odmak
četvrtak, 12.02.2009.
Stvari i prikaze ili Društvena telebliskost.
Kako bi se obranila od prikaza koje su je, čini se, napadale, dvadeset-petogodišnja Amerikanka June Houston u svoj je dom dala postaviti četrnaest kamera što neprestance nadgledaju strateška mjesta: prostor ispod kreveta, podrum, prostor ispod vrata, itd. Svaka od tih live-cam (kamera što snimaju izravno, dvadeset četiri sata dnevno ) trebala bi ono što snima prenositi na jedan site na Mreži. Posjetitelj tog sitea na Internetu na taj način postaju „promatrači“ duhova, ghost watchers. Jedan dijaloški okvir omogućuje vam da June pošaljete poruku upozorenja u slučaju da se bilo koji od tih „ektoplazama“ zaista i pojavi. „Na taj način surferi na Internetu postaju gotovo poput mojih susjeda, poput svjedoka o onome što mi se događa“, izjavila je ova mlada žena.
„Telenadzor“ uz ovakav voajerizam poprima novi smisao: više nije bitno zaštiti se od kriminalnog upada, nego s cijelom Mrežom podijeliti svoju tjeskobu i napasti, a sve to zahvaljujući preeksponiranju prostora u kojima se živi. „Strah me prikaza. Svi znaju da sam paranoična“, govori naša Amerikanka, „ali nitko ne razumije da mi kontakt s drugim ljudima ulijeva još veći strah. Ne želim da ljudi fizički dolaze u moj prostor. Zato nisam mogla primati pomoć izvana, no onda sam shvatila kolike su mogućnosti Interneta.“
Ovim priznanjem June Houston ilustrirala je prirodu takozvane „virtualne zajednice“, kao i fantomsko postojanje novog tipa bliskosti – „društvene telebliskosti“, koja potpuno mijenja ideju susjedstva odnosno ideju jedinstva vremena i prostora u fizičkoj kohabitaciji. Uostalom neki surferi zaista i šalju ovoj mladoj ženi prave „izvještaje o nadziranju „ , u kojima navode ono što im se čini da vide u njenom domu.
Paul Virilio
Pazite napisano je 1998. Članak se zove: Kraj privatnog života
Ide to galopom. Što mi tu na blogosferi dijelimo jedan s drugim.
Sve nas je, naime, više.
Vrlo često razgovaram s prijateljima na tu temu. Naša djeca, unučad sjede satima kod računala i komuniciraju s poznatima i nepoznatima. Osim opasnosti koja tu vrebaju pitamo se je li taj novi vid komunikacije posve u redu.
Osobno mislim da se razvoj u kojem god pravcu krenuo ne može zaustaviti.
Ljudska je znatiželja neograničena- kako je ono bilo glupost i svemir su neograničeni. za svemir se može sumnjati. - eto ja bih dodala i znatiželju.
Ali ako otkriča za dobrobit čovječanstva postaju sredstva za uništenje tog istog čovječanstva (dinamit napr) kako se boriti s tim.
Vječna pitanja zla i dobra unutar svakog od nas.
Neprekidna borba kojoj očigledno nema kraja. Zato i toliko nostalgije za prošlim diktaturama koja su imala određena pravila pa je naizgled vladao 'zakon' i mirno smo šetali ulicama.
Jednako je i sa crkvenim dogmama. Očito je većina čovjećanstva potrebna ograda unutar kojih im se kretati.
Teško je biti onaj koji se pita. I ne slaže se. Nije nigdje. Vječno na vjetrometini.
Ali, uvijek iznova bih izabrala propitivanja i neslaganje i nauku i ovaj način komuniciranja i još koječega drugoga da ne budem onaj koji se vječno slaže, iako je u ovoj Dolini suza njima najlakše i sva su im vrata otvorena. I prije i sad i u buduće.
A da vas malo razveselim postavit ću kamere u svaki kutak, osim u intimnim prostorijama tamo gdje sam ko od majke rođena. Imam, naime, još smisla za estetiku.
Tek ćete onda vidjeti što znaći živjeti unutar te kolone duhova prijateljskih i neprijateljskih koji se vrte tu oko mene.
Evo nekolicine:
