odmak
četvrtak, 26.02.2009.
Druga strana rijeke
........................................
Magdalenino pismo-ceduljica Katarini
Pogleć ti to. Kud si krenula. O kojoj godini se tu radi? O kojoj obitelji? Kakvo se groblje tu spominje? Nije to valjda groblje moje mladosti. Postoji li tamo lieber Vater Franz Fink oberkondukter kojeg su stotinu godina kasnije pokopali u blizini tvojih , onih koji čekaju na trublju sudnjega dana?
Tko su oni Katarina? Poznajem li koga?
Ili slijedi neka propast kuće Usher. Tajnovitog li naslova i sve što uz to ide. Poe i njegova opsjednutost smrću i onkrajem koji zadržava stanovitu, tajanstvenu, vezu s utjecajem na ovozemaljsko.
Reče gavran: Nikad više. A tek glavni glumac, čekaj kako se zvao Ray …. Značajni pogledi puni patnje, jer on će to napraviti, ali nije kriv. Nemoćan pred neumitnošću čina, svi ti utjecaji kojima se nema snage oduprijeti, jer su jači od njega, a on sveudilj pati. Bih li ja tako pisala povijest obitelji? Tajanstvene smrti i vrlo, vrlo komplicirani odnosi među ljudima loše ili dobre volje. A ti Katarina..? Pusti, zaboga, malo rečenici na volju. I udahni dušu tvojima, jer tvoji su iako ih nisi htjela.
To sam pisala Katarini, ali već sam se miješala, ili da počnem iz početka.
Dolina, naš mali rodni gradić, s brda s dola, rijeke, mora i vremena
Kakvo je to mjesto? Poštujmo zaboga bar neka pravila.
Zamislimo trg i rijeku. Park uz rijeku s avenijom poznatih, važnih ali vremenskim promjenama svake vrste vrlo podložnih brončanih, kamenih ili već od nekog materijala kojeg mrtvim zovu, glava. Pa zatim korzo i nebrojeno šetača bivših, sadašnjih, budućih ili možda budućnosti neće biti. Chi sa?
Ispričat ću anegdotu koju sam pročitala u dirljivoj autobiografiji “Uspomene jednog liječnika” gospodina doktora J. Š., koju je vjerujem, pročitao vrlo mali broj ljudi, jer je knjiga izišla u vlastitoj naknadi tzv. samizdat, no dakle, znate što pri tom mislim. Meni je pak preporučena od srednjoškolskog profesora hrvatskog jezika također vrlo osebujne osobe koji pri dolasku u najavljenu posjetu ne kuca nego tiho i lagano grebe po vratima da ne bi bio na smetnji domaćinima koji se odmaraju od nekog vrlo umnog ili čovječanstvu bitnog posla. A ako ste se s njim slučajno sreli na nekoj šetnici, a da pri tome vodite i svog kućnog ljubimca, onda bi gospodin profesor skinuo šešir, kojeg se ni u onim olovnim vremenima Tita i određenih propratnih pojava komunizma, kad je šešir bio znak buržoazije, a zna se itd... itd… nije odrekao, no dakle, skine šešir i lagano se nakloni vama, a bogme i vašem psu . Pred kraj njegova života viđala sam ga u gradskim autobusima. Uvijek licem okrenutim prema ulici i prolaznicima. Lagano bi mi mahnuo rukom i klimnuo glavom. Bilo je nečeg bizarnog u tim susretima. Ponekad mi se činilo da me odvlači sa sobom u neko drugo vrijeme. Mršavo, ispijeno lice govorilo mi je da životna iskustva na kraju nisu uopće bitna. Proživjet će koliko mora, a poslije... Mijenjala sam svoj pravce kretanja, ali on se pojavljivao i u neočekivanim smjerovima. Čak i u gradovima u kojima nije mogao biti. Nikad nisam posumnjala u istinitost njegova lika na prozoru gradskog prijevoza, bez obzira u kojem gradu ili zemlji to bilo. Bio je jedan od ljudi iz mog života koji su me marginalno doticali, ali i živjeli, kao neka vrst podsjetnika. Opomene?
Na rubu mog svijeta. U prostoru ograđenom, prozirnom, nekad neprobojnom, nekad vrlo propusnom, mikro prostoru mog zanimanja, putujući sa mnom, kao velika svita uspomena, prostoru kojeg sam punila ljudima iz prošlosti, sjećanjima, predmetima, raznim ukočenim prizorima prirode, djetinjstvom sa svim njegovim mirisima. Kuhinjom mojih tetki i strašnom vječno prisutnom žudnjom za ljubavlju i smirenjem, uglavnom iluzijama. Veliki gumeni balon uspomena kojeg još uvijek vučem za sobom.
Profesor je bio jedan od onih istinoljubivih i u pravdu vjerujućih bića koji su se ljutili kad sam se rugala, pa sam zbog njih povremeno u iste vrijednosti vjerovala i ja ili se bar pravila da vjerujem.
No dakle, u preporučenoj knjizi, u uspomenama gospodina doktora postoji još i priča o odlasku na sveslavenski kongres u Prag godine 1908. Doputovali su uglavnom studenti, a vjerojatno i mnogi drugi, ne znam jesu li se već u tada zvali agenti provokatori, puni duše i vrele slavenske krvi, potonji bez duše, no vrlo krvavi, iz svih slavenskih zemalja, treba li napomenuti da je najviše bilo Rusa, koji će kasnije postati tzv. Europa iza ‘željezne zavjese’, no to se tada , a i kud bi se, još nije znalo. Ili se znalo..? Tu je uvijek naknadno dobro došao Nostradamus koji je sve to predvidio, ali ga nismo znali slušati. No zar prije njega nisu postojali Pitija i drugi proroci i proročanstva. Hodali su obavijeni maglama u dugim haljama i uzdignutih prstiju poricali i prijetili ako ne ili ako da.., pa ipak su propali i Grci i Rimljani, spadaju tu bez sumnje Asterix i Obeliks ..... i još mnoga carstva, imperije, države, silni carevi, osvajači koji bez proricanja nisu započinjali bitke, iako su i onda proricanja bila najmanje dvoznačna, kao ona čuvena rečenica Ibis redibis numquam peribis in bello. S kvakom u zarezu.
Ovisimo dakle o zarezu i o svakoj riječi i znaku Božjem.
No vratimo se anegdoti prije nego podlegnem napasti opisati sve te prolazne, neke od njih i davno mrtve divne i dične naše profesore i doktore koji su živjeli život na diku i slavu svog roda, a i na radost svevišnjeg. Ali uistinu ne tražimo ovdje nikakvu zadnju misao, jer pisica, nije feministica. Ipak mali ispravak nije feministica u onom profano shvaćenom smislu, da me se ne odreknu moje drage druge sestrice, ali razumije svaku borbu za prava jedinke i dijelova jedinkinog tijela i duha. I naravno, oduvijek gaji nježne osjećaje za plemenite postupke pune osobnih odricanja a za dobro naroda.
A, evo, konačno i anegdote.
Za vrijeme Balkanskih ratova 1912 svaku pobjedu slavenskih zemalja nad Turcima studenti Slaveni u Beču, bučno su proslavljali. Grupicu veselih i pjesmi sklonih Dalmatinaca, zaustavila je patrola policije u ophodnji. Tražila je da se raziđu u miru svojim kućama. Jedan student počinje nešto zapisivati u svoj notes.
Was macht der dumme Kerl*, pita policajac?
Unosim u notes broj vaše kape, da vas objesim za kvaku ovog kandelabra onog dana kad Rusi umarširaju u Beč, odgovorio je student osupnutom policajcu.
Tko bi tada rekao, čudi se naš dični doktor, da će četrdesetak godina poslije uistinu Rusi zaposjesti jedan dio Beča, glavnog grada tada silno moćne Austro - Ugarske. Tko je mogao predvidjeti da će se treći čovjek skrivati u ruševinama grada na lijepom plavom Dunavu, a združena će ga policija pobjedničke vojske tražiti da ga ne nađe, dodajem ja.
Oj šetači oko parka uz (smaragdnu) modru rijeku i trg ispod visokih platana s ugodnim ljetnim hladom i glavama uglednika pozdravljam vas; Zdravo, Zdravo. Zbijmo se drug uz druga. Ova borba bit će duga.
....................
ponedjeljak, 23.02.2009.
Anđeli u Americi
Jučer sam po drugi put pogledala film 'Anđeli u Americi'.
Prvi put sam ga posudila u videoteci i odgledala u dahu (dva su filma)
Evo što sa našla na internetu. Ima puno članaka o filmu koji je zapravo najprije bio kazališna predstava.
--------------------------------
‘Anđeli u Americi’ Tonya Kushnera, dvodjelna ‘gay fantazija na nacionalne teme’ (čiji smo prvi dio prije par godina mogli vidjeti i u Zagrebu), jedan je od ‘najboljih i najbolnijih tekstova suvremenog američkog kazališta’, tvrde kritičari. TV mreža HBO ovih dana je ‘Anđele’ prenijela i na mali ekran u 60 miljuna dolara teškoj produkciji Mikea Nicholsa, sa zvijezdama poput Al Pacina, Meryl Streep i Emme Thompson.Tony Kushner je za ‘Angels in America’ 1993. osvojio Pulitzerovu nagradu, a originalna off-brodvejska produkcija poharala je iste godine i Tony nagrade. Predstava je bila nominirana u čak 9 Tony kategorija, a osvojila ih je 4 - za najbolju predstavu, najbolju glavnu mušku ulogu (Ron Leibman), najbolju sporednu mušku ulogu (Stephen Spinella) i najbolju režiju (George C. Wolfe).
Stoga nije ni čudno da se HBO upustio u ekranizaciju teksta koji i dan dans ima kultni status kod američke publike. 60 m iljuna dolara teška produkcija..
Ocijene gledatelja i kritike su različite. Jedni tvrde da ekranizacija nema ništa od sirove snage koju je Kushner uspio realizirati u kazalištu, te da najsnažnija scena komada - pojavljivanje anđela - uprkos skupim specijalnim efektina na ekranu izgleda banalno. Drugi pak nižu filmske vrline, od toga da je Mike Nichols mudro pustio da se tekst ’sam režira’ do toga da upravo ekranizacija dokazuje kako je s vremenom Kushnerov tekst dobio na vrijednosti. Svi su, međutim, apsolutno očarani maestralnom ulogom Al Pacina, koji je, kažu, najmoćniji kad šuti.
--------------
Ne znam kad je ovo napisano, ali prenosim u cjelini. U svakom slučaju film se nalazi u videotekama.
Predstavu nisam gledala, ali film je odličan. I svi glumci također.
Dijalozi vrhunski. Imaš o čemu misliti. Nije mi ga bilo teško pogledati drugi put.
Kombinacija židovskih propitivanja I homoseksulanih muka.
Predobra (ovu sam riječ ukrala unuci- da kažem zakon ili ona je kraljica bilo bi previše, ali ti izrazi odzvanjaju mojim stanom) rubna priča.
One su, te rubne priče, politički ili ekonomski emigranti koji žive i rade van svoje zemlje, ali jednom nogom su još uvijek u staroj postojbini. Vječno prepolovljeni, nesretni, možda se nikad više neće vratiti. Djeca ostaju u novoj domovini itd, itd, te rubne priče su već duže ‘zakon’( kako kaže moja unuka).
Inače neki glumci igraju više uloga. Neprepoznatljivi su dok na kraju prvog djela ne pokažu tko koga igra. Genijalni stari rabin, koji nakon vudialenovskih dilema i trilema jednog od likova kaže: Nešto kao: Ne znam što hoćeš od mene. Kršćani imaju oprost, a mi imamo krivnju.
A tek govor koji je održao nakon smrti stare Židovke ( bake istog lika)
U svakom slučaju prepuno detalja koje ne uspiješ pokupiti u prvom gledanju.
Ne pitajte me odakle mi vrijeme za gledanje po drugi put. Ne spavam I to otkad sebe pamtim. Nije staračka nesanica. Budim se nekoliko puta u toku noći pa gledam filmove, čitam, pišem. Oduvijek sam to radila. U poslednje vrijeme trijebim frižider. Ali prestat ću jesti, mislim.
Predugo sam rubna priča još mi samo debljina nedostaje.
četvrtak, 12.02.2009.
Stvari i prikaze ili Društvena telebliskost.
Kako bi se obranila od prikaza koje su je, čini se, napadale, dvadeset-petogodišnja Amerikanka June Houston u svoj je dom dala postaviti četrnaest kamera što neprestance nadgledaju strateška mjesta: prostor ispod kreveta, podrum, prostor ispod vrata, itd. Svaka od tih live-cam (kamera što snimaju izravno, dvadeset četiri sata dnevno ) trebala bi ono što snima prenositi na jedan site na Mreži. Posjetitelj tog sitea na Internetu na taj način postaju „promatrači“ duhova, ghost watchers. Jedan dijaloški okvir omogućuje vam da June pošaljete poruku upozorenja u slučaju da se bilo koji od tih „ektoplazama“ zaista i pojavi. „Na taj način surferi na Internetu postaju gotovo poput mojih susjeda, poput svjedoka o onome što mi se događa“, izjavila je ova mlada žena.
„Telenadzor“ uz ovakav voajerizam poprima novi smisao: više nije bitno zaštiti se od kriminalnog upada, nego s cijelom Mrežom podijeliti svoju tjeskobu i napasti, a sve to zahvaljujući preeksponiranju prostora u kojima se živi. „Strah me prikaza. Svi znaju da sam paranoična“, govori naša Amerikanka, „ali nitko ne razumije da mi kontakt s drugim ljudima ulijeva još veći strah. Ne želim da ljudi fizički dolaze u moj prostor. Zato nisam mogla primati pomoć izvana, no onda sam shvatila kolike su mogućnosti Interneta.“
Ovim priznanjem June Houston ilustrirala je prirodu takozvane „virtualne zajednice“, kao i fantomsko postojanje novog tipa bliskosti – „društvene telebliskosti“, koja potpuno mijenja ideju susjedstva odnosno ideju jedinstva vremena i prostora u fizičkoj kohabitaciji. Uostalom neki surferi zaista i šalju ovoj mladoj ženi prave „izvještaje o nadziranju „ , u kojima navode ono što im se čini da vide u njenom domu.
Paul Virilio
Pazite napisano je 1998. Članak se zove: Kraj privatnog života
Ide to galopom. Što mi tu na blogosferi dijelimo jedan s drugim.
Sve nas je, naime, više.
Vrlo često razgovaram s prijateljima na tu temu. Naša djeca, unučad sjede satima kod računala i komuniciraju s poznatima i nepoznatima. Osim opasnosti koja tu vrebaju pitamo se je li taj novi vid komunikacije posve u redu.
Osobno mislim da se razvoj u kojem god pravcu krenuo ne može zaustaviti.
Ljudska je znatiželja neograničena- kako je ono bilo glupost i svemir su neograničeni. za svemir se može sumnjati. - eto ja bih dodala i znatiželju.
Ali ako otkriča za dobrobit čovječanstva postaju sredstva za uništenje tog istog čovječanstva (dinamit napr) kako se boriti s tim.
Vječna pitanja zla i dobra unutar svakog od nas.
Neprekidna borba kojoj očigledno nema kraja. Zato i toliko nostalgije za prošlim diktaturama koja su imala određena pravila pa je naizgled vladao 'zakon' i mirno smo šetali ulicama.
Jednako je i sa crkvenim dogmama. Očito je većina čovjećanstva potrebna ograda unutar kojih im se kretati.
Teško je biti onaj koji se pita. I ne slaže se. Nije nigdje. Vječno na vjetrometini.
Ali, uvijek iznova bih izabrala propitivanja i neslaganje i nauku i ovaj način komuniciranja i još koječega drugoga da ne budem onaj koji se vječno slaže, iako je u ovoj Dolini suza njima najlakše i sva su im vrata otvorena. I prije i sad i u buduće.
A da vas malo razveselim postavit ću kamere u svaki kutak, osim u intimnim prostorijama tamo gdje sam ko od majke rođena. Imam, naime, još smisla za estetiku.
Tek ćete onda vidjeti što znaći živjeti unutar te kolone duhova prijateljskih i neprijateljskih koji se vrte tu oko mene.
Evo nekolicine:
ponedjeljak, 09.02.2009.
Šeširić uzdignutog oboda 5
Gnjavit ću vas još malo, iako sam svjesna da roman nije forma za blog. Dug je i teško ga je pohvatati. Ipak traži određenu koncentraciju.
Ovako sam to zamislila:
Lica: kao u svakom mom romanu ima ih bezbroj pa ću ponoviti ona bitna:
Mogu opisati i karaktere:
1-Inspektor Lav Bokar - četrdesetak godina. Završeni pravni fakultet, sudjelovao u domovinskom ratu. Iz jedne tradicionalne obitelji. Zaljubljen u
2-Jelenu Mohr- psihijatricu- napustila radno mjesto u bolnici i radi privatno.
Oni su mi glavni likovi.
Inače su se susreli kod jednog slučaja Jeleninog pacijenta (tajkuna, a da što) koji joj je prilično napadno, čak agresivno pri kraju terapije udvarao. Željela ga se riješiti, no na kraju se pokazalo da je ubojica (da baš sve ne otkrivam) i tu na tom slučaju su se Jelena i Lav sreli i tako se rodila ljubav.
Kasnije su Jelenu angažirali kao sudskog vještaka, pa su nastavili surađivati.
Inače taj odnos sam razradila u jednom TV scenariju. Po meni bila bi vrlo dobra urbana serija slična cijelom nizu američkih ili bolje engleskih serija jer mi nismo sposobni napraviti tako precizne serije- na kraju ta preciznost počinje ići na nerve, radije bih da to ima malo francuski ili češki štih, samo ne znam jeli tv uopće u interesu raditi bolje serije nego ih rade.
Tu je još i ubijeni Dugava i njegova obitelj, niz poslovnih lica koji su prijatelji ili samo poslovni prijatelji.
Njegov pomoćnik Stjepan- vrlo neobičan lik, bivši studen filozofskog fakulteta koji je naizgled smotan ali tu se krije i puno nečeg drugoga.
Ubijeni Ratko Dugava ima veliku obitelj. Dvije bivše žene. Sadašnju ženu. Dvije svoje kćerke i jednu posvojenu.
Sestru itd, itd- stavit ću na blog još koji odlomak i onda dosta. Ipak je to krimić sa interesantnim zapletom. Bar mislim. Još nisam odustala od komičnog u toj priči, ali priznajem da mi ide vrlo teško. Crna komedija-tako bih to nazvala.
Ali evo malo čujte i počujte:
Ipak dodajem:
Ubacila sam 'onu koja piše' i još dva lica. Njene prijatelje. I to relativno dobro funkcionira. Daje onaj odmak od svakodnevnice koja se provlači kroz krimić. Pokušavam se riješiti prošlosti i politike, ali to je skoro pa nemoguće. Naravno pokušavam kroz ta tri lika : pisca i dvojice prijatelja sve to relativizirati.
.........
Nasmiješen, reći će pisica. Namjera je ove sveznajuće pisice napraviti od ovog krimi tragičnu komediju s hrvatskim imenima što je po sudu mnogih, naprosto, nemoguće.
Komedija još, još… Usto malo gorkog humora ajde de…, ali povrh svega krimić.., a usto tragedija
-E mislim da će to teško ići, kaže Sveznalica.
A sad tko je Sveznalica? To je njen prijatelj iz djetinjstva. Druženje uključuje i dobar dio školovanja. Gimnaziju na kraju, ali ih je put oboje odveo u Zagreb na studij pa su se i tamo družili. Svi su joj govorili on je zaljubljen u tebe, ali ona je znala da nije. Ne na način na koji su mislili. Jer, Sveznalica je volio muškarce. U ono vrijeme ( ovo jako podsjeća na Bibliju) nije se glasno govorilo o takvom opredjeljenju. Komunizam je bio puritanski, pa što god tko o tome mislio.
Kako god Sveznalica i rečena pisica, sad već u poznim godinama, sjedili su u (ovdje još nemam kafić, ali napisat ću- primjedba p )…. pili svoj jutarnji kapučino, čitali crnu kroniku i naišli na slučaj Ratka Dugave.
-Ja poznam tipa, rekao je Sveznalica.
-Je li to onaj.., pitala je, nije uspjela izgovoriti ni ime ni događaj po kojem ga je zapamtila on je već klimnuo glavom. Takva je to povezanost bila.
-I ja znam nešto njemu, rekla je. -Čuj napisat ću krimi komediju…tragediju o tom slučaju.
-Nećeš, rekao je?
Nije joj zabranjivao. Bilo je to više retoričko pitanje. S malo nevjerice. Godinama me već uvjeravao da sam preozbiljna. Da su mi teme zastarjele. –Rodile su se nove generacije. Drugačije nego mi. To ih ništa više ne zanima, govorio je.
-Vidjet ćeš da hoću. Pokušat ću. Ionako je sve komedija- pa stavit ću se na komediju.
I tako je započela sa sprovodom. Ništa nije trebalo izmišljati. Sve je pisalo u raznim novinama. Prednjačila je žuta štampa. Do detalja. Čak su spomenuli i inspektora. Istina promijenila mu je ime, dodala pomoćnika. Dodala i djevojku, njegovu djevojku psihijatricu. Još neke likove, ali uglavnom se služila crnom kronikom, aferama, aktualnom vlašću i njenim oponentima, oporbom- krasne li riječi, slatkorječive sve dok ne postane vladajuća stranka.
-Živi bili pa vidjeli, sumnjičavac Sveznalica nije joj davao mira. U posljednje je vrijeme pio. Pokušavao je to skriti, ali brane su mu popustile. Tonuo je sve dublje. Njegov prijatelj i P. (skraćenica kojom će se pisica u buduće služiti. Pisica-p i Sveznalica-S. Svojevrsni Post scriptum. Dva starca iz mapet šoa. U onoj loži sa strane. Ali i jedini način da se u ovoj zemljici ostane živ.) bili su nemoćni. Nagovarali su ga na liječenje, ali nije se dao. Istina, bilo je to još u fazi kad drugi nisu primjećivali, ali p. je znala kuda to vodi.
..........
Morat ću ipak malo objasniti:
Jelena je vidjela slike mrtvog Dugave koji je ležao na podu, pokriven. Međutim.... mrtvog Dugavu je prvi onaj koji ga je našao vidio visiti ....
............
Deset dana nakon susreta u kleti na (trebam i brdašce-primjedba p.)… Jelena je dobila poziv da zajedno sa inspektorom Stjepanom posjeti Dugavinu kuću.
-Naravno na Pantovčaku, rekao je Stjepan dok su se službenim kolima vozili ….
........
-Kakvo je objašnjenje posjeta, upitala je sad?
-Tapkamo na mjestu, rekao je Stjepan. -Zar to nije dovoljno?
-Reci mi, upitala je Jelena, koja je vrlo brzo nakon što ih je Lav upoznao prešla sa Stjepanom na ti, -reci mi, ponovila je, jesi li bio prisutan kad ste vršili uviđaj i koliko se puta s obitelji razgovaralo?
-Bio sam kod uviđaja. Zanima li te, pitao je?
Izgledalo je da gori od želje ispričati joj.
Slijedila je detaljna scena opisa onog što su zatekli.
To je kučica na imanju, posjedu… dobro u vrtu. Znaš onako za muška druženja. Dolje je vrlo dobro opskrbljen vinski podrum, a gore… No dakle, jasno je… samo ne znam kako je to žena tolerirala.
Jelena je slušala o uređenju prostorije, bojama, ogromnom, 'plazma' televizoru, vodenom krevetu bazenu u vrtu itd, itd, a oda je upitala:
-I..?
-Što i..?
Stjepan se toliko zanio pričom da je zaboravio ono najvažnije; u kakvom stanju su zatekli mrtvog Dugavu.
- Gdje ste ga našli?
-U tom gornjem prostoru. Visio je posve gol sa snopom novčanica, eura u ustima.
-Molim? Čekaj, rekla je Jelena, -ja sam vidjela fotografiju kako leži na podu. Nije bio gol. Ili možda… jer je bio prekriven nečim…
-Došli bismo na to. Bila je to njegova sestra, žena-div. Dogodilo se to dok smo Lav i ja bili u podrumu. Prije nego su stigli liječnik, fotograf i ostali. Skinula ga je s konopa i pokrila.
-Nemoguće!?
-Moguće, moguće, uostalom vidjet ćeš je. To je kolos.
Kao da sam izraz žena-div, nije bio dovoljan. Sad je upotrebio riječ kolos. Jelena se u sebi nasmijala. Bilo joj je jasno zašto Lav svaki put kad govori o Stjepanu, spomene studij književnosti.
-Lav je naravno bio bijesan.
-Naravno, rekla je Jelena.
-Mislim da joj je zaprijetio optužbom o uništavanju dokaza. Poznavao ju je otprije. Bili su na ti. Čuj, ja čak mogu shvatiti da ju je kao sestru morao taj prizor šokirati.
-Ponovi mi još jednom, rekla je Jelena, -pozvao vas je netko telefonom, rekao si da je bio muški glas…
-Da, bio je muški glas.
-Nije li to mogla biti Dugavina sestra, s obzirom na tu njenu odliku, mislim na divovski izgled.
-Ne, ne niti slučajno. Upravo obrnuto. Začudit ćeš se. Glas joj je … kao u neke djevojčice. Kad je čovjek ne bi gledao rekao bi da se radi o nekom vrlo mladom.
-Kad ste došli? Zapravo koliko je prošlo vremena od trenutka kad je stigao poziv do vašeg dolaska na mjesto… zločina, upitala je Jelena. Iznenadila je i samu sebe. Kao da je nešto od slikovite teatralnosti sa Stjepana prešlo i na nju.
-Vrlo brzo. Niti pola sata. Slučaj je htio da se u blizini našao Lav i čim je čuo Dugavino ime odmah me pozvao i bili smo u kući za manje od pola sata.
-Na imanju.., u kući, nije bilo nikakvog muškarca… ili?
-Ne, nije bilo muškarca. Vrata je otvorila kućna pomoćnica. Uniformirana. Bile su zapravo dvije.
-Dvije kućne pomoćnice su otvorile vrata?
-Ne, ne jedna je otvorila vrata, a druga je bila u kući, ali obje su bile uniformirane. Lav se predstavio i upita je li netko od domaćih u kući.
-Lav se predstavio. Rekao je: Lav Bokar, policijski inspektor.
-Ne, ne zaboga, zar ti nije ispričao?
Jelena ga to nije ni pitala, a Lav je vrlo malo s njom o slučaju govorio. Držao se još uvijek uvrijeđeno i nije mu se previše sviđalo njeno miješanje i način na koji je razmišljala o Dugavi.
-Tebe pitam Stjepane. Što je točno rekao?
-Pa, čuj, situacija je bila malo delikatna. Neki anonimus je nazvao i rekao da je Dugava ubijen i da se njegov leš nalazi u kući. Mi smo pokucali na vrata. Kućna pomoćnica je otvorila vrata. Ništa se alarmantno nije događalo. Bilo je posve u redu da Lav delikatno nastupi. Ispita situaciju. Uostalom bio je prijatelj ubijenog.
-Tko je bio u kući?
-Jedna od kćeri. Najmlađa. Mislim da se zove Srna. Lav je upitao gdje joj je mama. Djevojčica je rekla da radi, ali da svaki tren treba doći kući. 'Striček Lav', rekla je, 'pričekaj. Nazvat ću je.' Potom ju je nazvala na mobitel i rekla da je netko treba. Dala je Lavu mobitel u ruke. 'Evo Ti mama, pa se ti s njom razgovaraj', rekla je i izišla iz prostorije.
-Je li ti se učinilo da je uznemirena?
-Niti malo. Ponašala se primjereno dobi. Izgledalo je kao da se ovaj trena digla s igara na kompjuteru i silno joj se žuri da se tim igrama vrati. Ali pristojno je nazvala mamu i onda su se stvari počele odvijati.
-Čekaj, rekla je Jelena. -zaustavi auto i pusti nas popiti kavu.
Htjela je čuti u detalje kako su došli do kućice i mrtvog tijela Ratka Dugave.
-Ali, čekaju nas.
-Nećemo dugo. Izvući ćemo se na promet.
Sjeli su na kavu…. Na Britancu, vani. Jesen je u Zagrebu bila u svom najboljem izdanju. Jelena je bila previše uznemirena, na tragu, kao lovački pas da bi primjećivala njene zlatne boje i proziran zrak, bez ljetne omare.
Stjepan joj se činio nervozan, jer se gubilo na vremenu, a u kući Dugavinoj su ih čekali, pokušavao je, bar je tako izgledalo, onoliko koliko je mogao, sažeto reći što se taj dan, kad su bili pozvani u Dugavinu kuću, događalo.
(ne sliči baš na Stjepana da bude pažljiv- treba razraditi nesrazmjer Stjepana –književnost i Stjepan grubijan- ovo su primjedbe koje stavljam sebi dok pišem)
-U stvari Ksenija Dugava stigla je vrlo brzo. Mislim da sam se čak začudio, ali Lav tome nije pridavao važnost. Isto kao i Srebrenka Marić, Dugavina sestra.
-Žena-div, rekla je Jelena i nasmijala ga.
-Lav je rekao da zapravo traži Dugavu. Srebrenka je upitala je li to nešto važno, pa ju je on odvukao na stranu, davši mi znak, da nekako zabavim Dugavinu ženu. Vidio sam da je Dugavina sestra Srebrenka, u nekom trenu, dok joj je on govorio sjela. Onako ogromna… Izgledala je kao prazna vreća.
-A joj Stjepane, rekla je Jelena nasmiješena.
-Odmah je počela nazivati. Njegov ured. Okolo. Ne znam koga sve.
-A Ksenija Dugava?
-Pa.., sjedila je mirno.
-Ona nije nazivala?
-Ne, koliko se sjećam, nije. Ali mislim da u prvi tren nije ni znala što se događa. U svakom slučaju na kraju, kad ga nigdje nisu mogli naći, netko je spomenuo kućicu.
-Tko točno?
-Tko točno? Ne znam. Možda čak Lav. Da, čini mi se da je to bio Lav. Zar ti nije rekao?
-Htjela sam čuti kako si to ti doživio, pokušala se Jelena izvući. -Kako su reagirale kad su ugledale da visi.
-Žena je bila blijeda. Drhtala je. Sestra mu je kriknula. Onim neobičnim glasom djevojčice. I onda, ne znam, Lav je nazvao stanicu i zatražio da dođu…
-Forenzičari…
-Da, da.., a onda smo se spustili u podrum, Lav i ja. Tek što smo se spustili ..čuli smo tresak…potrčali smo gore. Dugava je ležao na podu, već pokriven… nećeš vjerovati… sestra mu je taj tren dohvatila jedan od ukrasnih jastuka sa kauča i stavila mu ga pod glavu. Bizaran prizor, kao da spava, još s punim ustima novčanica. Lav je zaurlikao: 'Glupačo, što si napravila?' Bio je bijesan. Nikad ga nisam takvog vidio Pokušavao je podići s poda. Opirala se, nije se dala. Vukao je, teškom mukom, odmicao je od mrtvog tijela brata.
-Dobro, prekinula je Jelena daljnje, vrlo dramatično, opisivanje. Primijetila je da ih sa susjednih stolova promatraju. -Možemo krenuti.
Dvorišna vrata Dugavine kuće otvorena su daljinskim upravljačem. Ušli su autom i parkirali ispod kuće. Tamo su se već nalazili: Crni micibuši, terenac, audi … i zeleni Rover 450. Kućna vata otvorila im je, uistinu uniformirana, kućna pomoćnica.
-Gospođe čekaju, rekla je.
U prostranom dnevnom boravku bile su Srebrenka Marić, Dugavina sestra, Marija, Dugavina prva žena, Beograđanka Mirjana,njegova druga žena, Ksenija Dugava njegova treća žena, Anđelka i Tara Dugava, njegova kčerka i podkčerka i jedan mršavi mlađi muškarac koji je za šankom sam sebi točio piće.
Na Jeleninom licu se vjerojatno vidjelo iznenađenje, ali nitko ništa nije komentirao.
-Ne razumijem zašto ste ponovo tu. Zar nismo već sve rekli, upitala je Dugavina sestra?
-Zato što preko dva mjeseca još uvijek ne znamo ništa, rekla je brzo Jelena.
Nikad se nije upoznala s nikim iz obitelji, ali možda su znali da je djevojka Lava Bokara. Trudila se izbjeći svako pitanje s tim u vezi.
-To nije naš problem, bila je uporna Srebrenka Marić.
-Pa.., ako nerazjašnjenu bratovu smrt ne smatrate problemom...
-Tko ste vi, Stjepan je, iznebuha upitao čovjeka za šankom?
-To je moj muž, rekla je Srebrenka.
Muškarac za šankom, njen muž, nije uspio reći ni riječi.
Krupna žena i mršavi mlađi muškarac bili su u potpunom nerazmjeru . Muk koji je, nakon tog Stjepanovog pitanja i odgovora koji je uslijedi, nastao u prostoriji kao da je govorio koliko su svi svjesni tog nerazmjera.
-U svakom slučaju, rekla je Jelena prekinuvši tišinu, ono što mene zanima, jest tko je posljednji imao kontakte sa pok. Ratkom. Tko ga je posljednji vidio?
-Ja, rekla je Ksenija Dugava, oklijevajući. Bar mislim...
Izgledalo je kao da se, kao đak koji baš sve ne zna, pokušava koncentrirati.
-Te.., posljednje, noći dugo smo razgovarali. Ratko je imao određene planove. Govorio je da se u Hrvatskoj ne osjeća više sigurno. Mislio je dio kapitala prenijeti vani. -Razumjela sam njegove strahove, ali ja još nisam bila spremna na takav drastičan korak.
-Kakve strahove, upitala je Jelena?
-O tome je vrlo dobro upoznat Lav Bokar, njegov prijatelj i uostalom policijski inspektor, rekla je Srebrenka Marić. -Na to pitanje, Ksenija, ja ne bih više odgovarala.
-Dobro, rekla je Jelena, -mene zanima što se ujutro dogodilo.
-Ja sam se ustala ranije. Tara, naša starija kćerka, doputovala je večer prije iz New York-a. Pripremala sam novu kolekciju… Ona mi je trebala. U svakom slučaju ustala sam vrlo rano. Doručkovala. Taru sam mislila nazvati za sat dva. Računala sam neka se ispava. Znate kakve su to promjene ritma… te promjene vremenskih zona. Vratila sam se u sobu po tašku. Čula sam Ratka da se tušira. Zavikala: Bog, mislim da mi nije odgovorio. Nije me vjerojatno ni čuo i to je to. To je bio…naš posljednji susret.
-Tko je još bio u kući?
-Srna, naša mlađa kćer i Anđelka.
-Spavale su istoj sobi, rekla je Marija Dugava, odjednom.
Jeleni se učinilo da ju je Srebrenka Marić prezirno pogledala.
-Anđelka i Tara se izvrsno slažu, rekla je Ksenija. -Kad su na okupu obavezno spavaju u jednoj sobi, iako svaka ima svoju sobu. Da, tu su noć spavale u istoj sobi. To je Marija htjela reći.
-Za kog vraga je to uopće važno, rekla je Srebrenka, nervozno.
Uistinu kad ne bi gledala odakle glas dolazi, pomislila je, Jelena, mogla bih je zbog tog glasa zamijeniti sa nekakvu djevojčicu.
-Vas dvije, dakle upitala je Jelena, -to jutro niste vidjele oca?
Tara je počela plakati. Jecala je. Ustala je i trčećim korakom je napustila prostoriju. Anđelka ju je, bez riječi pratila.
-Pobogu, odjednom je rekla Beograđanka, koja do tada nije progovorila ni riječi, - zar se ovo u vlastitoj kući mora trpeti.
-Evo što ste napravili, rekla je ljutito Srebrenka Marić. Ostavite tu djecu na miru. Uistinu ne moramo ovo trpjeti. Izvolite nas pozvati u policijsku stanicu. Sad je stvarno dosta.
-A vi? Gdje ste vi bili to jutro?
-Kakve veze ima to gdje sam ja bila? Mislim…
-Niste li bili kod uviđaja? Koliko znam vi ste skinuli brata sa konopa, Jelena je nastavljala ne dozvoljavajući joj da se snađe. -koliko znam policija je stigla vrlo hitro, a vi ste se našli u kući… Stanujete li i vi ovdje?
Stjepan je, u čudu, promatrao Jelenu. Zauzela je prostor i nije puštala. U ovom je slučaju pitanje bilo na mjestu. Sjećao se da je i njemu to isto pitanje, svojevremeno kod uviđaja, palo na pamet. Spomenuo ga je Lavu, ali Lav ga je, činilo mu se, ignorirao.
-Bez odvjetnika neću više reći ni riječi, rekla je Srebrenka. -A sad vas molim da napustite kuću.
- Smiri se. Ja sam pozvala Srebrenku , uskočila je Ksenija. -Zapravo kad sam joj rekla da tražimo Ratka, zabrinula se.
-Zašto se zabrinula? Koliko znam inspektor je nastupio kao prijatelj. Nije spominjao dojavu o smrti.
-Sad je dosta. Izvolite van.- rekla je Srebrenka!
Ksenija Dugava gledala je u pod.
Jelena nije vidjela nikakve mogućnosti nastaviti razgovor. Promatrala je žene skupljene kao živi zid. Uputila se prema izlazu. Stjepan je pratio.
utorak, 03.02.2009.
Šeširić uzdignutog oboda 4
Evo djela krimića kojeg pišem.
Jelena je psihijatar, sudski vještak angažirana u slučaju smrti Ratka Dugave.
Lav je inspektor. Inaće hodaju.
Mirko Vir je istražni sudac
Petar Koloman je ubijen.(bio bi red da ga stavim na vrh popisa, ali što, tko zna, zna)
Trebala je biti šala, ali baš ne ide. Iako, pokušat ću. Ionako je sve igra. Radit ću paralelno krimi komediju. Već radim. Drugi put ću ovaj odlomak staviti u komičnom ruhu. Dajte ocjenu. Važno mi je vaše mišljenje. Bez straha: na sve sam već navikla.
................
-Svakako našao sam ga u vezi sa slučajem Petra Kolomana. Ako se možete sjetiti našeg poznatog stručnjaka profesora doktora Srikića sa medicinskog fakulteta. S područja droga. Hodao je neko vrijeme van sebe Zagrebom. Govorio svakome tko ga je htio slušati da je ministar taj i taj upleten u preprodaju velikih količina droga i ako mislimo riješiti pitanje drogiranja naše mladeži treba se najprije dohvatiti tog ministra.
-Čudna je to i nikad istražena priča. Taj je ministar na kraju završio u zatvor. Zbog nekog drugog prekršaja. Bio mu je dokazan kriminal kod jedne pretvorbe poduzeća. Nitko nije spomenuo drogu.
-Dakle naš je profesor bratić tog ministra. Dr Srikić pokušavao je ukazati na problem. Sjeo sam s njim u njegov skromni kabinet i saslušao ga. A on je imao što reći. Kroz njegov je kabinet i bijedni smještaj u bolnici prošlo puno i previše onih koji se drogiraju. Mnogi su mu se 'ispovijedali'. Profesorovo se ime ponavljalo. Izgledalo je da je započeo kao najobičniji diler. Zvuči nevjerojatno, ali na to se svelo. Bila je neka grupa mladih. Srednjoškolci, studenti, čak i sa završenim fakultetom kojima je profesor svojevremeno u gimnaziji predavao hrvatski. Neobični sati nešto kao iz onog filma sa …. 'Društvo mrtvih pjesnika'. Malo otkačenosti i alternative. Mnogi od njih su dolazili k njemu i kasnije. Pokušavali su pisati, uglavnom bezuspješno. Profesor je bio zabavan. To vam je ona tipična priča o čovjeku koji je mnogo znao, ali sam nije imao nikakvog uspjeha. Nije se uspio realizirati, postati popularan. Ostao je na nivou zabavnog i duhovitog srednjoškolskog profesora sa masu pametnih savjeta i ideja i ništa više od toga. A onda lake droge. Malo marihuane i sam ju je kušao. Ništa značajno, činilo se bezazleno. Profesor nije posezao za ničim jačim. Ali labaviji učenici jesu. Onda je bio popularan heroin. Neki od njih su se liječili u bolnici. Sve se to odvijalo još u Jugoslaviji. Prije mog vremena i rada u policiji. U socijalizmu. Potražio sam inspektora koji je tada vodio odjel za droge. Jasno da je znao sve o profesoru. Tog su inspektora prerano umirovili. Znam, kod nas nije bilo previše čišćenja bivših kadrova, ali neki su stradali. Jelena je vidno i čujno negodovala.
