........................................
Magdalenino pismo-ceduljica Katarini
Pogleć ti to. Kud si krenula. O kojoj godini se tu radi? O kojoj obitelji? Kakvo se groblje tu spominje? Nije to valjda groblje moje mladosti. Postoji li tamo lieber Vater Franz Fink oberkondukter kojeg su stotinu godina kasnije pokopali u blizini tvojih , onih koji čekaju na trublju sudnjega dana?
Tko su oni Katarina? Poznajem li koga?
Ili slijedi neka propast kuće Usher. Tajnovitog li naslova i sve što uz to ide. Poe i njegova opsjednutost smrću i onkrajem koji zadržava stanovitu, tajanstvenu, vezu s utjecajem na ovozemaljsko.
Reče gavran: Nikad više. A tek glavni glumac, čekaj kako se zvao Ray …. Značajni pogledi puni patnje, jer on će to napraviti, ali nije kriv. Nemoćan pred neumitnošću čina, svi ti utjecaji kojima se nema snage oduprijeti, jer su jači od njega, a on sveudilj pati. Bih li ja tako pisala povijest obitelji? Tajanstvene smrti i vrlo, vrlo komplicirani odnosi među ljudima loše ili dobre volje. A ti Katarina..? Pusti, zaboga, malo rečenici na volju. I udahni dušu tvojima, jer tvoji su iako ih nisi htjela.
To sam pisala Katarini, ali već sam se miješala, ili da počnem iz početka.
Dolina, naš mali rodni gradić, s brda s dola, rijeke, mora i vremena
Kakvo je to mjesto? Poštujmo zaboga bar neka pravila.
Zamislimo trg i rijeku. Park uz rijeku s avenijom poznatih, važnih ali vremenskim promjenama svake vrste vrlo podložnih brončanih, kamenih ili već od nekog materijala kojeg mrtvim zovu, glava. Pa zatim korzo i nebrojeno šetača bivših, sadašnjih, budućih ili možda budućnosti neće biti. Chi sa?
Ispričat ću anegdotu koju sam pročitala u dirljivoj autobiografiji “Uspomene jednog liječnika” gospodina doktora J. Š., koju je vjerujem, pročitao vrlo mali broj ljudi, jer je knjiga izišla u vlastitoj naknadi tzv. samizdat, no dakle, znate što pri tom mislim. Meni je pak preporučena od srednjoškolskog profesora hrvatskog jezika također vrlo osebujne osobe koji pri dolasku u najavljenu posjetu ne kuca nego tiho i lagano grebe po vratima da ne bi bio na smetnji domaćinima koji se odmaraju od nekog vrlo umnog ili čovječanstvu bitnog posla. A ako ste se s njim slučajno sreli na nekoj šetnici, a da pri tome vodite i svog kućnog ljubimca, onda bi gospodin profesor skinuo šešir, kojeg se ni u onim olovnim vremenima Tita i određenih propratnih pojava komunizma, kad je šešir bio znak buržoazije, a zna se itd... itd… nije odrekao, no dakle, skine šešir i lagano se nakloni vama, a bogme i vašem psu . Pred kraj njegova života viđala sam ga u gradskim autobusima. Uvijek licem okrenutim prema ulici i prolaznicima. Lagano bi mi mahnuo rukom i klimnuo glavom. Bilo je nečeg bizarnog u tim susretima. Ponekad mi se činilo da me odvlači sa sobom u neko drugo vrijeme. Mršavo, ispijeno lice govorilo mi je da životna iskustva na kraju nisu uopće bitna. Proživjet će koliko mora, a poslije... Mijenjala sam svoj pravce kretanja, ali on se pojavljivao i u neočekivanim smjerovima. Čak i u gradovima u kojima nije mogao biti. Nikad nisam posumnjala u istinitost njegova lika na prozoru gradskog prijevoza, bez obzira u kojem gradu ili zemlji to bilo. Bio je jedan od ljudi iz mog života koji su me marginalno doticali, ali i živjeli, kao neka vrst podsjetnika. Opomene?
