Americi na nekom natječaju za najkraću definiciju pitanja: Kako najbolje zadovoljiti muškarca dobila je nagradu neka domačica koja je rekla: Nahraniti životinju.
Muški odgovor na isto pitanje kako najbolje zadovoljiti ženu bio je:
Okititi majmunicu.
četvrtak, 15.01.2009.
Promatramo vas
Jedan pokušaj pisanja kazališne drame u dva čina. Naslov je 'Promatramo vas'.
Predstava se odvija nakon prave kazališne predstave, koje je autor teksta pisac VUK BORUT, u foajeu kazališta, zatim u pišćevom stanu, dakle na nekoliko mjesta. Izmjenjuju se glumci redatelj, pisac njihove supruge, kostimografkinja, ravnatelj i neki gledaoci. Na površinu izbijaju antagonizmi, ljubomore, razni odnosi, skrivene ljubavi, prevare...
Ovo je završni dio drugog čina (kraj predstave):
ANA BORUT VUKU: Smiri se za Boga. Legni tu, na kauč. Ne pravi ispade pred Katjom. (DOTAKNE MU ČELO) Ti goriš. Imaš temperaturu.
VRAG: Koja bi se mogla popeti do usijanja, ali vjerujte mi ljudi se na sve naviknu. Mogućnosti ljudske rase su neograničene, a i Stari Gospodin vas štiti. Istina čudni su njegovi putovi, ali ipak... Čujte davno jedan put kladili smo se, priča je poznata, ja sam tvrdio da svatko ima svoju cijenu, a On je onda počeo nabrajati sve one u koje je koliko toliko vjerovao, ali ja bih otputovao i svakog od njih uspio pridobiti.. Rastužen, a On uistinu zna plakati, Stari Gospodin sjedio je rezigniran, a onda se odjednom sjetio Joba. Eh da Job. Na njegovu sreću postoji Job. No On zna praštati. Ljudi ne, ali On zna. Uvijek preostaje nada. (ZASTAO JE ZAMIŠLJEN) No što ćete. Dear sweet Ana vas vara. Ako vas zanima mogu to potkrijepiti i drugim dokazima.
VUK BORUT: Tko god da ste, prokleti bili.
VRAG: Dalje od ognja paklenskog ne mogu otići. No što je tu je. Otac vam je ubojica i samoubojica. Žena vas vara. Predstava je prošla loše. Vi ste bez sumnje moj. A tu su i svjedoci.
ULAZE SVI ONI KOJI SU BILI U POČETKU U FOAJEU. SMIJU SE
VUK BORUT IH GLEDA ZAPREPAŠTENO. HVATA SE ZA SRCE I PADA. ANA GA USPIJEVA POSJESTI NA STOLICU.
ANA BORUT: Dosta, dosta. Mislim da je bilo dosta.
VRAG (SKIDA MASKU NO ISPOD MASKE NALAZI SE DRUGA”VRAŽJA” MASKA): I to je to.
VUK BORUT TEŠKO DIŠE. JEDVA PROGOVARA: Što se događa? Zašto? Zašto?
RAVNATELJ: Svi mi (SMIJE SE), svi mi nazočni odigrali smo malu predstavu za tebe. Svakog si od nas u svojim dramama uvrijedio. Htio si igru i mi smo ti je odlučili prirediti. Kristina i Igor, bili ste izvrsni.
KRISTINA (PRUŽA DLAN PREMA IGORU. ON TAKOĐER PRISLANJA SVOJ DLAN KAO U KOŠARCI. SMIJU SE.)
KRISTINA: Giv me five, giv me five.
LEPA RAČIĆ: Ja pojma nemam ni o čemu. Pa to je da čovek ne poveruje. Čista fantazija. Pa sad moram priznati neke su mi stvari sinoć bile čudne, ali tko sme išta da pita...
RAVNATELJ: A i svi ostali. Katja dušo, zbog tebe smo svi strepili. Plašili smo se da ćeš nas izdati, no dobro si se držala.
ANA BORUT: A tek djevojčica Anja. S mukom sam se suzdržavala da ne prasnem u smjeh kad je doskakutala i rekla mu: Vi striček mrzite životinje.
KRISTINA (GLUMI DIJETE. SKAKUĆE OKOLO. DOLAZI DO VUKA BORUTA I KAŽE KOKETIRAJUĆI) : Vi striček mrzite životinje.
OPĆE VESELJE. SMJEH.
BERISLAV MATAN: Uistinu izvanredno. Vrhunska predstava.
RAVNATELJ: A tek naš glavni glumac, naš dragi Vrag... izvanredan, uistinu prvoklasan.
IGOR KLARIĆ: No dobro, dobro. Tu je bilo raznih pretjerivanja s njegove strane. Improvizirao je i to je često bilo na moju štetu.
SVE VRIJEME VRAG STOJI ŠUTKE.
BERISLAV MATAN: No nije pretjerivao samo kolega... no vrag... Što je tebi Igore značila ona primjedba o slikama na mom zidu. I to da sam mediokritet (VIDI SE DA JE UVRIJEĐEN).
IGOR KLARIĆ: Dajte. Morao sam biti uvjerljiv. Nemam ništa protiv vaših slika. Slike kao slike.
BERISLAV MATAN: Pa ipak, što je previše, previše je.
OSTALI SE ZLOBNO SMIJU.
DINO RANJINA: Nitko se od nas nije osjećao ugodno. Ada i ja... Bilo je to tako teško odglumiti.
NAZOČNI GLEDAJU DINA I ADU KAO DA IM HOĆE REĆI DA TU IPAK IMA NEŠTO.
ADA: Molim vas, molim vas... ja nikad ne bih pristala na takvo nešto... ne, ne bih...
VUK BORUT: Ali... ja sam povjerovao. Povjerovao sam. Moj je život odjednom, sve ono što sam dugo potiskivao i skrivao i od samog sebe... Moj je život odjednom izložen. Mrzim vas, mrzim vas. To je bilo vrlo neljudski i... podlo.
RAVNATELJ: Neljudski? Podlo!? Da, to je istina. Priznajem. Ali, je si li se ti kad upitao što ti radiš nama... drugima. Na kraju Ani. Baš njoj koja je cijeli svoj život podredila tebi... Mi smo na tvoje vrijeđanje odlučili odgovoriti istom mjerom, jer ti si postao nezaustavljiv. Izgubio si svaku mjeru. Tvoje traženje istine i zahtijevanje određene ispravnosti... čistoće ili što već jest je nemoguće dostići. Rugao si se i najbezazlenijim ljudskim osobinama, a da o onim djelima u koje nas je sam život gurao, koje smo morali raditi... gdje je dolazio u pitanje opstanak nas kao jedinke i naših obitelji niti ne govorim. Ti si se zavukao u nekakvu svoju splendid isolation, puštao si da Ana radi kad je to tebi bilo onemogućeno, puštao si je da obavlja sve ono što tvoja fina duša nije bila sposobna, a što smo i mi kao i Ana i većina ljudi bili prisiljeni raditi da bi opstali.
VUK BORUT: Ispravnosti? Denuncijacije, lopovluci... Zar vas takav život pravda? Velike ideje zbog koje su ljudi gubili glave, gubitak posla, zatvori, nemogućnost kreativnog rada... koliko već dugo to traje u ovoj izmućenoj zemlji. Kao da nema kraja. A onda promatram kako dolaze novi ljudi, ali kao da su to isti ljudi. Osveta, oko za oko, zub za zub, kad će tome biti kraja... kad će konačno sposobnost a ne politika krojiti zakone...
KRITIČAR: Sposobnost? A kako ste vi odgovorili na moju lošu kritiku. Kako ste prikazali lik kritičara u najnovijoj drami? Dajte molim vas. Ovako ili onako svi smo mi krvavi ispod kože, a krvlju, bolom i osvetom reagiramo kad nas tko razobliči ili napadne.
VRAG: Krv. Krv. Krv. Opstanak je jedini bitan. Životinjska priroda je prevladala. Sijedi Gospodin sjedi na svom oblaku, plače i tuguje. Uzaludan mu je sav trud. Božanska iskra je napustila čovječanstvo.
VUK BORUT: Jadna zemljo! Uistinu nikad kraja.
KRISTINA: O dosta je tih gluposti. Prestanite mudrovati i pustite nas živjeti. Mi želimo živjeti. Mi želimo živjeti. (SKAKUĆE PJEVAJUĆI) Mi želimo živjeti. I veseliti se. Smijati se. Dosadni moralizatori. (SMIJE SE) Najobičniji umorni starci. Reci Igore...
IGOR KLARIĆ: U pravu si. Nije me briga što je bio moj otac, a što su bili vaši očevi. Mi želimo živjeti.
VUK BORUT: Nerazumna mladosti.
ANA BORUT: Idemo van. Idemo negdje na piće. Kristina i Igor su u pravu.
VUK BORUT: No povijest je...