-U kojem ti svijetu živiš, rekla je? Nije bilo čišćenja kadrova? Daj Lave!!
Mirko Vir je, pak, šutio.
-…i inspektor iz doba socijalizma bio je prerano umirovljen, nastavio je Lav, ne obazirući se na Jelenino gunđanje.
-No nije mirovao. Raspitivao se. Imao je tamo, na odjelu, još poznatih. Ljudi su ga dolazili pitati. Što smatram važnim i vrlo dobrim. I sam sam ga potražio. Naš je profesor u jednom trenutku krenuo u krupniji posao. I lake droge promjene osobu. To nije više isti mozak i ista duša. Njegov se mlađi rođak, baš taj Petar Koloman, vratio iz Francuske u toku domovinskog rata. Treba li dalje. Droga je krenula u ogromnim količinama. Što nema veze s Francuskom nego njegovim kriminalnim djelovanjem gdje god se našao. Droga je bila popularna i na bojišnici. Ja to znam…. Svi to znaju… Mnogima je trebao stimulans. Mi smo djeca, sad već bivša djeca novog doba. Rat nam je bio stran ili smo ga doživljavali kao igru, sve dok se nismo suočili s užasom…
Malo je zastao. Šutio je.
-Kako god, malo po malo naš se profesor našao u tom biznisu. To je više nego sigurno. Da nije te poveznice sa Kolomanom i bivšim ministrom profesor bi još i završio u zatvoru. Ali očito ga ta činjenica štiti. I on je na neki način svjedok. Ili će ga možda jedan dan progutati mrak jer je opasan svjedok, ili je cijela ta stvar s drogama toliko inkorporirana u naše društvo da ju je nemoguće razriješit. Uostalom upravo u profesorovom slučaju kojeg smo uhitili i odmah bili prisiljeni osloboditi moja se sumnja pokazuje točnom. I dalje…. Što će slijediti..? Dobro potkovan odvjetnik lako će pronaći proceduralnu pogrešku ili će neki potkupljivi sudac ako do suđenja dođe… gade mi se uostalom svi ti mogući scenariji.
Jelena je ovaj put šutjela. Iako joj je na vrh jezika bila ironičan upit o majčici ljubljenoj Lavovoj zemlji i njenim potkupljivim sucima.
-Nije li Koloman onaj lik sa televizije koji se hvali da bez obzira što on posjeduje tolike noćne klubove njegova djeca ne zalaze tamo. I kako je on vrlo strog otac i svojoj je djeci jasno odredio granicu noćnog života i kretanje i što su životni prioriteti, rekla je ipak.
-U pravu si, rekao je Lav. -To je on.
-A tuđa djeca? Ona s njim nemaju veze, nije mogla odoljeti? -O da u toj istoj televizijskoj emisiji tumačio je smireno i uvjerljivo, iako vrlo provociran od voditelja, kako u njegovim noćnim klubovima nema droge. Nije li se u nekom trenu kandidirao na nekim izborima?
To je bio pravi opis Petra Kolomana. Neobično bistar, pristojan, umjerenih pokreta, uvjerljiv.
-Tako je to, rekao je nakon kraće šutnje Mirko Vir. -Vi ste se dakle sjetili profesorova imena. I kakve to veze ima sa Dugavinom smrću.
- Bilo je to još u ratu. Profesor se pojavio na bojišnici. Izdvojio se sa Dugavom. Dugo su razgovarali. I naivnom je bilo jasno da razgovor nije bezazlen. Nekoliko se puta profesor pojavljivao na bojišnici i uvijek je tajnovito razgovarao samo sa Dugavom. Pitao sam Ratka o čemu se radi. Bili smo prijatelji, bar sam tako mislio.
-Ništa. Glupost, odgovarao mi je. -Nevažno, govorio je . -Pusti, ništa važno, neprestano je odgovarao. Eto tu se profesor, a nekako slijedom događaja i Petar Koleman pojavljuje u ovom slučaju.
-Tu bih već i ja imao što reći. Duže vremena pokušavamo Petra Kolomona dovesti pred lice pravde. Nedavno u suđenju 'zločinačkoj organizaciji' … izgledalo je da ćemo ga konačno imati, ali … uvijek isto. Uvijek je tu netko tko zadnji tren promjeni iskaz ili odustane od svjedočenja. I sad, obratio se Lavu, -zašto mislite da je umješan u smrt Ratka Dugave?
-Ne znam, ne znam… Bili su veliki prijatelji. Ja to pouzdano znam. Viđao sam ga na proslavama u Dugavinoj kući. A onda se dogodila jedna smrt. Djevojčica, dijete bliskih prijatelja ili nekog od rodbine Petra Kolemana ne mogu se točno sjetiti. Nešto je bilo. Mislim da se utopila. Dugava ima neku vikendicu dolje na Kupi, mislim… Nisam odlazio tamo. To je bilo nekako rezervirano za njegove 'poslovnjake'. Gledajte naši su odnosi iza rata bili nekako formalne prirode. Znate kao ona prijateljstva iz ulice. Bili smo dobri, ali nismo se intenzivno družili. U svakom slučaju bio je nesretni slučaj, službeno zaključenja istraga. Nisam na tome radio, ali odnosi između njega i Kolomana su zahladili. Tako da sam se začudio kad sam ga vidio na sprovodu.
Jelena je pozorno slušala.
-Smrt djevojčice? Koliko je imala godina i kako se to dogodilo?
-Opet ti kažem. Ne znam točno. Te se stvari događaju. Blizina rijeke, nepažljiva dječja igra. To je bio, čini mi se, zaključak istrage. Nisam pratio, ali sjetio sam se tog događaja… Nekakva mogućnost antagonizma između suradnika, ako su bili suradnici. Možda vrijedi ispitati.
To je bilo sve što su kod posjeta Mirka Vira kleti razgovarali. Nije bilo malo.
-Znam da je famoznih 200 gornjih dobro međusobno isprepleteno, ali nećemo ispitivati baš sve, zaključio je Mirko Vir. Ponovio je:
- Izvještaj, ako treba, svakodnevno donijeti osobno meni.
...........
ponedjeljak, 02.02.2009.
Život drugih
Ovu pjesmu poklanjam sebi. Lakše je plakati.
