odmak
utorak, 20.01.2009.
Jutarnje boje
-Jako volim ljeto, rekao je.
Zastao je zamišljen.
-Prije bismo djeca i ja otišli na odmor nešto malo prije žene, rekao je.
Isključio me je na neki način. Odgovarao je na moje pitanje, ali kao da je objašnjavao sam sebi.
- Nekako bi se organizirali. Uvijek su tu bake i tetke… No da…Sad me prati samo kćer. Sinovi… oni već imaju svoj put…
Potom se zamislio.
-Zbog mora, nastavio je. Volim ljeto zbog mora. Zapravo volim more. Ne bi vjerovala, ali volim se kupati. Ostanem u moru nekoliko sati. To mi je uistinu pravi odmor. Ljudi me zapravo jako umaraju. Razgovaraš s nekim i onda ti je ono što govori sve već jako poznato. I što sad? Petnaestak minuta zadržiš pažnju i onda… Jednostavno ti on , taj čovjek s kojim razgovaraš mora kao osoba biti zanimljiv da na neki način ostaneš prisutan.. Ali to se jako rijetko događa.
Ponovo je zastao zamišljen.
-To mi se događa i s knjigama. Počnem čitati. Čitam tako nekih tridesetak strana . Može biti i zanimljivo. Zanimljivo je vrlo često… Čak ako se radi o stručnoj literaturi, pa… ako su nove stvari. Iz kojih možeš naučiti. I zanimaju me, nije da me ne zanimaju, ali odjednom čini mi se sve već znam. Znam što će se na idućih dvjesta strana događati i više ne mogu čitati.
Ali ljeto…no da i tu postoji određenih teškoća. Ta kuća u Dubrovniku. Roditeljska kuća… Vidiš tu se tolike godine dolaženja preko ljeta nisam uspio organizirati da nešto radim. Dođem s plaže. Nešto pojedem, malo se odmorim i onda cijelo poslijepodne ne znam što ću sa sobom.
-Možda ti je vruće
-Ne nije mi vruće. to je kamena kuća. U donjoj prostoriji je čak prohladno. Imam i pisaći stol i stolicu. Svoj kutak i mir, ali ne ide. Nema vrta. Ne mogu šetati. Osjećam se zatvoren. Klaustofobično. Guši me. Sve me guši. ..Uspomene… Kuća je starinska. Penje se stepenicama gore. Nemam gdje šetati. Istina ima neki vrt preko puta… Neko zelenilo, ali sve je to malo. Sve je nekako usko. Cijeli Dubrovnik je takav. Nemaš gdje šetati. Premalo je prostora.
-Nisi razmišljao da prodaš tu kuću i kupiš neku drugu s vrtom.
-A to ne! Nikako ne! To je kuća mojih roditelja. Moga djeda. Toliko je uspomena…
-Zašutio je.
-Toliko uspomena, rekao je nakon kratkog vremena. Nemogućnost razgovora s ocem. Nije da nisam htio. I on… On je želio razgovarati. Nije išlo… Pa uspomena na majku… Kuća me guši uspomenama… Sjećanja… Ne mogu raditi. Vrijeme mi tako prođe.
-Imaš i prijatelje.
-Imam, ali oni se ne kupaju. Stoje doma. Njih more više ne zanima. Iziđu ujutro po Stradunu. Sjede u kavani, a popodne…
-Promjeni naviku. Kupaj se popodne kad nema nikoga, a ujutro se nađi s prijateljima ili pođi u Arhiv. Tamo, rekao si, uvijek imaš što raditi.
-
Zastao je zamišljen.
-Volim jutarnje boje, rekao je . Jako volim jutarnje boje. Jutra su posebna…
Ponovo se zamislio.
- Ne, ne mogu se kupati popodne. Što ja znam. Onda je to nešto posve drugo… U arhiv ne mogu ići u kratkim hlačama.
Nasmijao se.
-Ne ne mogu u kratkim hlačama, a meni je ljeto.
-Zašto ne? Navikni ih na to.
-A ne, ne! Ne mogu.
Opet se nasmijao.
-Što onda imaš od odmora?
-Imam more.
.....
-Ne idem na tu proslavu, rekao je. -Rado bih išao, ali ne idem. Radi puta. Nemoguć put. Bio sam na proslavi neke godišnjice gimnazije. Sve je bilo dobro… iako i tamo ima nekih trzavica. Uvijek je netko s nekim posvađen. Njima je to životno pitanje, a ja ne razumijem u čemu je teškoća. Tumačili su mi, ali meni se činilo nevažnim..čak sam i ljude zaboravio i čemu se svađati. Eto, to sam ti htio reći u vezi puta. Netko je došao po mene.
Ne brini, rekli su mi. Mislit ćemo na te za povratak.
Ali… na kraju svi su se izgubili. Odjedanput svatko je otišao za svojim poslom. Nitko se nije ni sjetio obećanja. Ostao je samo K., jedan meni osobno vrlo dragi čovjek. Ispričat ću ti jednu zgodu s njim. 1971 su moju knjigu spalili ili tako nešto, da ja sad ne ispadnem poseban i važan, svakako je nestala. No K. je sačuvao rukopis. Pomisli ti sačuvao je rukopis iako ga je Udba maltretirala. Ispitivala i pretresala mu kuću i onda nedavno poslije dvadeset godina donio mi je taj rukopis.
Učinio me sretnim. Takvo zadovoljstvo. Nisam se uopće nadao. Jedan tako običan čovjek, ne da ne misliš…ima vrlo velikih vrijednosti, no tih i neprimjetan. Strahovito puno radi. Vjeruj mi pravo je zadovoljstvo sjediti s njim i razgovarati.
-Ne brini, kaže, za Dubrovnik ti svaki tren ide autobus. Ja ću te odvesti na autobusnu stanici. Pričekat ću s tobom.
Sjedili smo na autobusnoj stanici dvije ure. Mogao si me baciti do Dubrovnika, rekao sam mu i vratit se kući. Manje bi ti vremena odnijelo.
Kako bilo da bilo, nama je bilo dobro. Lijepi razgovor, ali to ti je tako svi kažu dođi, moraš doći. Ne brini za prevoz, ali, kad te trebaju vratiti natrag nigdje nikoga.
-Nemoj mi još i ti umrijeti, rekla sam iznebuha.
Dugo se poznajemo. Zna da prdim ludih.
Smijao se dok sam odlazila, ali ja nisam uputila molbu samo njemu.