Na rubu mog svijeta. U prostoru ograđenom, prozirnom, nekad neprobojnom, nekad vrlo propusnom, mikro prostoru mog zanimanja, putujući sa mnom, kao velika svita uspomena, prostoru kojeg sam punila ljudima iz prošlosti, sjećanjima, predmetima, raznim ukočenim prizorima prirode, djetinjstvom sa svim njegovim mirisima. Kuhinjom mojih tetki i strašnom vječno prisutnom žudnjom za ljubavlju i smirenjem, uglavnom iluzijama. Veliki gumeni balon uspomena kojeg još uvijek vučem za sobom.
Profesor je bio jedan od onih istinoljubivih i u pravdu vjerujućih bića koji su se ljutili kad sam se rugala, pa sam zbog njih povremeno u iste vrijednosti vjerovala i ja ili se bar pravila da vjerujem.
No dakle, u preporučenoj knjizi, u uspomenama gospodina doktora postoji još i priča o odlasku na sveslavenski kongres u Prag godine 1908. Doputovali su uglavnom studenti, a vjerojatno i mnogi drugi, ne znam jesu li se već u tada zvali agenti provokatori, puni duše i vrele slavenske krvi, potonji bez duše, no vrlo krvavi, iz svih slavenskih zemalja, treba li napomenuti da je najviše bilo Rusa, koji će kasnije postati tzv. Europa iza ‘željezne zavjese’, no to se tada , a i kud bi se, još nije znalo. Ili se znalo..? Tu je uvijek naknadno dobro došao Nostradamus koji je sve to predvidio, ali ga nismo znali slušati. No zar prije njega nisu postojali Pitija i drugi proroci i proročanstva. Hodali su obavijeni maglama u dugim haljama i uzdignutih prstiju poricali i prijetili ako ne ili ako da.., pa ipak su propali i Grci i Rimljani, spadaju tu bez sumnje Asterix i Obeliks ..... i još mnoga carstva, imperije, države, silni carevi, osvajači koji bez proricanja nisu započinjali bitke, iako su i onda proricanja bila najmanje dvoznačna, kao ona čuvena rečenica Ibis redibis numquam peribis in bello. S kvakom u zarezu.
Ovisimo dakle o zarezu i o svakoj riječi i znaku Božjem.
No vratimo se anegdoti prije nego podlegnem napasti opisati sve te prolazne, neke od njih i davno mrtve divne i dične naše profesore i doktore koji su živjeli život na diku i slavu svog roda, a i na radost svevišnjeg. Ali uistinu ne tražimo ovdje nikakvu zadnju misao, jer pisica, nije feministica. Ipak mali ispravak nije feministica u onom profano shvaćenom smislu, da me se ne odreknu moje drage druge sestrice, ali razumije svaku borbu za prava jedinke i dijelova jedinkinog tijela i duha. I naravno, oduvijek gaji nježne osjećaje za plemenite postupke pune osobnih odricanja a za dobro naroda.
A, evo, konačno i anegdote.
Za vrijeme Balkanskih ratova 1912 svaku pobjedu slavenskih zemalja nad Turcima studenti Slaveni u Beču, bučno su proslavljali. Grupicu veselih i pjesmi sklonih Dalmatinaca, zaustavila je patrola policije u ophodnji. Tražila je da se raziđu u miru svojim kućama. Jedan student počinje nešto zapisivati u svoj notes.
Was macht der dumme Kerl*, pita policajac?
Unosim u notes broj vaše kape, da vas objesim za kvaku ovog kandelabra onog dana kad Rusi umarširaju u Beč, odgovorio je student osupnutom policajcu.
Tko bi tada rekao, čudi se naš dični doktor, da će četrdesetak godina poslije uistinu Rusi zaposjesti jedan dio Beča, glavnog grada tada silno moćne Austro - Ugarske. Tko je mogao predvidjeti da će se treći čovjek skrivati u ruševinama grada na lijepom plavom Dunavu, a združena će ga policija pobjedničke vojske tražiti da ga ne nađe, dodajem ja.
Oj šetači oko parka uz (smaragdnu) modru rijeku i trg ispod visokih platana s ugodnim ljetnim hladom i glavama uglednika pozdravljam vas; Zdravo, Zdravo. Zbijmo se drug uz druga. Ova borba bit će duga.
....................
Post je objavljen 26.02.2009. u 08:05 sati.