Još jedanput pogledala 'Život drugih'. Vrag mi baš neda mira.
Sjetila sam se da sam već govorila o tom filmu i asocijacijama oko njega pa ću to ponoviti. (Bezidejna sam na ovu 'skupoću'. Zapravo pišem nešto drugo pa ne stižem na blog. Kuc u drvo da me drži volja za pisanjem)
Upravo pogledala njemački film: ‘Život drugih’. Redatelj: Florian Henckel von Donnersmarck
Ruke mi se tresu. Blijeda sam. Loše mi je. Srce mi doslovno drhti. I sad ovakav sladunjavi opis mog vrlo dubokog uznemirenja traži određeno objašnjenje.
Film me podsjetio na moje dvije preokupacije s kojima cijeli život vodim vanjske i unutarnje bitke, a mogle bi se svesti na dva naslova:
1. Osjećaj krivnje. Moj vlastiti, koji me nikad ne napušta i uvijek imam vrlo dobar razlog da ga, kad ga i uspijem zaboraviti, ponovo iskopam.
2 I, po meni, genijalnu rečenicu Helmuta Kohla: Milost kasnog rođenja.
Ne znam s čim od ova dva naslova prvo početi. Tren mi se čini s prvim, a onda opet s drugim, ali ako dobro promislim oba se isprepliću iako bi svaki tražio poseban post pokušat ću ih sažeti.
Starije generacije oba će naslova odmah podsjetiti na holokaust. Iz razloga židovskog osjećaja krivnje ( onih koji su preživjeli holokaust, a mnogi nisu), a potom i Kohlova rečenica koja implicira da su kasnim rođenjem mlađe generacije oslobođene sjećanja na počinjene zločine.
Ali i u mojim razmišljanjima to nije bez podloge.
Židovska povijest, pisci ili da započnem sa Biblijom- Starim Zavjetom ( I Novim, naravno ipak sam ja jedno kršćansko biće) je na neki način moja opsesija. U jednom trenu mog života počela sam povijest Židova uistinu dobro proučavati. Zanimalo me zbog čega se već tisučljećima progoni narod koji prvi u povijesti čovječanstva vjeruje u jednog jedinog Boga i usprkos svemu, iako u Njegovo ime teško ispašta, cijeli svoj život živi posvećen tom istom Bogu.
Istjerani iz domovine Židovi su donedavno lutali svijetom proganjani i obespravljeni sve do monstruoznog pokušaja njihovog konačnog uništenja za vrijeme nacionalsocijalizma.
Na tlu Europe!! U dvadesetom stoljeću!! Koliko jučer.
I sad zašto ovoliki uvod?
Najprije moj iracionalni, jer ga drugačije ne mogu nazvati, osjećaj da je ( rođena sam za vrijeme drugog svijetskog rata) neka izmućena židovska duša iz koncentracionog logora tražeći spas ušla u moje tek rođeno tijelo. (Nadam se da ovim ne vrijeđam nikoga.)
Zašto je kod mene tako jaki osjećaj krivnje!?
Je li mi nametnut odgojom?
-Nije kaže mi prijatelj- psiholog. To je u tebi dublje od odgoja. Imaš gen krivnje.
Ruga li mi se? Ili postoji naučni dokaz gena osjećaja krivnje?
-Ti se, kaže on meni, u svakom osjećaš krivom. Zamisli to kao tortu. Režeš je na kriške i sve su te kriške slatke i vrlo vedre, ali onda neki posve mali tanušni komadić torte iz koje se može naslutiti određena tvoja krivica i oho kažeš ti to je to i za tren od cijele torte izgubi se sve ono lijepo i ti potoneš u osjećaj krivnje i grizodušje slijedom toga.
U svakom slučaju moje je korisničko ime apatrida a značilo bi, svatko to zna, ona koja nema domovinu. (A svatko tko me poznaje zna da ovu Domovinu, bez zadrške, volim.)
Ovo odmak je samo moja želja i trud da stvari promatram iz vrlo velike daljine- slobode, mira, neuzrujavanja, bez vezanosti – udaljena od svega i svaćega- ništa i nitko sam. Nemam ni mamu ni tatu, baku, djeda, šukunbake i djedove, nemam domovine, ništa se ne sjećam. Ništa ne pamtim.
Možda je u meni duša neke Židovke, ali jednako patim i s patnjama Palestine. Leszek Kolakowski, filozof, Poljak izbjegao na zapad i čini mi se predavao komunizam ili tako nekako, davno sam čitala njegovu ‚knjižicu’ u kojoj za šankom raspravljaju Bog i vrag itd itd… ne sjećam se više dobro, ali znam da se pitao: Bog je izabrao Židove. Oni su njegov izabrani narod, ali što na to kažu Arapi?
Patim i zbog onih nesretnika iz Word Trade Centra. (dvije godine prije rušenja popela sam se na jedan od Twin Towersa)
Patim i zbog Vijetnama i Iraka. Žao mi je Albance. Pamtim, kako je bilo nama kad su s nama vladali Srbi, ali pokušavam ih i razumijeti. (Neću ulaziti u to koliko su sami krivi i koliko im je kao i nama nakon drugog svjetskog rata potrebna katarza.) To je nekad bilo srce njihove domovine.
Eto kako u meni nastaju i žive proturječja.
Nikako da se odredim.
Ja sam Kaspar Hauser. Moja su pitanja dječja, naivna. Čuđenje sam u svijetu. I to me dovodi do onog blažene Kohlove misli.
Dovodi me do ‚Milosti kasnog rođenja’.
Pitam se pitam da sam, nekom milošću, rođena na današnji dan pred deset godina. Što bih rekla naprimjer da sam se rodila nekim čudom pred deset godina nekoj mami i tati, a koji nisu moji mama i tata, nekim roditeljima iz Huxleyeva ‚Otoka’
„O čemu vi to govorite mama i tata? Kakve ratove spominjete. Mene vam to apsolutno ništa ne zanima. Ne vidim zašto se ljutite jer su vam ubili roditelje i djecu. Ne razumijem što je nacionalsocializam. Ne znam što je holokaust. Ne znam što je komunizam i lijepo mi se fučka za sve to.
I lijepo bih skok na skok veselo i vedro odskakutala na englesku travicu i s muškićima igrali engleski nogomet i pokisla bih (u Engleskoj, poznato je, uvijek pada kiša) i onda bi došla kući i ‚mama i tata’ bi me uronilu u toplu pjenušavu vodu, okupali me, jela bih, oprala zube (jako važno), bila bih smještena u krevet i spavala bih snom pravednika. Pravila bih se Englez i ništa me ne bi bilo briga za malu djecu: Iraka, Afganistana, Čečenije, Bosne, Afrike itd itd.
Ali rođena sam davnih godina s nekom tuđom izmućenom dušom u sad već vrlo starom tijelu imam gen osjećaja krivnje i nemam ‚milosti kasnog rođenja’.