ANA BORUT: Dosta je. Dosta je. Ne želim te slušati.
VUK BORUT: ...učiteljica života.
TREĆI GLEDATELJ: Jer u protivnom čovjek bez povijesti bi se trebao vratiti na stablo s bananom u ruci, čekati trenutak kad će sići na zemlju, osoviti se na dvije noge i tražiti batinu s kojom će...
DRUGI GLEDATELJ: ...udariti drugog čovjeka po glavi.
KRISTINA: Ta bi banana meni vrlo dobro došla. No zašto ne jabuka. To mi više paše. Mala jabukica, zašto ne. (JOŠ UVIJEK JE DOBRE VOLJE. RUGA SE)
VIDIMO STABLO, ZMIJU, JABUKU, EVU (KRISTINU) I ADAMA (RAVNATELJ). OBOJE VRLO OSKUDNO ODJEVENI. VIDI SE DA SU MALO ZAČUĐENI. KRISTINI JE ZABAVNO, ALI VIDI SE DA SE RAVNATELJ OSJEĆA NEUGODNO.
OSTALI SU ZA TREN IZNENAĐENI, A ONDA POČINJU PLJESKATI.
RADAN: Bravo, tri puta bravo. Tko se toga dosjetio?
RANJINA: Dakle... moram priznati... nije bila moja ideja, ali izvrsno.
LEPA RAČIĆ: Fenomenalno! Da čovek ne poveruje.
VRAG SE KLANJA.
ANA BORUT: No sad je dosta.
RAVNATELJ JOŠ UVIJEK ZBUNJEN. I ja mislim. Ja... Kako sam se uopće našao u toj ulozi? No mladi su možda u pravu. Zaboravimo što je bilo i krenimo nekuda... bilo gdje, krenimo svi na more. Vani je kako bi rekla Katja sunčano. (OKREĆE SE K VRAGU) Dajte kolega. Ne radite više ludosti. Skinite masku i krenite s nama. Dosta je bilo dima paklenskog.
VRAG: No, no slijedimo ludosti, jer gdje ima dima ima i vatre. (TOG TRENA UZ VATRU, DIM I BUKU, S PODSMJEŠLJIVIM IZRAZOM LICA VRAG NESTAJE) I ne zaboravite Sijedi Gospodin i ja vas promatramo.
NEKI OD NAZOČNIH PLJEŠĆU, A ANA BORUT, DINO RANJINA I RAVNATELJ PROMATRAJU VRAGOV ODLAZAK S NEVJERICOM, KAO DA VIŠE NISU SIGURNI RADI LI SE O GLUMCU ILI O PRAVOM VRAGU.
A ONI nas promatraju.
utorak, 13.01.2009.
Već sedam dana ležim u ... jel' gripa ili su sinusi pljus godine u temperaturi povišenoj i sve moguće nevolje pritom. Mrzim biti nemoćna. Najprije sam bila 4 dana sama (sa Larom i njenim potrebama), pa sam zvala jer sam mislila da je sa mnom gotovo, a ljubljena Lara traži pažnju. Trebali ste nas vidjeti, nas dvije . Kape preko čela i naočala, kaputi (bila je sibirska zima, bura i te stvari u Splitu).
Grozno je i grozna sam. Šećem po kući i plačem zbog glavobolje. Sve bih priznala da me muče. I još sam maštovita pa bih nadodavala. A tek koliko bi tu bilo suradnika i tajnih agenata.
Odličnoj ekipi iz posljednjeg posta javit ću se naknado odgovorom. Zub napisat ću i posljednju scenu komada. Nije me briga što će tajna biti otkrivena, jer vrag je vrag i red je da se zna.
Lara tužno gleda. Zgodna je to kombinacija uličnog potpurija, mješanca vuka i tko zna čega još potpuno nepredvidljiva, grize laje, ujeda, ali pokorno i strpljivo sjedi i čeka da izbauljam iz krevetića, navučem preko piđame sve što mogu i prošećem je. ( A mama je uvijek govorila pazi kako izlaziš obučena. Svašta se može dogoditi – ali opet buncam- davno je to bilo, ali mama mia vjeruj mi: volim te. Znam da ti nije drago kad te ovako javno spominjem, jer ti si jedna dama, a ja to nisam, pa molim mali opraštaj u moru onih oproštajnih velikih i malih koračića koje ja radim da se dočepam mira- i da ga dam tebi, jasno mi je.)
srijeda, 07.01.2009.
Promatramo Vas
..................
VRAG: Želite čuti?
VUK BORUT SE TRGNE. ODJEDNOM PRIMIJETI DA TAJ KOJI GA PITA STOJI POKRAJ NJEGA IAKO GA NIJE VIDIO KAKO DOLAZI: Ne razumijem.
VRAG: Kažem htjeli biste čuti ono što nije izrečeno.
VUK BORUT: Vi ste... vi ste još pod maskom?
VRAG: Pod maskom? Ha. Ha. Ha. Nije maska. Ili jest maska. Kako se uzme. Igra još traje. Mislite da su oni skinuli masku?
VUK BORUT: O tome sam...
VRAG: O tome ste upravo mislili. Zato sam tu. Želite li ih čuti?
VUK BORUT: Koga? Ne shvaćam vas?
VRAG: Sve njih tamo. Evo!
KRISTINA KALEB (ČUJEMO NJENE MISLI): ‘Perverzni gade! Gade! Kad samo pomislim na one odurne staračke ruke... Nadam se nikad više neću morati... Smiješi se Kristina. Ne daj se.’
RAVNATELJ (ČUJEMO NJEGOVE MISLI): ‘Dobra si bila mala. (MISLI NA SEKS. ZADOVOLJNO MRMLJA.) Bolja nego druge. Dao sam ti šansu, ali malo napetosti, malo straha... to te čini boljom.’
KRISTINA: Onda što vam se čini?
RAVNATELJ: Mislim da je predstava uspjela. Naravno opet mi se narugao, ali... no ti si bila dobra. (ČUJEMO NJEGOVE MISLI) ‘Jako dobra. To treba zapamtiti.’
VRAG: Hoćete još?
VUK BORUT: Jesam li..? Čekajte.
VRAG: Dobro ste čuli. No to ste znali. Svi su znali.
VUK BORUT: Što ste rekli? Što sam ja vama rekao? Mislio sam...
VRAG: Mislili ste, ali čuli ste sad njih. Ja nisam rekao ni riječi.
RAVNATELJ: Kristinice bila si jako dobra. Recite Mira zar nije bila izvrsna.
MIRA MATAN: Odlična. Tren prije moj Berislav je rekao: Na nju moram obratiti pažnju. Vjerujte iznenađenje ste za sve nas.
VRAG: Pazite sad!
MIRA MATAN (ČUJEMO NJENE MISLI): ‘Mala kurvica. To su ti najvažnije sposobnosti. No što možeš? Nisi jedina...’
VUK BORUT: Za Boga miloga...
VRAG: Ne! Pazite, ne spominjite ga više. Inače... odoh ja. Iako... Sijedi Gospodin (KUCNE U DRVO) nema više takvu vlast. Njegovo vrijeme prolazi. Nije više u modi.
VUK BORUT: Ali... Tko ste vi dovraga?
VRAG: To je već bolje. Vrag. In persona.
VUK BORUT: Mislim da je šale bilo dovoljno.
VRAG: Znam, znam. Upozoren sam. Rečeno mi je. Pazi stari, tamo gdje ideš... to je... takoreći Europa. (PODRUGLJIVO GA GLEDA) Tako nekako. Skoro Europa, a europejci su skeptični. Previše racia i eto ti ga. Oni neće vjerovati u takve stvari. No ako uzmeš pravi lik... no dobro nećete naći rogove i rep. Vidite (SAGINJE SE, POKAZUJE GLAVU. OKREĆE SE. PODIŽE SAKO. POKAZUJE STRAŽNJICU) Vatru i dim odbacili smo već u srednjem vijeku... molim vas sa svim današnjim pirotehničkim mogućnostima, bilo bi više nego neuvjerljivo. Da, da, upozoren sam. No znate nisam imao više mira. Odozdo nam je počelo pristizati sve više vaših. Posebno iz vaših krajeva. To je bila prava gozba. Pun koš zadovoljstava. (VUK BORUT SE MRŠTI. POKUŠAVA NEŠTO REĆI) Ne gledajte me tako. Vi ćete reći, ali mi smo vodili pravedni rat. Ha, ha, ha! znate li vi koliko traje povijest čovječanstva i koliko se kroz to veselo vrijeme vodilo pravednih ratova. Jer što je ‘pravda’. Ono što za vas jest nije za onog drugog. Nema pravde... ne nema pravde. U vašem svijetu niti slučajno, ili možda ipak samo slučajno. A nema je ni u našem. Vjerujte mi... no možda se vratimo na tu po čovječanstvo omiljenu temu. U svakom slučaju silno sam želio osobno vidjeti odakle nam pristižu ti novi... no dakle... ne odlučujem samo ja. Ali onda dvije tri riječi na pravom mjestu... vi to razumijete.., a onda... Sijedi Gospodin (VRAG KUCA U DRVO) Onaj gore ima u tome svoje prste. ‘Daj da vidimo’, rekao je, koliko vrag uopće može više bilo što...’ i tako bla, bla evo me tu, iako... vi to činite jako dobro i bez naše pomoći.
VUK BORUT: Dosta, dosta. Priznajem... bolji ste nego na pozornici.
VRAG: Na pozornici? Ah, da... vi ste tamo imali nekakav sličan lik. Mogućnosti su mi, vjerujte mi ipak veće. Slušajte i gledajte!
.............
nedjelja, 04.01.2009.
Partija karata
http://www.youtube.com/watch?v=FQ4zObtAOuI
Sinoć smo nas petero, četvero mojih vrlo dobrih prijatelja, dva bračna para i ja, igrali kvintilju ( davno već pok prijatelj I.C. znao bi igrati s nama, takvu je kartašku igru zvao kvintulja- originalni naziv quintigla ). Igra se, kako joj samo ime kaže, u petero. Ako nas je šest uveli smo praksu da jedan pauzira dogovoreno vrijeme. Dalmatinci, uopće Mediteranci jer je ta igra kao i briškula i trešeta potekla sa Mediterana igraju bučno, s puno svađe, svakome para ide iz oba uha , nekima se puši i iz glave. Vičemo, optužujemo se, svađamo, grizemo nokte i nemali se put rastanemo posvađeni. Treba nam vremena da zaboravimo, a onda opet kartamo.
Kartamo, ali ovaj je put prošlo više godina kako nismo zaigrali. Bilo je takvih pauza i prije. Iz raznih razloga. Posljednji je razlog, zapravo, nekako najžalosniji. Jedan je prijatelj počeo piti više nego je mogao izdržati. Više se nije mogao koncentrirati, uz vrlo neugodne scene, ljutnju i žalost supruge i djece igra više nije bila moguća. Pokušavali smo pomoći, ali ... rekla sam mu što ja vidim i što mislim (imali smo vrlo dobre odnose- cijenili smo jedan drugoga). Znala sam da više neće htjeti čuti za mene. Kao kad ubiješ glasnika koji nosi loše vijesti.
U toj za njega ružnoj situaciji najmanje smo bitni mi prijatelji i naše kartanje.
Obitelj je patila.
Onako usput, kao da govori o nekom drugom, rekao je kako kad čovjek ima teškoća i pokušava ih kao nekakav zid preskočiti popije malo alkohola, ali zid je sve dalji popije još malo, ali cilj je sve nedostižniji sve je teže preći preko njega.
Družili smo se, ali on bi se skrivao ili bi kad bi bio s nama bio neugodan kako to već pijanci in vino veritas znaju biti
. I onda je, odjednom, prestao. Bilo je tu par ozbiljnih razloga prestajanju, iako u stvarima ovisnosti ni jedan razlog nije dovoljno dobar, nešto ga je pokrenulo što god to bilo vratio se iz te odsutnosti iz stvarnosti ponovo natrag.
I evo nas opet za kartaškim stolom.
To, naravno, nije samo kartanje. Razgovaramo, liječimo jedni druge, dogovaramo razna druženja i pomoći. Sinoć sam ja u svom stilu spomenula kako mi se zapravo više ozbiljno ne živi i da se nadam da će smrt doći brzo. Vrlo dobro me poznaju i znaju da s ničim ne koketiram, a niti privlačim pažnju sa takvim, na neki način šokovitim senzacionalizmom.
Uvjeravaju me da griješim. Imam razloga živjeti. Zbog ovog, zbog onog ; djeca, unučad, sam život na kraju. Nemam posebnih teškoća. Sve je rješivo.
Slažem se kažem, ali nemam više radosti u srcu i dosadno mi je.
Kao da sam vlastito srce zaledila.
I na kraju činim li se ja vama nesretna, pitam?
Složni su u tome da sam i dalje na neki način inicijator druženja i razloga za veselje.
Živim intenzivnije od svih njih. Putujem. Odlazim u kazalište, kino, na razna događanja. Još uvijek puno čitam. Imama puno interesa, ali ništa me više ne zadovoljava.
Kao da me više ništa ne može iznenaditi i nitko me nema više što naučiti.
I na kraju, kažem, vjerujem da postoji nešto poslije smrti i da će mi biti zanimljivije i bolje na drugoj strani.
